₂₄Odande otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, ₂₅nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. ₂₆A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. ₂₇A on joj govoraše: “Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” ₂₈A ona će mu: “Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.” ₂₉Reče joj: “Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.” ₃₀I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.

I

Ovaj te sljedeći izvještaj o ozdravljenju gluhog mucavca (7,31-37) u predaji su stajali odvojeno međutim evanđelist Marko ih je povezao smještajući oba u kontekst Isusova djelovanja u poganskim krajevima, u skladu sa svojim teološkim interesima.

U literaturi je zamjetno znatno neslaganje autora kada se radi o procjeni naravi ovog odlomka. Razni autori naglašavaju njegove različite aspekte pa je očito kako predaje iz kojih je izrastao te njegov konačni oblik nije moguće uklopiti u standardne kategorije tradicionalno uvriježene u kritici oblika. Umjesto prepoznatljivosti oblika, on se odlikuje temom odnosa prema poganima preko koje je povezan s prethodnim odlomkom (jer pogani su smatrani nečistima) a u isto vrijeme otvara etapu novog Gospodinova pohoda poganskim krajevima (7,31-37; 8,1-10.22-26.27-30).

Odande otiđe u kraj tirski… Ovo je već drugi odlomak zaredom u kojemu nam evanđelist ne navodi topografske podatke. Prije toga obavijestio nas je da je Isus s učenicima doplovio u Genezaret (6,53).

U ovom kontekstu, iako evanđelist to ne navodi izrijekom, čitatelj zaključuje da bi Isusov odlazak izvan granica Galileje mogao biti motiviran željom izbjeći blizinu s Herodom Antipom (usp. 6,16), također i s farizejima i pismoznancima (usp. 7,1.5) ili jednostavno ući u novo područje misijskog djelovanja. Imajući u vidu snagu i dalekosežnost iskaza o ritualnoj (ne)čistoći u prethodnom odlomku (7,1-23) te susljedna djelovanja među poganima 7,31-37; 8,1-10.22-26.27-30), čini se da je posljednja od navedenih opcija svakako u igri.

I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna… Spomen ulaska u kuću te Gospodinovo bezupješno nastojanje da ne bude primijećen tipični su Markovi naglasci. U prethodnom odlomku boravak u kući iskoristio je za poučavanje učenika (7,17-23; usp. 9,30-50) – je li ovdje to također bila namjera? U svakom slučaju, kao što mu to ni ranije nije uvijek polazilo za rukom (usp. 2,1-2), neće poći ni sada.

Odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga… Kao i u Galileji, tako se i ovdje u tirskom kraju vijest o Isusu proširila. Potrebnici su nastojali iskoristiti priliku da ga vide jer je došao tako blizu. Poput žene koja je bolovala od krvarenja (usp. 5,33), i ova žena prilazi Isusu te pada pred njega (7,25b). Do kontakta s poganima – kao i prethodni puta (usp. 5,1-2.14-15) – dolazi na njihovu inicijativu. S jedne strane, evanđelistu ovo služi kao detalj kojim može prikazati da nije Isus inzistirao na kontaktu s nečistim poganima, a s druge strane pomoću ovog detalja pruža kritiku Isusovim sunarodnjacima koji ga – za razliku od pogana – ne uspijevaju prepoznati. Interesantna je podudarnost da se Sin Božji, odmah početkom javnog djelovanja i nakon poziva prvih učenika (1,16-20), u Galileji suočava s nečistim duhom (1,23-27) a to isto se događa i po ulasku u poganske krajeve: prvi puta u 5,1-20 te sada po drugi puta u 7,24-30.

