Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. (16,13-20)

Na jednoj od župa gdje sam bio župnik, nakon pažljivog slušanja propovijedi, jedna mi je ozbiljna vjernica rekla: je li moguće da su Isusovi apostoli bili svaki čas ispod razine koju je On zahtijevao? Logično pitanje! Svako malo evanđelja po Marku i Mateju daju do znanja da učenici ne dohvaćaju ono bitno. Kako će se taj problem riješiti?

Isus je toga svjestan. Štoviše, zauzeo se da iznađe rješenje!

Ako stvar gledamo po redu, sjećamo se da ih je pozvao ondje gdje ih je zatekao u njihovu svakidašnjem poslu oko ribolova. Njegov poziv je nešto što nisu očekivali. Nisu ga zaslužili. I, najvažnije, nisu bili spremni. No, Isus ih je pozvao. U svoju blizinu, da krenu Njegovim putem novog Izlaska, prema Obećanoj zemlji kraljevstva Božjega.

Ako su se ispočetka i činili solidnim, taj će se dojam vremenom potrošiti. Ostat će gruba istina: nisu na razini svog položaja, ne zanima ih ono što je Isusu važno. Imaju neke svoje prioritete koji ne samo da nisu evanđeoski nego – kasnije će postati jasno – su suprotni Evanđelju.

Što sada? Proglasiti raspad sistema? Definitivni krah? Isusu takvo nešto ne pada na pamet. On ide dalje. Zapravo, malo je reći da ide dalje – ide i dalje i dublje, sveobuhvatnije. Kako bi ih još jače obgrlio i privukao sebi!

Kad ih pita što ljudi govore, prenose mu niz netočnih odgovora. A što oni, Njegovi najbliži, kažu? Progovaraju kroz Petra. On je obično u Novom zavjetu onaj koji predstavlja učenike, u njemu se ogledaju. Njegov odgovor je divan, ali ima jedan mali problem – nije njegov! Dobio je s Neba! Dakle, ni apostoli ne bi znali odgovor da im Nebo nije prišlo u pomoć!

Nakon toliko lutanja, padanja – Nebo dolazi u pomoć! Tu je rješenje! Ne može čovjek sam…pa ni apostoli. Ali će moći s Nebom! Kada se činilo da su učenici pali, da su uzalud izabrani i postavljeni na visoku dužnost apostola, umjesto raspada sistema imamo početak na novoj razini jer – Nebo im je progovorilo.

No, stvar neće ostati samo na razini govora, jedne ili druge informacije. Neće ostati samo na ribarenju ljudi. Isus kaže Petru da će na njemu Isus utemeljiti svoju Crkvu. Sada je apostola malo, ali jednog dana to će biti velika zajednica onih koji slušaju i žive Isusovu riječ. Koji pokazuju da u njihovim životima kraljuje Bog. I zato s njima počinje novi svijet.

Petar ne samo da će moći izići na kraj sa sobom nego će uspijevati ravnati cijelom velikom zajednicom. Moći će jer će biti na liniji Kraljevstva. I jer će braća i sestre također biti na istoj liniji.

Umjesto panike i proglašenja kraha, Isus s ova dva momenta – obraćajući se Petru – još bliže k sebi privlači svoje apostole. I otvara pogled na ono što će se u njima jednoga dana ostvariti. Kad budu odustali od svojih rješenja i odlučili postati Crkva, onda će ova čuda biti moguća. Kad njihov život više ne bude bio njihovo samostalno djelo nego zajednički projekt kojeg ostvaruju s Bogom te s braćom i sestrama.

To je autentični susret s Kristom – događaj koji jest i trenutak istine, ali je i otvaranje novih obzorja. Pokazivanje u novoj jasnoći Puta kojim hodi Sin Božji i Sin Čovječji…radi nas i našega spasenja…

Kada se čovjek preda Bogui uključi u nj, tada postaje moguća nada. Ona više nije jeftina, slatkasta poštapalica, riječ koja treba ublažiti nepodnošljivi teret sadašnjice, nego je radosni pogled u zajedničko Sutra koje je čovjek konačno odlučio graditi s Bogom. Nada  označava kraj sadašnjice i početak nečega novoga što Bog pripravlja onima koji ga ljube.