“U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.”   (Mk 1,40-45)

Onaj tko površno čita ovo evanđelje pomislit će: evo, još jedan nesretnik se spasio kad je susreo Isusa…idem dalje…

Međutim, ovdje se vrijedi zaustaviti jer u ovoj zgodi smo i ti i ja. Kako?

Idemo redom. Prvo čitanje donosi naredbu za oboljele od gube (a i drugh smrtonosnih zaraznih bolesti): čovjek mora u izolaciju. Nakon korone svi znamo što je izolacija. No, ova je bila još stroža. Donosili su im hranu, ostavili izdaleka. I to je sve. Njihovi najbliži i sugrađani držali su ih na sigurnoj distanci.

Pritiješnjen teškom bolešću i ostavljen od svih ljudi, što je izolirani mogao? Imao je još Boga, pomislit će netko. Ne, nije imao jer su mu „objasnili“ da je njegova teška bolest Božja kazna. Na njega je Bog gnjevan i zato ga je kaznio.

S obzirom da je ozdravljenje od takvih bolesti bilo pravo čudo, jasno je u kako neopisivo teškom položaju je bio ovaj čovjek.

I ljudi oboljeli od gube će moći ozdraviti. Kada? Kad dođe obećani Pomazanik, kojeg čekamo već stoljećima. Što da misli ovaj bolesnik? Hoće li baš sada doći Obećani? Ili ću se i ja utopiti u rijeku bezimenih kroz stoljeća koji su umrli u ovako neljudskim uvjetima?

Sigurno je od onih koji su prišli bliže – vjerojatno od dostavljača hrane – čuo da Isus iz Nazareta liječi bolesne istjeruje demone. To mu je nada! Nema čekanja, ne smije propustiti ovu priliku! Mora krenuti.

Istina rekli su mu da ga je Bog kaznio. Ali kako će znati je li dovoljno izdržavao kaznu? A što ako nije bio kriv a trpi? Mora odmah pred Isusa. Sve drugo bilo bi posve nerazumno. Ovo je jedino i najpametnije što može učiniti za sebe i svoje koji ga kod kuće oplakuju…i nadaju se.

Ovaj gubavac, dragi prijatelji, iako dalek prostorom i vremenom, ipak ima nešto s nama. Sličniji smo mu nego li mislimo.

Koliki su danas usamljeni, izolirani? Iako je prošla korona i mjere izolacije, toliki idu gradom, kroz vrevu ljudi i sami su. Nemaju nikoga. Već godinama ni od koga nisu primili lijepu riječ. Nitko na njih nije računao niti im otvorio bilo kakvu priliku, nadu za bilo što.

Tome treba dodati i trajna udaljavanja jedni od drugih koje ljudi sebi priušte. I poslije pate. To je slika i dijagnoza današnjeg čovjeka. Nedostaje li toj slici još nešto? O, da…mnogi se udalje i od Boga.

Nije dovoljno što ponekad sklope ruke i na Njega pomisle kad im je teško ili im nešto treba. Udaljeni su jer Mu nisu prišli blizu i dopustili da ih obasja, okrijepi i mijenja. Da od njih pojedinaca načini zajednicu svoje djece. Da raste novi svijet jer smo izišli iz svojih izolacija.

Osjećamo gdje je kritična razlika gubavca iz evanđelja i nas. Gubavac iz evanđelja ipak je u jednom trenutku odlučio posegnuti za Bogom. Iako su mu govorili da ga je upravo Bog smjestio poodio bolešću i smjestio u izolaciju.

Nije se dao smesti. I bol zbog svog položaja, razočaranje koje ga je izjedalo godinama što mu je Bog to navodno učinio – sve to je govorilo da ne krene. Ali, krenuo je! Ništa ga nije spriječilo da se ipak nada: Bog će me ovaj puta primiti! Neće me odbaciti!

To je korak pred kojim se nalaze mnogi današnji „gubavci“. Neki će krenuti, ali mnogi neće. Zato jer im još voda nije došla do grla, jer ne vjeruju…

Eto čuda: on koji je bio u tako jadnom stanju – on nam je znak nade! On, tako groznog izgleda i opasan za okolinu – on nam je ohrabrenje!

Kad bismo mogli krenuti kao i on, svijet bi se promijenio jer je bi bio pun onih koji naviještaju silna Božja djela. Gubavcu iz evanđelja Isus je zabranio govoriti. Ali ozdravljeni nije mogao šutjeti. Jednostavno je eksplodirao od radosti i životne snage.

To je moguće i nama…to bi bio znak da nam je Gospodin učinio velika djela. Da smo izišli iz izolacije i stali pred njega. Dok tako ne progovorimo, trebamo se pitati: nismo li još uvijek u izolaciji?