A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha… Identitet žene, iako je označena s čak dva izraza, po sebi ostaje upitnim. Naime, J. Gnilka smatra kako dvije oznake (Grkinja i Sirofeničanka) ne mogu definirati etničku pripadnost. Štoviše, zaključuje kako je evanđelist Matej ovu poteškoću izbjegao tako što je jednostavno napisao da je to žena Kanaanka iz onih krajeva (Mt 15,22). Činjenica da žena posjeduje stol kojeg kasnije naziva grčkim izrazom trapeza (Mk 7,28) kao i da posljednji redak ovog odlomka spominje kako joj kćerkica leži na postelji, za koju koristi grčki izraz klinē (7,30), navode na zaključak da se radi o pripadnici bogate tirske urbane klase. Iz navedenih detalja jasno proizlazi da žena ne pripada Izraelskom narodu. Pred Isusom se, kao i u 5,1-21, ponovo nalaze pripadnici pogana, koje su židovi tradicionalno smatrali nečistima. Opet je, kao i tada, povod susretu molba za pomoć zbog opsjednuća. Imajući u vidu da je u prethodnoj zgodi (7,1-23) Gospodin jasno progovorio kako gleda na pitanje čistoće/nečistoće, čitatelj zaključuje da je jedna od uloga njegovih riječi tada bila naknadno objasniti slobodu kojom je prethodno ulazio u područje nečistoga (1,41; 2,15-17; 5,1-20) i ondje doticao one koji su smatrani nečistima ili poganima (5,1-20). U skladu s tako formuliranim stavom i sada bi trebao spremno udovoljiti zamolbi ove žene.

A on joj govoraše: Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima… Umjesto očekivanog spremnog prihvaćanja ženine molbe za pomoć, Isus izražava odbijanje. Svoj stav obrazlaže metaforom uzetom iz obiteljskog života koja je općepoznata: običaj je članove obitelji poslužiti objedom za obiteljskim stolom a tek potom će na red doći kućni ljubimci. Uočljiva je podudarnost dvaju izraza, oba u deminutivu, kćerkica (7,25) i psići (7,27) koje je Isus metaforom o davanju kruha doveo u vezu. Fonetička suzvučnost ovih izraza (thygatrion – kynarion) ima ulogu pažnju čitatelja svrnuti na njih te na njihova suprotna značenja koja su imala u svijesti židovskog čovjeka: kćerka pripada obitelji i narodu a psić je nečist i stoga pogodan za označiti one koji su nečisti odnosno poganske narode.

J. Gnilka ovdje s pravom uočava distinkciju: prva Isusova rečenica govori o prednosti Izraelaca pred poganima (7,27a) a druga, naprotiv, svojom konstrukcijom ne dopušta sudjelovanje pogana u blagovanju kruha odnosno uzimanju udjela u spasenju (7,27b); odgovarajući na stav odbijanja, žena će replicirati upravo ovoj drugoj restriktivnijoj rečenici.

Svojim izjavama Gospodin je izrekao ono što je bilo u to vrijeme tipično gledište židovskog čovjeka, prizivajući u svijest uvriježenu razliku čistoga i nečistoga. Čitatelj ovdje osjeća napetost u odnosu na njegove riječi  prethodnom odlomku, kada je tu razliku praktično proglasio ništavom a pitanje čistoće/nečistoće locirao na područje osobne moralnosti svakoga čovjeka (7,1-23). Kako shvatiti metaforu o djeci i psićima u ovom odlomku, a koja je očito u proturječju s novoproglašenim principom o srcu kao izvoru čistoće iz prethodne zgode? Koji je razlog promjene?

Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih… Žena koja je došla od Isusa tražiti pomoć u Isusovim riječima doživjela jasno je prepoznala odbijanje. No, majka koja se bori za svoje dijete ne kani posustati na prvoj prepreci. Odlučila je boriti se. Ono što će uslijediti jest istup s kojim se ne može usporediti potez nijednog drugog čovjeka prema Sinu Božjemu u evanđeljima. Naime, redovito je Isus onaj koji nejasne situacije – pogotovo kada se radi o pitanjima Božjeg postupanja prema ljudima – objašnjava putem metafora. Sada ova majka kreće replicirati njegovoj restriktivnojoj izjavi svojom metaforom! Preuzima sliku hranjenja djece i psića te pronalazi logičko rješenje: psići će jesti od onoga što pretekne djeci – što padne s njihova stola dolje (7,28).

