₄₅On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. ₄₆I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.

    ₄₇Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. ₄₈Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. ₄₉A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. ₅₀Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” ₅₁I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; ₅₂još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.

    ₅₃Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. ₅₄Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju ₅₅pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. ₅₆I kamo bi god ulazio – u sela, u gradove, u zaseoke – po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

I

On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko… Isus iznenada zauzima odstojanje od svih, čak i od svojih učenika od kojih je maločas tražio suradnju (6,36-43). Promjena je vrlo oštra: prisiljava učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko prema Betsaidi (6,45). Iako će kasnije postati evidentno da su pristali u Genezaretu (6,53). Ovo je jedini puta u Evanđelju po Marku da se Isus odlučuje poslužiti prisilom kako bi se odvojio od učenika. Već sama uporaba glagola prisiliti (enankasen) – koji se samo ovdje pojavljuje u Evanđelju po Marku – daje do znanja da učenici nisu voljko krenuli kamo im je Učitelj naznačio. Na širem planu to je nagovještaj skorog opiranja učenika Isusovom planu kojeg ima s njima. Gospodin smatra neobično važnim odvojiti učenike od onoga čega su do maločas bili dionici i svjedoci; želi ih čak i uz korištenje prisile spriječiti da se navežu na čudesni događaj što su ga proživjeli. Za razliku od prve plovidbe (4,35-36), ovoga puta Isus otpušta mnoštvo.

I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli… Rastavši se sa ljudima, otiđe u goru da se pomoli (6,46). Gora u Bibliji jest mjesto bliskosti s Bogom, ambijent u kojemu se događaju njegove objave (usp. 3,13; 9,2; 14,35; Pnz 33,2; Hab 3,3). Nakon poučavanja i hranjenja mnoštva Sin Božji ušao je u blizinu s Bogom. Činjenicom da upravo sada naglašava molitvu evanđelist želi reći kako sva pa i ovi najvažnija njegova djela proizlaze iz tog zajedništva.

Uvečer pak lađa bijaše posred mora… Zgoda o kojoj Marko izvještava događa se uvečer (6,47), kao i prigodom utišavanja oluje na moru (4,35), dolaska mnoštva na gradska vrata (1,32), ustanovljenja Euharistije (14,17) i Gospodinova pokopa (15,42). Razvidno je da su kod Marka skupljanje naroda i Isusovi odlasci redovito povezani s spominjanjem večeri.

Oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru… Četvrta noćna straža jest razdoblje od 3 u noći pa do 6 ujutro, kada noć uzmiče a počinje svitati dan. Tada Isus dolazi k njima hodeći po moru (6,48). U Starom zavjetu je hod po moru pjesnički opjevan kao Božji hod po vodama (usp. Izl 33,19-23; Iz 43,16-17; Ps 77,16-20; Job 9,8; 38,16; Sir 24,5) jer jedini on može umiriti snagu njegovog valovlja (usp. Ps 65,8; 77,17; 89,10; 93,4; 107,28-29).

A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše… Pojavak Sina Božjega na vodi prestrašio je učenike. Podvlačeći da prolazi pokraj njih po vodi, evanđelist želi u prvi plan staviti teofanički naboj njegove pojave. Zbog toga i ne govori da im pritječe u pomoć, iako vidi da se muče, nego prolazi pokraj njih, baš kao što u starozavjetnim tekstovima čini Gospodina (usp. Izl 33,17-18; 34,6; 1 Kr 19,11; Job 9,11). Za razliku od evanđelista Mateja koji u paralelnoj zgodi naglašava da Isus učenike izbavlja od opasnosti i govori o Petrovom iskustvu hoda po vodi (usp. Mt 14,23-33), Marko naglašava da učenici Isusovu pojavu doživljavaju kao prijetnju koja kao da će ih prekriti, poput snage slave Božje koja se približila Mojsiju na Sinaju (Izl 33,19-23; 34,6 LXX). I nakon svega što su do sada doživjeli, uključujući i stišavanje oluje (4,35-41), ne uspijevaju prepoznaju onoga koga slijede (usp. 4,41). Ta činjenica nije beznačajna nego je evanđelist koristi kako bi čitatelju pružio znak upozorenja. Po svršetku prve krizne situacije tijekom plovidbe pitali su se o identitetu čovjeka koji je njihov Učitelj (4,41), sada ga smatraju utvarom a ne više čovjekom (6,49)! Dakle, učenici ne pokazuju porast u poznavanju svoga Učitelja te u pronicanju onoga što se oko njih zbiva. Naprotiv!

Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!(…) Nakon objaviteljskog djelovanja slijedi objaviteljski govor: Isus se predstavlja istim riječima kojima se predstavio Bog u Starom zavjetu – Ja sam (Izl 3,14; usp. Iv 6,20; 8,24.28). Potom ih sokoli: ne bojte se (6,50). To je poziv koji redovito prati Božja objavljivanja (usp. Iz 41,13). Prigodom stišavanje oluje (4,35-41) ih je ukorio za manjak vjere, a sada smiruje njihov strah i izbezumljenost.

I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto… Nakon što uđe k njima u lađu, odustavši od namjere da prođe pokraj njih, i nakon što vjetar utihnu, oni se prekomjerno snebivahu (6,51). Razlog njihove duboke unutrašnje smućenosti Marko otvoreno navodi: još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto (6,52). Time evanđelist daje inicijalno tumačenje sve većeg nesnalaženja i dezorijentiranosti učenika. Stavlja u usku vezu događaj s kruhovima i Isusovu pojavu na morskom valovlju. Pristup stvarnosti kruhova, dakle, ima mnogo veću važnost nego što bi se to moglo zaključiti na prvi pogled. S gramatičke točke gledišta, s obzirom da je grčki izraz u pasivu a to vjerno odražava i hrvatski prijevod stvrdnuto, može se postaviti pitanje: što je uzrokom stvrdnutosti njihova srca? U dosadašnjem tijeku evanđeoske naracije učenici se pokazuju stvrdnutog srca kao i farizeji (3,5) jer još uvijek se ne otvaraju za sve ono što proživljavaju u vezi s Učiteljem. Ne shvaćaju da se Kraljevstvo Božje uprisutnjuje u njegovim riječima i djelima. Trebaju shvatiti da on koji im se dao njima za hranu nikad više neće biti odsutan iz njihovog života; trebaju što više ulaziti u tajnu euharistijskog kruha i trajne Isusove prisutnosti. Smirit će ne samo valovlje na moru života, nego i snagu smrti. Trebaju ga prepoznavati na moru svoga života i smrti, na moru svoga straha.

Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu… Izvještaj o prispjeću u Genezaret (6,53-56), iako su prvotno krenuli prema Betsaidi (6,45) – možda je greška zbog Markovog slabog poznavanja geografije tog područja (R. Pesch) – predstavlja novi sumarij u kojem se opet pojavljuje mnoštvo koje Isusu donose bolesnike (6,55).

I kamo bi god ulazio – u sela, u gradove, u zaseoke – po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine… Isus potom obilazi sela i gradove (6,56) liječeći dodirom skuta njegove haljine (usp. 1,41; 3,10; 5,29-30). Spomen skuta je značajan jer predstavlja Isusa kao vjernog obdržavatelja Zakona (usp. Br 15,39; Pnz 22,12) i tako uvodi u slijedeću zgodu u kojoj se spori s religioznim autoritetima upravo oko obdržavanja zapovijedi Zakona. Narod prema Isusu ima stav kakav je imao i do sada: žele biti ozdravljeni. Gospodin ih susreće u njihovim potrebama, liječi i tako im pruža predokus Kraljevstva. Ozdravljenja su za mnoštvo parabola Kraljevstva za koje nemaju ključ jer ne žele ući dublje u Isusovu riječ. To nije tako čudno ako se ima u vidu da su čak i njegovi najbliži, apostoli, još uvijek stvrdnutog srca (6,52).

