Iz Evanđelja po Ivanu

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ­Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’

– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (1,6-8.19-28)

Prethodne nedjelje smo razmišljali o Božiću za djecu i Božiću za odraslog čovjeka…o tome kako božićna romansa s jedne strane privlači a s druge može biti ono što nas udaljava od onoga što nam donosi rođenje Sina Božjega. Ako se ne spojimo s novim svijetom kojeg donosi, očito je da smo promašili i Božić. Uzeli smo možda samo božićni dekor i romantiku one divne noći…i ništa više.

Treća nedjelja adventa ili došašća, dok nas poziva na radost zbog blizine Boga Djeteta, nastavlja onamo gdje smo stali prethodne nedjelje.

Onomu tko će ozbiljno tražiti i pitati, ona priprema odgovore. Gdje je taj novi Božji svijet, gdje Sin Božji sve mijenja? To je ono što se mora pitati svatko tko ne želi ostati na Božiću kao običaju. Gdje? Kako?

Evanđelje po Ivanu nam pred oči stavlja Ivana Krstitelja. Čak tri puta kaže da svjedoči za Svjetlo. Onima koji dolaze k njemu, on može reći. Može im pokazati. Može ih uvesti u ono bitno.

Svjedočiti u Svetom pismu ne znači samo nešto vidjeti i o tome moći reći iz prve ruke. Svjedočiti znači ući u ono za što svjedočim, postati dio toga. I, još više, postati dokaz onoga za što svjedočim. Preko svjedoka onaj tko pravo gleda može ući u stvarnost koju svjedoči. Doživjeti nešto od te stvarnosti.

Naspram svjedoka koji u sebi nosi ono bitno, stoje oni koji ne poznaju. Zato svojim sugovornicima Ivan kaže: među vama stoji koga vi ne poznate. Te dvije krajnje mogućnosti su i pred nama koji idemo u susret Božiću.

Ne možemo doći do Božića kakav se dogodio Isusu, Mariji i Josipu prije 2000 godina. Ne možemo se vratiti i ući u onu noć. To nisu mogli ni prvi Isusovi učenici a kamoli mi. Ako nam to nije dostupno, očito to nije ni bitno za nas.

Svjetlo koje se pojavilo one noći uvijek je dostupno. Ivan svjedoči za Njega. U njemu ga svi koji žele mogu doživjeti, dosegnuti.

Božja volja za nas jest da do tog svjetla možemo samo preko svjedoka. Preko svjedočenja prvih Isusovih učenika zapisanih u Evanđelju. Preko svjedoka našega vremena koji su to svjetlo već u sebe primili. U sebi ga nose i od njega žive.

Naročiti vid budnosti, koji je snažno povezan s radošću, jest tragati za svjedocima. Pronalaziti u svojoj braći i sestrama, u ljudima iz Crkve one u kojima osjetim Svjetlo od Svjetla. Pronalaziti svjedoke.

Druga mogućnost jest ne vjerovati da ih ima, da mi ih Gospodin šalje. I ostati sam sa svojim mislima. Ostati jedan od onih koji ne poznaje Onoga tko stoji među nama. To bi značilo ne biti budan za Njega koji mi dolazi.

Nije li ovo neobičan način govora o Božiću? Jest, svakako je neuobičajen. No, rekli bi nam sveci, Bog je odlučio samo jednom roditi se kao Dijete na tjelesni način, a poslije toga rađati se u dušama koje su čiste i spreme su ga prihvatiti.

I upravo tu se zatvara krug. Jer jedino tako može niknuti novi svijet kojega je došao uprisutniti Sin Božji. Novi svijet, Božje kraljevstvo, ne može doći drugačije nego da prostrujji od osobe do osobe. Dok ne osjetimo da nas iznutra veže Njegovo Svjetlo, Duh koji u nas unosi Njegove darove.

Jedino tako je moguća radost. Ona se rađa kada ljudi dobre volje između sebe dijele ono najbolje što imaju. Dar kojeg se srcem prima i srcem daje. To je Božje rođenje u duši koje nije više samo neki davni Božić nego Božić danas i ovdje: porođenje našeg DANAS u Svjetlu Božjemu, za Njegov svijet.

Njegova ljubav i briga za nas učinile su da se u našim ljudskim životima gotovo izjednači ona BUDNI BUDITE, BDIJTE  s onom UVIJEK SE RADUJTE.