Ženina argumentacija polazi od stvarnosti koja je realna podloga njezine metafore: uz ukućane, u mnogim kućama žive i njihovi kućni ljubimci, na što upućuje upotrijebljeni grčki deminutiv kynarion, psić. Biološka je datost da kućni pas ne može preživjeti sam nego je upućen na vlasnika od koga treba dobivati hranu. Ako je to istina onih koji drže kućne ljubimce, žena zaključuje kako bi i Stvoritelj neba i zemlje na isti način trebao postupati s onima koje Izraelci – ovdje u svojstvu djece jer Boga nazivaju svojim Ocem (Iz 63,8) – nazivaju psićima. Valja uočiti kako pri prenošenju ove metafore na odnos Boga prema poganima, žena polazi od dvije ključne pretpostavke. Prva se tiče Božje dobrote: on je barem toliko dobar prema svima – pa i prema onima za koje Izraelci kažu da nisu njegovi narodi – koliko je gospodar kuće dobar prema psićima. Druga pretpostavka odnosi se na vjeru u smislu povjerenja da će Isus – za kojega je zasigurno čula da uspješno izgoni zloduhe – ipak dobrohotno primiti njezinu argumentaciju, bez obzira što je prvi njegov odgovor bio odbijanje. Ovome treba pridružiti činjenicu da je svoj odgovor započela oslovljavajući ga s Gospodine, što sve zajedno upućuje na zaključak da ona ima vjeru koja nadilazi granice koje su joj dodijeljene tracionalnom židovskom podjelom na izabrani narod i na pogane.

Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh… Za razliku od učenika koji u više navrata pokazuju značajno neshvaćanje Isusovih riječi (usp. Mk 4,10.13.40-41; 6,52; 7,17-18), ova žena predstavlja suprotan primjer. Evanđelist Matej u svojoj inačici ovog izvještaja navodi da joj je Isus rekao: O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš (Mt 15,28). Kod njega je kontrast još izraženiji jer prikazuje da su se učenici isprva zauzimali za ženu (15,23), no utihnuli su nakon što je Učitelj izrekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova (15,24). U tom prikazu, dakle, uspoređeno je ne samo shvaćanje nego i vjera učenika odnosno žene. Štoviše, Isusovo ponašanje prema ženi Matej je prikazao kao vrstu testa kojega učenici nisu položli, ali žena svojom vjerom jest.

Iako nam Marko u svom prikazu daje znatno manje detalja od evanđelista Mateja, ipak navodi da je Isus promijenio prvotno izrečeni stav zbog te riječi (Mk 7,29) koju je žena izrekla. Dakle, onaj stav kojim je žena prišla te ga je, nakon početnog Isusova neprihvaćanja, obrazložila svojim riječima bio je presudan. Njezine riječi otkrile su gledište kojemu Sin Božji više nije mogao reći: ne. Kao odgovor na njezinu riječ, koja je pogodila upravo ondje gdje je trebalo da Gospodin donese novu odluku (a čiju teološku pozadinu ćemo detaljnije analizirati u sljedećem odjeljku), doći će njegova riječ koja razrješuje njezin problem: izišao je iz njezine kćeri zloduh!

Evanđelist Marko dobro poznaje umijeće pripovijedanja. Kako bi naglasio Isusovu moć nad zlodusima, umjesto da traga za što jačim izrazom u tom smislu, on odabire izostaviti bilo koji i upravo time postiže najjači učinak. Naime, umjesto da kaže kako je Sin Božji zapovijedio zloduhu, evanđelist samo konstatira: zloduh je već izišao. Čitatelj stoga zaključuje: Isus ne mora čak ni zapovijediti. Promjena njegova stava i odluka koju je u sebi donio slušajući ženine riječi već su same po sebi tolika sila da im se demon čak ni na distanci ne može oduprijeti nego mora odstupiti.