II

Marko tumači ovu zgodu povezujući 6,52 unazad s čudom umnoženja kruha (6,32-44) kao i unaprijed s 8,14-21. Evanđelist prikazuje čuđenje kao strah (usp. 5,42), posljedicu neshvaćanja onih koji nemaju vjere (usp. 4,40), jer učenici prigodom umnoženja kruha još nisu došli do razumijevanja Krista (usp. 4,12; 7,14; 8,17.21). Neshvaćanje ukazuje na otvrdnulo srce (usp. 3,5; 8,17). Time se pripravlja tumačenje značenja umnoženja kruha u 8,14-21, kao i obrat do kojeg će doći u Cezareji Filipovoj. Marko zapravo prigovara zbog nedostatka kristološke spoznaje. On želi reći kako je već nakon umnoženja kruha trebalo doći do toga da prepoznaju Krista (G. Theissen). Ako će ono biti odloženo i evanđelist tako kori neshvaćanje učenika da su uspoređeni s onima vani (4,11s) – čak s Isusovim protivnicima (3,5) – to je zato što želi istaknuti da će razumijevanje Isusa jasno početi rasti tek prigodom djelovanja među poganima, čija se otvorenost naglašeno tematizira nakon 7,1. U istom smislu, tajna Sina Božjega bit će shvaćena i izrečena tek pod križem sa strane rimskog stotnika. Učenicima će dublji uvid u nju biti omogućen nakon 8,27 i to uz ograničenje utvrđeno naredbom šutnje (8,30; 9,9). Prepoznavanje i razumijevanje Isusove osobe – Marko će to nastojati ponovno snažno podvući – stječe se tek hodeći za Isusom putem križa (8,33s) te konačno pod križem (15,39). Jer ondje će istinski kruh biti razlomljen i podijeljen (14,22) da bi svi živjeli. Tada će slika biti do kraja izoštrena.

U ovoj etapi razvoja evanđeoske radnje Sin Božji priprema svoje učenike postupno ih uvodeći u otajstvo. Nakon umnoženja kruhova Isus prisiljava svoje učenike da odu, a sam otpušta mnoštvo. Razlog nam Marko ne navodi, no evanđelist Ivan ga jasno precizira: mnoštvo je kanilo Isusa proglasiti kraljem (usp. Iv 6,15). U takvoj situaciji Sin Božji se povlači jer mu nije do ovakve vrste uspjeha. Naprotiv, u tome vidi veliku napast. Baš kao i u 1,35, nakon prvog mesijanskog radnog dana kad je porastao entuzijazam, tako i nakon svoje velike objave u pustinji Isus uzmiče i uzlazi na goru u molitvu. Molitva sprječava pasti u kolotečinu onoga što će kasnije nazvati ljudsko prosuđivanje (8,33) i omogućuje mu proslijediti svoj hod kojeg je započeo ušavši u vodu Jordana među grešnike. Jasna je Gospodinova strategija: ne želi požnjeti slavu niti uzeti u ruke moć nego oslobađa od svake moći jer svaka je od njih u svojoj biti opresivna, pritišće i zarobljava. Njegova zapovijed oslobađa. U tom leži smisao umnoženja kruha, koje je znak darivanja u ljubavi koje su učenici pozvani živjeti.

Učenici su u barci u teškoći jer nisu shvatili ono o kruhovima nego im srce bijaše stvrdnuto (6,52). Marko će nam u sljedećem odlomku objasniti zašto je tomu tako. Sada se zadovoljava time da svojim čitateljima, svojoj crkvenoj zajednici dade duboku pouku, središnju poruku Evanđelja: treba vjerovati da se stvarna Gospodinova prisutnost u zajednici učenika sastoji u lomljenju kruha tj. u bratskoj ljubavi kojom ljubimo onako kako je on nas ljubio (usp. Iv 13,34). To nije utvara nego realnost Evanđelja tj. Bog prisutan među ljudima. Upravo stvrdnutost srca sprječava shvatiti ono o kruhovima. Stoga ona igra presudnu odluku u cjelokupnom Evanđelju i razlog je zbog kojega su već zarana farizeji odlučili udružiti se s herodovcima da bi ubili Isusa (3,5).

