Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:

»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« (18,21-35)

Ove Isusove riječi mnogi kršćani neće čuti. Jer ih ne zanima Evanđelje…da, i to ga ima!

Mnogi će ih čuti, ali se neće s njima suočiti. Slušat će ih zbrkanih misli i neće se na njima zadržati jer imaju važnijih briga.

Mnogi ih slušaju, čitaju i u njima vide veliki Isusov zahtjev za opraštanjem. Stoga ih doživljavaju teškim, možda među najtežima. A kad je nešto teško, onda se premo tomu nerado ide. Prema tome ispada da su one samo za one najsmionije, koji su nošeni najvišim idealima.

Postoji li još neki mogući pristup ovom evanđeoskom odlomku kojeg nismo naveli?

Postoji, naravno! Dovoljno je samo reći: radosna vijest. I ove Isusove riječi su radosna vijest! Činjenica da mnogi koji ih slušaju to ne doživljavaju takvima, ne može promijeniti ovu istinu.

Osjećamo: i u nas Gospodin upire svoj pogled i čeka da se opredijelimo. Pripadam li jednom od gore navedenih tipova stavova? Ili ću radije krenuti težim putem da ih shvatim kao radosnu vijest?

Oni koji su voljni u njima tražiti radosnu vijest spremaju se krenuti težim putem. Ne samo zbog mozganja nad ovim tekstom! Isus nakon toga pred nas stavlja još veći korak!

Idemo polako redom.

Znamo, kad netko grijeho učini zlo protiv nas, čim otkrijemo osjećamo kako se u nama bude emocije: povrijeđenost, ponekad strah, želja za osvetom, za namiricanjem štete, za kažnjavanjem počinitelja itd. Ponekad su toliko snažne da sprječavaju čovjeka ostati mirnim i staloženo razmišljati…i toga dana, ali i mjesecima pa i godinama nakon što se to dogodilo.

Vrijedi zapaziti da Isus ništa ništa ne govori o ovim nutarnjim raspoloženjima povrijeđene odnosno oštećene osobe. To ne znači da Bog ne vidi što se događa u osobi o koju se netko ogriješio. Sigurno da vidi. No, činjenicom da se to ne spominje želi se reći da – koliko god ove emocije bile bolne i teške za nositi – nisu ključ rješenja. Onaj tko želi situaciju riješiti u korijenu, ne smije ostati na razini emocija i njima biti vođen.

Umjesto toga, Isus priča prispodobu koju nije teško razumjeti. Ovdje je sve jasno: dug jednog dužnika, dug drugoa, nepravednost u postupanju drugog dužnika koji cijedi svog dužnika, srdžba i pravedna presuda gospodara (jedini se on rasrdio! – to je pravedna božanska srdžba).

U čemu je Isusova poruka? Što želi reći? Iako svatko od nas svojim djelima može zavrijediti da bude prepoznat u bilo kojem detalju ove prispodobe, samo u jednom od njih jest za nas rješenje.

Prvi dužnik dugovao je iznos kojega – prema nekim izračunima vrijednosti talenta – nije mogao zaraditi za cijelog svog života. Gospodar mu je oprostio taj ogromni iznos. Zvuči jednostavno – oprostio. No, nije mu samo izbrisana zadužnica, dokument koji ga tereti s 10 000 talenata. Opraštanjem duga njemu je darovan život – njemu i svim članovima njegove obitelji! Dobio je upravo ono što će – svojim nepromišljenim postupanjem prema svom dužniku – na koncu prispodobe izgubiti. Izgubiti i za sebe i za sve članove svoje obitelji.

Isus, dok nas poučava o opraštanju želi reći: svako od nas je otkupljenjem u Njegovoj krvi dobio novi život. Početak novoga života koji je još bolji negoli je ovaj život. Dakle, darovano nam je besplatno ono što svim svojim snagama za cijeloga svoga života ne možemo zaraditi. Zašto? Jer Otac nebeski želi da živimo, i u ovom i u vječnom životu.

Što, prema tomu, znači oprostiti? Dati priliku mom dužniku da i on živi. Jer Otac nebeski želi da i on živi. Istina i pravednost uvijek će teretiti onoga tko se o mene ogriješio. Ako mu ne oprostim, veličina njegova duga prema meni možda će biti iznad njegovih snaga i neće ga moći isplatiti. A Otac nebeski želi da živim i ja i on!

Naravno, nije na meni da se pitam kako će moj dužnik, grešan, ući u vječni život? Bog će s njim voditi dijalog i sigurno neće u nj ući ako se ne obrati. No, ako je spreman za obraćenje a ja mu ne otpustim, onda sam ja jedina kočnica njegovu spasenju! Da, ja koji sam spasenje dobio i Bogu zahvaljujem za nj, mogu na drugoj strani spriječiti nekog drugoga da dobije to isto spasenje! Nitko tko je doista čista srca ne bi se htio naći u ovoj ulozi i presuditi drugomu.

Iako bi se ovdje još puno toga moglo reći, zbog ograničenosti prostora reći ćemo još samo ovo. Gospodin Isus ovim riječima nas poziva da se s razine emocija – koje se probude kad se o nas netko ogriješi – dignemo na višu razinu. Na duhovnu razinu. Jer zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, dar ljubavi, oproštenje i novoga života kojeg od njih dobivam treba u meni biti svjetlo i snaga koji će nadvladati i umiriti snagu negativnih emocija. To je jedna od najstrožih, ali i najrealnijih mjerila stupnja moje duhovnosti.

Radosna vijest je da je to moguće. Svakomu od nas! Otac nebeski dao nam je svoga Sina i Duha Životvorca da bi u nama potekao novi život. I mi možemo pobijediti kao djeca svoga Oca nebeskoga. Možemo biti dostojni Njegova dara! On u nama može biti jači od svega svjetskoga pa i od naše ljudske prirode i njezinih stranputica i beznađa.

Zato oproštenje koje od nas očekuje Bog nije stvar emocija. Ne samo da s njima nema veze nego često mora ići protiv njih. Jer Duh se tijelu protivi… I nadilazi ga. Tu su prve iskrice vječnoga života.

Hvala Gospodinu na Njegovu neizrecivu daru!