I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao… Žena po povratku kući pronalazi svoju kćer oslobođenu zloduha. Može se uvjeriti da je njezina molba uslišana a Isusova riječ se ostvarila upravo onako kako joj je rekao. Ovo je jedan od ukupno četiri slučaja u Novomu zavjetu u kojima Sin Božji liječi/izganja zloduha izdaleka (Mt 8,5-13; Lk 7,1-10; Iv 4,46-54), a svi se odnose na izliječenje pogana. U Evanđelju po Marku, poradi konteksta u kojem se nalazi, ovo uslišanje ima posebnu težinu. Upirući se na prethodnu zgodu u kojoj je Isus dokinuo do tada tradicionalnu barijeru između čistoga i nečistoga (Mk 7,1-23), Marko ovom zgodom već zarana u evanđeoskoj naraciji obznanjuje kako uskoro dolazi vrijeme kada će sve biti spremno za kršćanske misije među poganima.

II

Pri analizi pojedinih redaka u prethodnom odjeljku uočili smo nelogičnost da Isus nakon što je u prethodnoj zgodi dokinuo tradicionalnu podjelu na čisto/nečisto (7,1-23) svojim odbijajućim odgovorom ženi Sirofeničanki kao da proturiječi vlastitom stavu iz prethodne zgode. Potom i svoje odbijanje veoma brzo – nakon nekoliko ženinih riječi – mijenja u pristanak. Ovo su momeni koji kod tumača nailaze na različite intepretacije. Ovdje ćemo razmotriti dvije koje se čine ponajbolje argumentirane.

F. Moloney smatra da prvu Isusovu izjavu kojom je odbio ženin zahtjev treba gledati u kontekstu nekoliko prethodnih poglavlja. U 6,31-44 Marko je opisao događaj umnažanja kruha u pustom kraju: Gospodin je tada nasitio izraelski narod okupljen oko njega. Impostacija scene je židovska, s naglaskom na teme Izlaska: pusto mjesto (6,31.35), pastir (6,34), sjedenje u skupinama (6,39-40), aluzije na Ps 23 (6,34.39.42), kruh u pustinji (6,41) itd. Iako se dokazao kao Izraelov pastir, u sljedećem poglavlju predstavnici Izraelove religiozne elite odbacuju Isusovu viziju blagovanja kruha (7,1-13). Stoga on poziva narod i svoje učenike da budu spremni nadići naslijeđene predaje i ograničenja koja one postavljaju (7,14-15.17-23). Tu novu obitelj (usp. 3,33-35) Gospodin ima na umu kao baštinike kruha o kojoj ovdje govori ženi Sirofeničanki; oni su djeca koja trebaju blagovati kruh prije psića (7,27). To je najvjerojatnije bio stav i mnogih judeokršćana u vrijeme nastanka Evanđelja po Marku koji su začuđeno i sumnjičavo gledali kako pogani pozitivno reagiraju na navještaj Evanđelja. Jer mnogi su pogani iskusili čuda na zaziv Isusova imena i bili su spremni početi ga štovati, poput žene Sirofeničanke koja je također pristpila oslovljavajući ga s Kyrie, Gospodine. Upravo njezin ponizni stav kojim pristaje na status psića i posvema se otvara Isusu u korijenu je promjene njegova stava. Tu svoj maksimum doseže kontrast između odbijanja kojeg je Sin Božji doživio od strane Izraelove religiozne elite i prihvaćanja kojeg mu je iskazala ova žena. Vrijedan doprinos ovog viđenja Markova izvještaja jest uspoređivanje iz kojeg proizlazi neusporedivo veća otvorenost i raspoloživost žene poganke pred Božjim odlukama negoli je pokazuju mnogi – pa i elitni – predstavnici Izraelove religije. Nakon što razmotrimo još jedno viđenje ovog problema, iznijet ćemo konačno vrednovanje.

