Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.

Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« (18,15-20)

Blago onome tko može biti spokojan pred današnjim Evanđeljem, kome je ono Radosna vijest!

To bi trebala biti svakome. Hoće li biti, ovisi o nama.

Prva strofa evanđeoskog teksta je sasvim jasna i konkretna. Gospodin Isus želi da unutar njegove zajednice ne bude bilo kakav život. Da članovi Crkve brinu jedni za druge. Da ne puste jedni druge „na miru“. Do koje mjere? Čak do mjere djelovanja prema onima koji žive suprotno od evanđeoskog duha. Sve do disciplinske mjere isključivanja iz zajednice. Sv. Pavao je doista pojedince privremeno isključivao iz Crkve. Nek se vidi da nije svejedno kako se misli i kako se živi. Nije svejedno je li Crkva živi Kristovim Duhom ili protivnim. Isus nije svejedno.

Što imamo u praksi od ovoga? Kad smo čuli da je neki vjernik bio na udaru neke mjere? Ako izuzmemo one koji su se rastavili od ženidbenog druga s kojim su valjano crkveno vjenčani i počeli živjeti s nekim drugim, teško da ćemo pronaći primjer da je itko drugi bio pod udarom neke mjere. Zapravo, kad bismo gledali postotno, najviše su u Crkvi kažnjavani svećenici, od onih najlakših mjere (biskupova usmena opomena nasamo) pa sve do najtežih (isključenje iz kleričkog staleža).

Što to znači? Žele li ove činjenice reći da je s vjernicima (osim onih gore spomenutih rastavljenih) sve u redu? Jesu li zaista toliko ispunjeni evanđeoskim duhom? Bilo bi divno kad bi bilo tako. No, znamo da su sudovi puni katolika koji se međusobno spore, koliko je zavada, svađa, koliko međusobnog oštećivanja raznih vrsta, nasilnih postupanja, vrijeđenja…na raznim crkvenim razinama, od najviših do najnižih. Očito, čuvanje čistoće života u duhu Evanđelja nije nam ni izdaleka onoliko važno kako ga Isus predstavlja u ovom evanđeoskom odlomku.

I tu se otvara veliki problem. Jer druga dva odlomka upravo pretpostavljaju ovu posvećenost. Mogu li apostoli i njihovi nasljednici svezati nešto na zemlji i da to bude svezano na nebu, ako ne postupaju posvećeni i vođeni Duhom Božjim? Jasno je da ne mogu jer bi inače nebesku stvarnosti oblikovali nekim drugim duhom, ne Božjim a to je nemoguće. Hoće li Isus biti među nama ako nemamo ove posvećenosti? Jasno je da neće je rekao je: gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima! Biti sabrani u Isusovo ime ne možemo ako nismo sabrani u Njegovu Duhu. Ako smo sabrani u nekom drugom duhu, onda smo sabrani u svoje ime, a ne u Njegovo. Sjetimo se da je Petru rekao prošle nedjelje “Nosi se od mene, Sotono” jer je progovorio u svoje ime!

Osjećamo vjerojatno: iza svih triju dijelova stoji velebna slika Crkve kao Tijela Kristova, kojega oživljava isti Njegov Sveti Duh. Ukoliko mu je otvorena, Crkva će doista živjeti u svim pogledima pa i u ova tri iz ovoga evanđeoskog odlomka. Onda joj neće biti svejedno kako žive njezini članovi, bili oni kardinali, biskupi, svećenici ili običan narod. Uzgred budi rečeno, kanonska evanđelja i većina Novoga zavjeta ne razlikuje standarde posebno za svećenike, posebno za vjernike. Ono što je Isus govorio važi za sve. Naravno, od svećenika se očekuje da prednjače, ali običan vjernik nema pravo smatrati da iste norme za njega ne važe i nisu mu obvezne – po čemu bi inače znao da je vjernik stvarno a ne samo na papiru?

Ukoliko smo kao vjernici ispunjeni i damo se voditi Isusovim Duhom, onda smo kao Crkva doista Tijelo Kristovo. Tada više nije svejedno kakvim se duhom punimo, kakve misli gajimo, kakva djela iz njih proizlaze. Samo ako su živi udovi Tijela Kristovog, apostoli i njihovi nasljednici mogu vezati i na zemlji i na nebu. Samo tada možemo biti sabrani u Isusovo ime. Samo tada će On biti s nama.