Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«. (16,21-27)

Iako će mnogi tako reći, ipak ne živimo u najtežim vremenima…ni u društvenom ni u ekonomskom smislu.

Ni Crkva – koliko god bila u problemima – nije u najtežim trenucima u svojoj povijesti.

I sveci su oko sebe gledali svakojaka zla, kao i mi trpjeli mnoga.

No, između njih i nas postoji značajna razlika. Između Crkve koja je iz malog, najmanjeg sjemena izrasla u glabalni fenomen i nas koji mislimo da je umorna, postoji također razlika.

Dok je čovjek slabe vjere sklon biti pod utjecajem onoga što ga okružuje, prepustiti se malodušju i dezorijentiranosti okoline, sveci tu nisu popuštali. Bili su ljudi koji su znali da žive između dvije ključne točke: Gospodin je u povijest, u naša srca zasijao sjeme svoje riječi, ono će rasti sve dok ne prožme cijelu stvarnost…sve dok Bog ne bude sve u svemu.

Znali su: mi smo putnici koji se kreću između tih dvijeu točaka. Koliko god ono štvo vidimo i čujemo govorilo suprotno, nezaustavljivo se ostvaruje Božji plan. I mi idemo prema onom – Bog će biti sve u svemu.

Zato je preda svakim vjernikom – to je svecima bilo savršeno jasno – živjeti tako da sam što bolje usklađen s ovim zbivanjem…i izbjegavati sve ono što ih koči ili ometa u tom napredovanju.

Dakle, svakog dana, svakog trena Bog čini sve da mu budemo bliži, da nas sve više i više ispunja. Jedini ispravni odgovor vjernika jest činiti sve što može da ga Nebo, ono Božje sve više i više ispunja.

Primijetili ste – nisam uopće spomenuo evanđeoski odlomak. Da, nisam. Ali ipak smo ušli u njegovu srž.

Petar je u prethodnom odlomku jedini rekao istinit odgovor na Isusovo pitanje: tko sam ja? No, Sin Božji je odmah otkrio pozadinu Petrovog znanja: to mu je objavio Otac s neba. Nebo mu je progovorilo!

Danas vidimo Petra koji prati što Isus govori, ali nije čekao da mu Nebo pojasni stvari. Petar žuri, nastupa iz srca koje želi dobro Učitelju, ali…ali… Griješi. Ide u pravcu potpuno suprotnom od Isusa. Nosi se od mene, Sotono – kaže mu Isus.

Naravno, nije otpisao Petra. Ali mu je jasno dao do znanja da njegove misli i koraci sada idu u pravcu Sotone a ne u pravcu kojim kroči Sin Božji.

Vidimo, Petrov problem nije što on svojim snagama ne može pratiti Isusovu misao. Njegov problem je u tome što mu ovdje Nebo nije progovorilo. Što se nije otvorio nadahnuću Neba.

Naravno, ovo nije samo Petrov problem. Ovo je ušlo u Evanđelje po Mateju zato što je to ključni moment u životu svakog vjernika. Zato što svaki od nas s ovim stoji ili pada. Što bi vrijedilo kad bih cijeli život činio ono što vidim da čine vjernici, ako je to bilo samo iz moje pameti? To bi bilo herojstvo kad bih tako izdržao, ali bilo bi uzalud jer bih to gledao kao osobni poduhvat…prečesto bio malodušan, takmičio se s drugim vjernicima, bio zavidan uspješnijima, bio okrutan prema onima za koje mislim da nisu zavrijedili Božje darove itd. To se događa mnogima koji se smatraju vjernicima jer svoju vjeru guraju naprijed svojim snagama.

Petrova lekcija nam otvara oči: dati prostora Nebu. Živjeti svjestan da Bog u našem životu čini ono najvažnije, ako mu to dopuštamo. Onda život postaje čudo. Onda se srce može opustiti i odmoriti na toplini Božje ljubavi. Onda čovjek gotovo svakog dana osjeća kako je Bog sve bliže i bliže da bude sve u svemu.

Tada život gubi na težini, gorčini. Vremena više nisu najgora. Ljudi nisu bezvrijedni ili izgubljeni. Sve, ama baš svaka sitnica dobiva svoju vrijednost i smisao. Tko dozvoli da mu Nebo otvara oči i upravlja korake, izgubit će svoj stari život i naći će novi.

Da, vjera je potrebna za ući u ovo čudo. A nakon toga otvaraju se nove oči: vjernik vidi da je nošen na krilima čuda Božjih. On koji se jedva odvažio na ovaj korak, kako bi se sada mogao prevariti – ta već bi davno odustao da ga Nebo ne nosi. I to je čudo Božje: onima koji se otvore Nebu, koriste i njihova vjera i nevjera. Onima koji Boga ljube, sve se okreće na dobro.

Da, jednog dana i Petar će ući u ovo čudo. Hajdemo i mi, prijatelji…