Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.  (1,29-39)

Nakon pribivanja službi Božjoj, Isus izlazi iz sinagoge i ulazi u kuću. O ono vrijeme običaj je bio da se gosta propovjednika pozove u neku uglednu kuću, oko njega se okupe uglednici onoga kraja i vode ozbiljni razgovori o vjeri i životu. Ovdje imamo neobičnu situaciju: umjesto u bogatu kuću i među uglednike, Gospodin ulazi u običnu kuću među ribare Šimuna i Andriju te se u njoj susreće s bolesnom ženom.

Petrova punica leži u nemoći i groznici. Jer je stara, jer je žena i još k tome bolesna, ona je u društvenom smislu bila osoba najniže kategorije, s najmanje društvene moći i ugleda. Isus ide upravo tu, ne među bogate i uglednike. Očito smatra da mu takva kuća neće naštetiti ugledu. Jer tek je na početku javnog djelovanja i, prema logici mnogih koji kreću na velika djela, potrebno je pripaziti s kim će biti viđeni. Ribari Šimun i Andrija, bolesna punica – to nije atraktivno okruženje koji će biti na preporuku mladom učitelju.

No, Isus ne mari za ovakve standarde. On već sada vidi budućnost ribara Šimuna, već sada vidi Petra koji će, skupa s bratom Andrijom, kolegama Ivanom i Jakovom, kročiti svijetom čineći velika djela. I današnji svećenici ulaze u skromne i najskromnije domove, susreću svaku vrstu bijede. Pitanje je hoće li nakon njihova odlaska ukućani svoje noge još čvršće i uvjerenije staviti na put Gospodnji ili će tražiti putove ovoga svijeta i njihova rješenja?

Gospodin ozdravlja bolesnu ženu. Prva je ozdravljena od bolesti u Evanđelju po Marku. No, događa se još nešto! Podignuta iz bolesti, ona nazočnima pokazuje da u njoj život nije podignut samo na zdravstvenoj razini – počinje služiti! Isus podiže tako da osoba živi punim životom. U njemu ključa obilje život i prelijeva se. Toliko obilno da ima i za druge!

Njezino služenje evanđelist naziva istom riječi kojom se naziva i služenje u Crkvi – diakoneo; odatle će doći i izraz „đakon“. Gledajući iz ovog događaja, koji sigurno daje standarde za buduća ozdravljenja sve do danas, postavlja se kritično pitanje: je li Isus dotaknuo onoga koji nije ustao na služenje, koji u sebi nema toliko dobra da bi ga ostalo i za druge? Ovo evanđelje nam želi reći: onaj koga Isus dotakne, puni se novim životom, novim duhom koji će uvijek nači načina da ono dobro – kojega je u njemu sada preobilje – iziđe van. Dijeljenje sada vidi kao umnažanje dobra. Tu kreće radost.

Isus, jer život u Njemu ključa u preobilju, nakon Šimunove punice nastavit će dijeliti ono dobro koje ima. Hoće li svi oni koje je dotaknuo život koji iz Njega izlazi doista ustati na dijeljenje dobra kao Šimunova punica? Ili će se mnogi zatvoriti dobru duha pa će jednog dana i oni vikati: raspni ga, raspni?! Gospodin se neće dati zaustaviti poznavanjem loših ishoda u pojedinim dušama. U Njemu je preobilje dobra i života i On ih spremno dijeli.

Koliko god se znao posvetiti kroz sate i sate služenju drugima, svjestan je da ozdravljanje nije najveće i najvažnije što čini. Iako će mnogi – čak i tzv. vjernici – smatrati da je „najvažnije zdravlje“, Isus ne misli tako.

Neizrecivo dragocjene trenutke izvanjske samoće i tišine – a zapravo  suštinske, nutarnje blizine s Ocem – prekidaju „agilni“ učenici. „Svi te traže!“ Smatraju da je Isusu jako dobro krenulo. Mnoštvo je zainteresirano za Njega! To treba iskoristiti, ne smije propustiti takvu priliku! Eto, Njegovi učenici smatraju da imaju smisla za poslovnost i građenje karijere. Žele pomoći Učitelju!

No, Isus ne misli tako. Sigurno su bili jako iznenađeni! Blago onom učeniku koji zaista sluša Učitelja pa makar se morao malo-malo iznenaditi. Zapravo, evanđelja nam žele reći da je to jedini put da se razumije Sina Božjega. Onaj kome je Isus miran i pitom, ne uzbuđuje i ne uzbunuje ga – taj najvjerojatnije Isusa ne sluša, ne prati što On čini. Jer da je pratio, brzo bi uočio veliku razliku između onoga što misli on a što Gospodin. Putovi Njegovi nisu naši putovi.

Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Idem dalje, nećemo više biti ovdje. Jest izvrsno je krenulo, ali… Isusu nije najvažnije da postane poznat, nije najvažnije čak ni to da izliječi sve bolesne, opsjednute… Ima nešto još važnije. Treba ići dalje, u druga mjesta i propovijedati: približilo se kraljevstvo Božje! Radi toga je došao! Šimunova punica zapravo nije podignuta iz slabosti, iz deficita života ako ne koncu ne ustane i ne počne služiti. Sve dok čovjek ne ustane na služenje, sve dok u sebi ne osjeti obilje dobra kojeg je dobro dijeliti, sve do tada nije ozdravio. Sve do tada u njemu ne kuca život u potrebnoj jedrini. Sve ispod neba ne može biti dosta! – uče nas sveci.

Sve dok se u čovjeku tako ne isprepletu Božje svjetlo, dobrota i radost njezina dijeljenja – sve do tada on je bolesnik koji još nije prodisao pravim životom, pravim Duhom. I zato Gospodin mora ići dalje. Unositi puninu Kraljevstva u naš svijet, unositi nas u njegovu puninu.

Je li najvažnije ozdraviti? Što hoćeš da ti učinim? – pitao je Isus jerihonskog slijepca. Tražio je da progleda, a progledao je i očima i srcem…svom dušom.

Dao Gospodin da svaki Njegov učenik tako ozdravi da može stupiti na put Sina Božjega, da može ostavljati svoje jučer da bi od Njega primao svoje sutra. Da ima volje primati Njegovu riječ koja će izgoniti zloduhe i blagosloviti ga stostrukim rodom.