Drugačiju interpretaciju zastupa M. Eugene Boring. Njegova vizija polazi od šireg povijesno-spasenjskog konteksta u koji smješta ovaj izvještaj. On u startu izrijekom odbacuje tumačenja koja pokušavaju ono što se dogodilo objasniti kao Isusov pokušaj da uvredljivom izrekom odbije od sebe ženu, ili kao odluku kojom je namjerno dovodi u teškoću iako cijelo vrijeme ipak kani udovoljiti joj, ili kao zahtjevan test kojim ispituje njezinu vjeru ili kao izazov kojim nastoji produbiti njezin odgovor. Po njemu Isusove riječi u 7,27 izražavaju njegov nedvosmisleni stav da žena treba prihvatiti prvenstvo koje u baštinjenju spasenja uživaju Izraelci (zbog toga već početni aphes, pusti posjeduje ton zahtjeva koji treba biti uvažen; priložno upotrijebljen grč. prōton, prije jasno daje Izraelcima prvenstvo). Izraz tekna, djeca kojim naziva pripadnike svog naroda, tradicionalno ih označava kao Božji narod. Iz toga Boring zaključuje kako Isus inzistira na prvenstvu Izraela, no time ženi ne poručuje da su pogani isključeni. Nakon što se prvo nasite djeca, na red će doći i pogani. Kada će to biti? Boring ovdje priziva tradicionalna starozavjetna iščekivanja kako će nastupom eshatona sve narode ovjenčati svojim blagoslovom (usp. Iz 2,2-3; 19,25; 26,6-8; Dn 7,14; Am 9,12 itd). S obzirom da obećani Mesija neće doći tek nastupom eshatona nego je ušao u povijest prije njezina svršetka, postavlja se pitanje kako koncipirati eshatološki ulazak pogana u odnosu na povijesni događaj Isusa Krista? Matej i Luka, koji donose Isusov pouskrsni nalog misija među poganima, mogli su njegovo zemaljsko djelovanje gotovo u potpunosti posvetiti Izraelu. Marko, međutim, ne donosi Isusovo posuskrsno obraćanje učenicima (Boring, evidentno je, smatra kako izvorni Markov tekst završava retkom Mk 16,8 a sve ostalo tretira kao naknadani dodatak). Zbog toga mora Isusovu pouskrsnu poruku o misiji među poganima uklopiti u izvještaje o Isusovu zemaljskom djelovanju. Zato Markov Isus izjavljuje da se treba prvo nasititi djecu a potom i psiće. Sirofeničanki je poznato da Izraelci nisu, poput pogana, držali pse u kući nego – ako su ih hranili – to je bilo nakon njihova obroka. Ona, pak, u odgovoru na Isusovu izjavu koristi grčku paradigmu kojom mijenja gore izneseni kronološki slijed: kod pogana/Grka psići su jeli istovremeno s ukućanima uzimajući ono što padne s njihova stola. Isusovom afirmiranju tradicionalne sheme povijesti spasenja žena suprotstavlja dijalektiku već/ali još ne koja će postati tipična za kršćansku vjeru. Isus, prema Boringu, prihvaća ženine riječi i mijenja svoju prvotnu odluku i udovoljava njezinoj potrebi ne više na temelju odnosa muško/žensko ili Židov/Grk nego odlučuje reagirati kao milosrdni Bog prema čovjeku u potrebi. Iako je Boringovo tumačenje relativno detaljno izneseno i solidno potkrijepljeno te na prvi pogled daje dojam da je u njemu sve obuhvaćeno, ipak nedostaje važan element. Ono se, naime, koncentrira na ženu iz izvještaja te podrazumijeva da je ishod ovog razgovora imao utjecaj samo na nju odnosno na problem opsjednuća njezine kćerke. Sve je u njemu podređeno rješavanje Sirofeničankina problema s njezinom kćerkicom. Po mom mišljenju to je odveć reduktivan pogled jer tumačenje ishoda ove zgode zaustavlja na ženi Sirofeničanki i njezinoj kćerkici. Naravno, Isus je temeljem njezinih riječi mogao udijeliti milosrđe samo njoj i tako načiniti izuzetak. Međutim, Markova evanđeoska naracija govori – istaknuli smo gore više puta – da će nakon ove zgode uslijediti nova epoha Isusova djelovanja među poganima. Stoga je u najmanju ruku upitno tumačenje ove zgode ograničiti na ono što se dogodilo između Isusa i žene poganke, kao što to čini spomenuti autor.