Gledan u širem novozavjetnom i kontekstu rane Crkve, ovaj Markov odlomak donosi važno upozorenje. U barci, koja je ujedno simbol Crkve, usred uzburkanog mora tj. u teškoćama života, jedina Isusova redovita prisutnost jest upravo u liku kruha. Kao i zajednica u 1 Kor 11,17-34, isto tako i zajednica kojoj Marko piše svoje Evanđelje, ne zna prepoznati Tijelo Kristovo (1 Kor 11,29) u svojoj braći (razloge je Pavao naveo ranije, u 1 Kor 11,18ss). Zbog tog neprepoznavanja, učenici su u napasti zamijeniti čin lomljenja kruha za utvaru. Ne razumiju da je upravo u događanju kruha stvarno prisutan Bog: Ja sam, kaže Isus (6,50b). Jer ovo je zapovijed koju smo primili od njega: tko ljubi Boga da ljubi i brata svoga (1 Iv 4,21) i tko čuva njegovu riječ, ljubit će ga moj Otac i mi ćemo doći k njemu i kod njega se nastaniti, kaže Isus (Iv 14,23). Uistinu, Boga nitko nikada još nije vidio: ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama (1 Iv 4,12). Lomljenje kruha, tj. spomen Božje ljubavi koja nam se darovala i koju Crkva uprisutnjuje živeći bratsku ljubav, jest stvarna Božja prisutnost među ljudima, jer Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu u Bog u njemu (1 Iv 4,16). Iz ovoga proizlazi da je rješenje dileme prepoznati Gospodina u lomljenju kruha/imati stvrdnuto srce raskrižje na kojemu se odlučuje pitanje kršćanskog identiteta pojedinih učenika i čitavih zajednica. O tome ovisi životna povezanost s Gospodinom koji je prisutan u svojoj Crkvi i vodi je.

III

U dosadašnjem tijeku evanđeoskog pripovijedanja vidjeli smo da je evanđelist Marko svog čitatelja upozorio na neprikladan stav naroda koji je sklon pretjeranom oduševljavanju čudima, sve do svođenja Sina Božjega na čudotvorca. No, na drugoj strani, iz toga ne bi nikako trebalo zaključiti da evanđelist zazire od fenomena Isusovih čuda kao takvih. Naprotiv! Upravo on donosi čak 16 izvještaja o čudima! Za njega kao i inače za prve kršćane – koji nisu kao ljudi našega vremena strah od bolesti, gladi i smrti tako temeljito potisnuli – izvještaji o čudima prizivaju u svijest toliko puta očitovanu moć Svetoga jer ona smjesta mijenja ugroženost ljudske egzistencije. Stoga u drugom dijelu ovog odlomka evanđelist želi naglasiti motiv Pastira izgubljenih ovaca (usp. 6,34) koji se posvetio brizi za narod te čudima izlazi u susret njihovim potrebama. Opažamo, nismo samo mi, ljudi modernog doba, u poziciji uputiti kritička pitanja drevnim izvještajima o čudesima. I ona upućuju kritičko pitanje nama: pitaju nas o našoj vjeri! Vjerujemo li doista da Isus jest Gospodin i Spasitelj svijeta?

K tome ovaj nam odlomak dodaje još jedan zahtjev na vjeru. Trebamo uočiti i međusobno povezati dva zahtjeva neobično velike važnosti. Učenici su trebali shvatiti ono o kruhovima i temeljem toga prepoznati Isus koji hodi po vodi. A, s druge strane, Učitelj im nije dao da se duže zadržavaju na mjestu na kojemu se dogodilo umnoženje kruha.  Dakle, ući u dubinu onoga o kruhovima ne ovisi o boravljenju na mjestu gdje se čudo dogodilo. Štoviše, Isus smatra da boravak na tom mjestu može imati po učenike štetan utjecaj. U tajnu se, očito, ulazi prebirući stvari u srcu; shvaćanje onoga o kruhovima se odvija na nutarnjoj razini i treba uroditi plodovima koji se očituju u ponašanju u konkretnoj životnoj situaciji. Boraviti na mjestu gdje se čudo dogodilo ne samo da nije potrebno nego može biti čak i štetno. Vjera koju u čitatelju evanđelist Marko želi oblikovati mora ići dalje i nadići želju za fizičkim kontaktom s mjestom i drugom okolnostima čuda.

Ne imati ovakvu otvorenost Gospodinovu prisutnost u čudu dijeljenja kruha znači imati stvrdnuto srce. Zbog tvrdoće srca Krist i danas biva ubijan u svojoj Crkvi i to svaki puta kad ne shvaćamo čudo umnoženja kruha tj. oživotvorenu bratsku ljubav i smatramo je utvarom; tada ne znamo prepoznati Krista živog u svojoj braći. To je doista odlučujući moment Evanđelja. Ako je on dao svoj život za nas, i mi trebamo život davati za braću (usp. 1 Iv 3,16) jer tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putem kojim je on hodio (2,6). A mi smo skloniji poput učenika u barci prisutnost Onog koji jest tako da ljubi – zamijeniti za utvaru. Lakše nam je činiti kao žene i učenici koji su, i nakon što je uskrsna zora svanula, Živog krenuli tražiti među mrtvima – i stoga stigli na groblje. I čuli – nije ovdje! Puno je teže tražiti ga među živima jer to znači shvatiti i početi živjeti misterij umnoženja kruha. To je srce odsjeka o kruhovima koje će biti potvrđeno i produbljeno u 8. poglavlju, nakon što se ponovi čudo sa kruhovima. Koja crkvena zajednica ovo ne razumije i ne živi, ne razlikuje Tijela (1 Kor 11,29) i stoga nema zajedništvo s Isusom.

