U ono vrijeme apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

                                                                                                   (Mk 6,30-34)

Na prvi pogled, učenici su umorni a Isus ih želi odmoriti. Mi smo u vremenu godišnjih odmora i najlakše je poruku ovog odlomka svesti na odmor: Isus je tako dobar da nas odmara! Točno! Ipak, moramo se upitati: imamo li pravo tu misao proglasiti glavnom porukom ovog Evanđelja?

Ne, nemamo pravo. Jer ono što slijedi je samo za one koji se ne boje ono težeg u kršćanstvu. Naime, situacija oko Isusa nije jednostavna niti je Njemu lako. Učenici se vraćaju s uspješnog misionarskog puta. Govore o onom što su oni činili i naučavali. A trebali su o onom što je Isus po njima činio. Neka, svejedno ih ide odmoriti. Međutim, kasniji razvoj događaja pokazat će da ovaj izbor riječi kojima Ga izvješćuju o misiji nije slučajan. U više navrata – pa i pred samim Jeruzalemom – imat će Gospodin s njima borbu: ne popuštaju u sebičnosti, borbi za moć, za prva mjesta… On ide poginuti a oni nadomak Jeruzalema dijele fotelje! Sve On to već sada vidi…

Od odmora, pak, ništa! Navalio narod! Na prvu čovjek bi mogao pomislititi: pa to je idealno! Sad je krenulo! Raspoloženi su i žarko traže Isusa! Ali, On ne pokazuje znakove oduševljenja. Zna da su ovi što navaljuju tu došli radi sebe. Ne zbog Njega ili kraljevstva Božjega… Njih zanimaju prije svega i jedino njihovi problemi. Kada ih riješe, idu kući i – to je to! Većina njih će ga napustiti kad im uskoro bude uputio tešku besjedu…tko je može slušati? A i većina onih koji ga tada ne budu napustili, učinit će to u Jeruzalemu. Na križni put, u najbitnije događaje ići će sam. Ostavljen od sviju.

Sve to On vidi, sve mu je jasno.

A ipak je tu. Za njih. Oni nisu za Njega, došli su radi sebe. Sebična pobožnost.

Dragi prijatelji, to je presjek stanja u ono vrijeme. A ni danas u Crkvi nije bitno drugačije. Ipak, Isus kreće odmoriti svoje učenike.

Želi odmoriti i nas.

Kolike bi se duše odmorile kad bi stale pred ovo pitanje: Isuse, je li i moja pobožnost sebična? Je li mi važnije da Ti ispuniš moje želje ili da ja ispunim Tvoje?

Vjernik male vjere će ići za svojim željama jer ne vjeruje da je Isus toliko dobar da će – ako bude išao za Njegovim željama – uzvratiti puno više negoli se usuđuje nadati. Da, vjernik male vjere vjeruje da Isus može dati, ali ne vjeruje da je dobar više negoli mu je on, vjernik, odredio. I stoga je upućen brinuti sam o sebi, a Isus je tu da ispuni onih par stvari što mu vjernik odredi i molitvom ih traži.

Eto ga – egocentrizam u duhovnosti: sve počinje i završava sa mnom! Iako je uokviren molitvom i likom pobožnosti, takav stav rađa velikim brigama koje bi naš Dobri Pastir rado skinuo s nas. A ne može jer slobodu za susret s Njim možemo dati jedino mi sami sebi. Ne može me više otvoriti Bogu ako Mu to ne dopuštam, ako sam stisnuo svoje srce. I zato se događa da su i vjernici, ljudi dugih molitava kronično umorni od briga.

Ima li nade za takva Isusova učenika?

Ima, Bogu hvala!

Radosna vijest je da Gospodin svakako želi odmoriti svoga učenika! To je divno, osobađajuće: On zna da sam umoran. Možda jedino pred Njega smijem doći i reći da su moje sile pri kraju. Nitko o meni ne zna kao On, može mi izići ususret i za ono što Ga nisam tražio. Može ako mu se izručim.

Gospodine,

ne smijem pred svakim reći sve o sebi.

Pogotovo to da ne mogu dalje.

Niti više znam kako niti mogu kročiti kao do sada.

Što će biti sa mnom?

Da, znam…

Opet su došli ovi gluhi dani velikih vrućina…

I velikih tišina.

Spremam se i ja ući u njih.

Nek utihne sve.

Nek se samo čuje moj glas kojim Tebe tražim.

Neka, poput Ilijina šapta lakog lahora, k meni dođe Tvoj pogled, riječ…

Znam, već sam ih doživio kad sam Te tražio iz svega srca.

Kad sam sve drugo ostavio da bih se penjao k Tebi na Goru na kojoj će se preobraziti i Tvoje Lice i sve što oko sebe vidim.

I sada mi je ponovno krenuti na taj uspon.

Opet mi je umrijeti za toliko toga, ostaviti za sobom da bi mi korak uz Goru bio lakši, brži…

Opet moram skupiti mrvice svoje vjere da bih nadvladao brdo nevjere koje me koči dok idem k Tebi, koja me dijeli od svjetla Preobraženja.

Iznova trebam dopustiti da si Ti više i od onog najvećeg što sada o Tebi mislim.

Jer si Vječni, neograničeni – možeš za mene biti više nego si bio do danas.

Da, moram Ti dopustiti da u mom životu budeš Bog…

Trebam iza sebe ostaviti čak i ono najpobožnije što sam o tebi mislio.

Jer Ti si još više!

I kada krenem sa sebe skinuti sve terete i predati ih Tebi, sinut će svjetlo.

I sve će postati drugačije, preobraženo…

I ja postajem novi.

Jer sam sada više Tvoj.

Jer sam od mojih starih misli, slika i sjećanja krenuo – bliže k Tebi.

U Tvoju radost, Gospodine…

Jer Ti si onaj koji sve činiš novo.