Ono što je u ovomu izvještaju opisano ima daleko širi domašaj na razini cjeline povijesti spasenja. Ovdje su, u biti, sučeljena dva stava. Pred tradicionalnim, kojeg zastupa Isus, pojavljuje se ženin koji zahtijeva promjenu u kronološkom slijedu rasporedbe spasenje i potkrijepljen je vlastitom argumentacijom. Osim toga, za razliku od Izraelovih religioznih prvaka u 7,1-23, ona pokazuje novu razinu raspoloživosti za Božje spasenjsko djelovanje. Svojom poniznošću očituje da u sociološkom i povijesno-spasenjskom smislu pristaje na status psića koji će čekati da se prvo nasite djeca. Međutim otvorenost i pouzdanje kojim pristupa k Isusu jasan su pokazatelj da je u općereligioznom smislu zapravo nadmašila mnoge koji već zadugo uživaju status djece. Isus nije mogao ne zamijetiti i ne vrednovati njezine kvalitete. Da je ovaj susret imao posebnu težinu, evanđelist Marko će potvrditi impostacijom sljedećih izvještaja gdje će nastojati prikazati kako se upravo sada otvara nova etapa Gospodinovog odnosa prema poganima. Uslijedit će novi susreti u poganskim krajevima i djelovanje među njima, sve do točke da je i njima Sin Božji upriličio umnoženje kruha kako bi se i oni nasitili (usp. 8,1-10). Sve skupa jest ostvarenje starozavjetnog obećanja (Iz 66,19-21), što smo ga razmatrali u odjeljku II pri analizi prethodnog odlomka. Dakle, ovaj izvještaj o susretu Isusa i žene Sirofeničanke dio je veće cjeline koja ide od rasprave o čistom i nečistom u prethodnom odlomku (7,1-23), dobiva novi uzlet u ovoj zgodi te se dalje razvija u susljednim odlomcima (7,31-37; 8,1-10.22-26.27-30).

Markovi povijesni čitatelji bili su bliže ovoj tematici. Iz tog razloga izvještaj o Isusu i ženi Sirofeničanki njima je vjerojatno zvučao drugačije nego nama, točnije rečeno nisu morali steći dojam da započinje dramatičnim zapletom. Čak upravo suprotno! Naime, dok smo mi spremni ostati iznenađeni jer Isus nije odmah udovoljio na ženinu zamolbu, oni su to mogli promatrati iz svog specifičnog ugla: Gospodin je u 7,1-23 proglasio ništetnim propise o razlikovanju čistog i nečistog – odnosi li se to samo na propise o blagovanju ili ima šire značenje? Znači li to, u krajnjoj liniji, da druge narode – do sada smatrane poganima i nečistima – treba drugačije gledati? Jesu li zadobili novi status i koji? Kao odgovor na to pitanje dolazi zgoda sa ženom Sirofeničankom i ono što će uslijediti poslije tog izvještaja. Dakle, bio je potreban razgovor između Sina Božjega i žene u kojemu su sučeljeni tradicionalno stajalište te novi pogled koji najavljuje i daje obrazloženje promjene. Iz Markove impostacije ovih tekstova proizlazi da obećanja dana Abrahamu i potvrđena riječima proroka sada u poganima – ženi Sirofeničanki te likovima pogana u sljedećim izvještajima – nalaze spremne primatelje, otvorenije za Božje djelovanje negoli su mnogi u Izraelu pa čak i njegova religiozna elita. Stoga Sin Božji već u ovoj etapi svog javnog djelovanja može krenuti naviještati kraljevstvo Božje i među poganima, što će u teologiji sinoptika služiti kao autorizacija i anticipacija za kasniji misijski pohod svim narodima svijeta; on će biti svečano proglašen nakon Gospodinova uskrsnuća (usp. 16,15; Mt 28,18-20; Lk 24,47; Dj 1,8). To je jedan od bitnih elemenata pripreme za Novi i vječni savez (Mk 14,24; 1 Kor 11,25; 2 Kor 3,6) koji će – suprotno od mišljenja Marciona i još nekih kasnijih struja u kršćanstvu – predstavljati ispunjenje saveza s Abrahamom putem uključenja pogana u kraljevstvo Božje (usp. Rim 11,1-24).