Ovoj tvrdoći – koja ne samo da sprječava prepoznati Krista nego ga štoviše ubija – Marko u drugom dijelu odlomka (Mk 6,53-56) suprotstavlja vjeru mnoštva jednostavnih ljudi koji Isusa dodiruju i bivaju spašeni. Oni su nam poziv ući dublje u smisao one vjere koju je imala žena koja bolovaše od krvarenja jer ona je doista znala dodirnuti misterij Krista i doživjeti oslobođenje. Sada se za sve one koji nisu vidjeli Isusa svojim očima pojašnjava što znači u vjeri stvarno dodirnuti snagu uskrslog Krista: to znači ne imati srce stvrdnuto i shvaćati čudo s kruhovima tako da možemo reći da smo i mi prepoznali i povjerovali u ljubav Božju koju ima prema nama jer Bog je ljubav; ili, drugim riječima, to znači: moći reći da i mi stojimo u ljubavi, da smo u Bogu i da on prebiva u nama!

Poslije prvog umnoženja kruha Isus se povukao u molitvu. Njegova noćna osama ispunjena je činom ljubavi koji joj je prethodio: već se cio izručio u kruhovima i tako unaprijed uprisutnio pashalno darivanje kroz muku, smrt i uskrsnuće. U njegovoj molitvi nije moglo ne ponoviti se duboko i potresno razmatranje u kojemu se opetuju kušnje u pustinji. Njegov čin ljubavi bremenit je posljedicama: kako je ljubio svoje do sada, tako ih treba ljubiti do kraja (usp. Iv 13,1). Već sada, na gori, proživljava na osobni način nagovještaj muke koju će također početi proživljavati na gori, u maslinskom vrtu.

Razlog agoniji maslinskog vrta jest u tome što je Isusova ljubav morala u ljudskom srcu naići na protivljenje, jer je ono nesposobno prihvatiti je. Ali veoma je spremno da je ušutka, kao što će se ubrzo očitovati na Petrovu primjeru. Isus se, stoga, povlači u osamu i molitvu da bi se što spremniji suočio s ovim teškoćama i nadvladao ih. No, ovaj puta će, izlazeći iz pustinje razmatranja i molitve, ponijeti sobom njezine posljedice puno jasnijim i osjetnijim za svoje učenike.

Hodeći po vodi neće biti prepoznat od svojih koji će ugledati samo utvaru. Oni ne uspijevaju dati tijelo onom Kristu koji ne želi okoristiti se kruhom da bi dominirao, nego kruhom služiti odnosno služiti kao kruh, odričući se gospodarenja. Noćna molitva Isusa je zadržala u bliskosti i poznavanju Oca, ali ga je učinila neprepoznatljivim otvrdloj pameti i srcu onih – a tu smo i mi – koji ga ne znaju prepoznati u kruhu ljubavi i milosrđa. Evanđelje, koliko god da je Radosna vijest o Božjoj blizini, isto tako govori i o Božjoj udaljenosti. Isus koji se prvim svojim činom kojeg nam bilježi evanđelist Marko svrstao među grešnike u vodi Jordana, vremenom ljudima postaje sve dalji. Pustinja Jordana, koju susrećemo odmah na početku njegovog javnog djelovanja u prvoj noćnoj molitvi (1,35), najavljuje njegovo udaljavanje od masovnih očekivanja i predstavlja ga odlučnog proslijediti siromašan i ponizan srcem. Njegov put u ovoj noći molitve biva dodatno potvrđen i produbljen tako da u pustinji jezera Isus postaje neprepoznatljiv i očima svojih učenika. Pustinja i pustoš Getsemanija, također u noći, potvrdit će Isusov konačni izbor kada odlučuje prihvatiti muku – tada će biti odbačen i ubijen u srcu čovjeka.