III

U prethodnom, a i u ovom odsjeku, susretali smo se sa sljepoćom učenika koji nisu uspjeli shvatiti ono o kruhovima (6,52) te s neadekvatnim shvaćanjem farizeja i pismoznanaca o predajama starih (7,1-23). U ovom izvještaju, naprotiv, zasjala je vjera žene poganke, izvan Zakona. Njezine riječi odaju pronicanje srži onoga o kruhovima. Na tom izvoru hrani se njezina vjera i nosi je preko svih prepreka. Radi se, preciznije, o vjeri u kruh (kruh je ključni pojam ovoga odsjeka) koju učenici za sada ne posjeduju jer u događaju kruhova ne uspijevaju prepoznati Gospodinovu prisutnost. Još i više, ta vjera je ulaženje u misterij onoga o kruhovima. Ne vjera prema odredbama Zakona, rezervirana za Izraelce, nego prakticiranje onoga o kruhovima koje je djelatna bratska ljubav; ona je dostupna svim narodima. Taj kruh je toliko moćan da su već i njegove mrvice dostatne za oslobađanje Sirofeničankine kćerkice od zloduha.

Čudo oslobođenja događa se u Isusovoj odsutnosti: ono kreće zbog riječi Sirofeničanke (7,29). To je motiv koji će postati tipičan kasnije u pouskrsnom životu i djelovanju Crkve: riječ-sjeme (o čemu govore prispodobe u Mk 4) postaje riječ-kruh (kao u umnoženju kruhova u Mk 6,31-44). Moć da riječ postane kruhom jest ono što daje Gospodin Isus. On je pravo sjeme koje će se – nakon što je bačeno u tamu zemlje (usp. Iv 12,23-26) po uskrsnuću osloboditi te u crkvenoj zajednici djelovati oslobađajući kroz ono o kruhovima. Sada je dao moć riječima jedne poganke. Zašto? Očito je da mu se nije približila vjerom kojoj je glavni sadržaj vjerovati u Boga jer i đavli vjeruju i dršću (Jak 2,19). Istinska vjera je drugačija: ona sebe čini kruhom koji nasićuje brata (usp. 2,14). Tek to je znak da smo doista primili riječ koja je kao sjeme posijana u nas. Ako ostanemo samo slušatelji i ne postanemo vršitelji, obmanjujemo sami sebe (usp. 1,21b-22) jer zamjenjujemo stvarnost za utvaru (usp. Mk 6,49-52). Činiti čudo vjere koja se dijeli kao kruh jest jedini način da se Krist – inače odsutan – uprisutni među nama. Jer on je htio ostati s nama tako da povuče svoju fizičku prisutnost da bi nam se darovao kao kruh. To je put kojim kroz riječ-kruh možemo doticati snagu njegova uskrsnuća. To je put k vjeri koja istinski dodiruje Krista i koja spašava (usp. 5,21-45); vjera je to koja, dok se napaja snagom Uskrsloga, isijava ljubav koja se dijeli i djeluje – na taj način oslobađa i upristunjuje čudo sadržano u onome o kruhovima.

Ne događa se rijetko da onima vani ide bolje. Događa se da su složnije i više dobra čine neke druge negoli crkvena zajednica. Kao na pogankinu, na njihovu riječ događaju se čuda dok lokalna crkvena zajednica proživljava umor i recesiju. Kako je to moguće? U Crkvi kao vjernici imamo obilje kruha, nasićeni smo i još preostaje 12 košara punih ulomaka (6,43). Ali često ne shvaćamo i ne živimo, ne ulazimo u misterij kruha. Taj kruh jest sâm Krist koji se daruje kao oslobođenje za sve, a mi mu spriječavamo slobodan hod zatvarajući ga u naše košare, doduše s velikim izrazima (bogo)štovanja. Sirofeničanka, naprotiv, dobro je razumjela snagu ovoga kruha, bilo joj je jasno da će biti dovoljne samo njegove mrvice da se spasi njezina kćerkica. Ovaj kruh jest vjera koja se živi kao bratska ljubav, kao kruh djece kojeg braća međusobno dijele. Ona inzistira upravo na dijeljenju. I Isusovi učenici su čuli da će biti suđeni upravo po tome je li njihova vjera urodila solidarnim dijeljenjem kruha: jesmo li gladnog nahranili, bolesnog pohodili.. (usp. Mt 25,31-46). Dakle, vjera koja pred Bogom vrijedi jest ona koja postaje djelo, jedina riječ koja vrijedi jest ona koja postaje kruh za druge. Stoga nije čudo da će nas ova poganka kao i mnogi drugi preteći u kraljevstvo Božje jer mnogi prvi bit će posljednji a posljednji prvi (Mk 10,31).

Mogu biti bolji oni koji su vani iako se čine daleki. Mogu biti bliže i ući, zahvaćati iz otajstva kruha u koje mnogi članovi crkvene zajednice ne ulaze. Sirofeničanka u tom smislu daje još jednu pouku. Osim što je zadovoljna s mrvicama, ona ne izriče nikakve zahtjeve, ne polaže nikakva prava ni na što. Kao što ni sin koji se napokon vraća ocu, u prispodobi o rasipnom sinu (Lk 15,11ss), ne polaže više nikakva prava, za razliku od starijeg sina koji je – zbog svojih zasluga i uspoređivanja – nesposoban prihvatiti brata kao brata i očevu ljubav koja ih obojicu grli. Pogankin stav, bez obzira što mu je prethodilo, pokazuje da je ona osoba koja je spremna prihvatiti sebe, svoj položaj. Nutarnja snaga kojom neće polagati zahtjeve obećava da je sposobna živjeti logiku dara: primati, zahvalno prihvaćajući darovano, te darivati, u nesebičnosti koja je svjesna da ne pripada sve njoj i da nema prava na mnoge stvari. Tako je mogla prihvatiti da su Izraelci djeca a sebe i svoju kćerkicu kao psiće. Zato je sposobna vjerovati da ni mrvice koje prima nisu beznačajan dar. Zato je mogla ući u čudo dijeljenja kruha. I zato je, na koncu, na njezinu riječ krenulo čudo – demon je morao odstupiti. Tako je iskoračila iz onog ograničenog, povijesnog – jer u njemu nužno netko prv ili veći – u ono duhovno i vječno, u kojemu će mnogi posljednji biti prvi (Mk 10,31). Kao i kod sv. Pavla, i ovdje uočavamo da je Bog u konačnici uvijek pravedan: on pristup svojim otajstvima daje svima pod istim uvjetima (usp. Rim 3,21-30). Jedina bitna razlika među prvima i posljednjima jest koliko tko ulazi u otajstvo onoga o kruhovima. Otuda i bitne razlike među pojedinim zajednicama. Jer to otajstvo nije dovoljno znati ili posjedovati ga – ono postaje živo samo ako ga se živi.