Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa. (15,21-28)

Nesporazum s Bogom tema je o kojoj svaki vjernik može puno toga reći. Teško je pronaći i jednoga koji će reći da je uvijek razumio Božje putove, da mu je sve na njima jasno i da se sa svima slaže.

I ne samo tzv. obični vjernici. I teolozi, ljudi koji posvete život tome da svim srcem Boga traže, prije ili kasnije upadnu u nesporazum, neshvaćanje i nesnalaženje na Božji putevima.

Što reći za one koji u vjeru ne ulaze dublje, misle da će s par molitava ili plaćenih sv. Misa riješiti svoje probleme i potom se godinama neće sjetiti vjere…osim da obdrže neki vjerski običaj…kao npr. purica za Božić, šunkica za Uskrs i sl. A tek za one koji kažu: ne vjerujem u ono što govori Crkva, ali ipak smatram da postoji Nešto.

Evanđeoski odlomak nam donosi primjer problema u kojem se učenici ne snalaze. Vidjet ćemo da su dva osnovna razloga zašto ne razumiju i ostaju dezorijentirani. Oni su vjerojatno objašnjenje problema kojeg imaju mnogi vjernici, kao što su ih imali Isusovi apostoli.

Već na prvi pogled i površni čitatelj zapazit će da se Isus ovdje čudno ponaša. Zašto Isus ne odgovara odmah čim je čuo ženin vapaj? Što je čekao ne uzvrativši joj ni riječi? Čak i kad Ga apostoli mole, ne želi: poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova! Ponovo Ga žena moli, i opet neće. Zašto se, ako voli strance, odmah ne smiluje? Gleda li ili ne gleda na razlike? Vidimo, jednostavno tumačenje je u najmanju ruku problematično…

Sve to gledaju učenici i ostaju zbunjeni, dezorijentirani. Kad su čuli da žena viče i zapomaže a Isus šuti, oni pristupaju – udovolji joj jer viče! Rekli bismo: zauzimaju se za ženu. Ali, puno puta čovjek sebi umišlja kako je milosrdan, posjeduje ovu ili onu kvalitetu i čak kreće Boga poučavati o tim stvarima. Tako i oni. Međutim, kad je Isus odvratio poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, zašutješe.

Žena još viče, a oni sada šute. Ona treba smilovanja, traži milosrđe a oni šute jer ne smiju preko Učiteljeve riječi. Dok je Isus šutio, igrali su ulogu milosrdnih zagovornika, a kada je Učitelj povukao crtu, ne usuđuju se dalje. Gdje im je sad milosrđe, dobrota? Tako se brzo sve potrošilo? Nakon što se Isus obratio ženi i rekao tešku riječ odbijanja ne priliči se uzeti kruh djeci i baciti ga psićima, od učenika više ni traga ni glasa. Nestaše u potpunosti. Kako je tanko njihovo milosrđe, kako kratkog daha njihova pomoć… Ostali su zbunjeni, ne razumiju Isusa. Kako sada kod Njega više ne prolazi milosrđe? Kakvi da budemo ako ne milosrdni? Sad više ništa ne znamo…

Eto, u takvu ili sličnu situaciju uprije ili kasnije dođe svaki vjernik. Istina, ne razgovara s Isusom licem u lice i ne čuju glas iz Njegova grla, ali osjećaju da ih životni događaji ostavljaju otprilike onako zbunjenima kao što su u ovom evanđelju učenici.

Ima li u ovome kakve logike? Naravno da ima – pa Isus je Logos! Gdje su učenici izgubili nit – i gdje je mi gubimo?

U prvom čitanju smo čuli da već u Starom zavjetu Bog otvara srce i vrata svoga Kraljevstva svima, ne samo Izraelcima. Gospodnja je zemlja i svi koji na njoj žive (Ps 24). Učenici oko toga nisu smjeli imati sumnje. Prethodne nedjelje smo govorili kako nije dovoljno znati riječi npr. Očenaša. Treba ih živjeti. Treba živjeti prvo ono Oče naš… Očito je da učenici nisu zapamtili riječi proroka Izaije iz prvog čitanja, ne drže se ni Ps 24, ni Oče naša…

Što su trebali? Ako je Gospodin rekao svoj stav na tolikim mjestima – mi smo ovdje naveli samo tri da se podsjetimo – onda se toga treba držati i ne odstupiti. Nikada! Ni kada oči i uši vide nešto sasvim suprotno!

A u ovom evanđelj ovdje moglo se čuti nešto izrazito suprotno. Zašto? Zato što Isus izvodi „posebni tretman“ nad ovom ženom. Naime, prvo je ženi rekao NE! I čeka da vidi što će ona. Test! Ispituje njezino srce. Što ona misli i kako vidi Boga? Kakav je On za nju?

Ona, dobivši odbijenicu, neće stati! Čudo! Junakinja! Ide dalje sama jer su učenici zašutjeli i više je ne podržavaju. Sama pred Božjom šutnjom! Ne predaje se. Vjeruje i bori se. I uspijeva. O, ženo, velika je vjera tvoja! Isus je zadivljen nad njezinom vjerom. I daje joj spasenje, uslišava ju.

Jer je vjerovala da je Bog, unatoč svemu, ipak milosrdan. Ne dopušta da nije savršen. Ne miri se s tim da bude okrutan i hladan. Ona hoće Boga koji je veliko srce i neće odustati. Da, prelijepi lik Boga ona nosi u srcu. Isus je zadivljen.

A gdje su Njegovi dragi i favorizirani učenici? Nema ih! Kako oni vide Boga? Očito puno slabije negoli žena… Ne znaju što da misle, kamo da se okrenu. A nije moralo biti tako. Nije moralo da su se držali onoga što u prvom čitanju govori prorok Izaija da će Bog prihvatiti sve, da su se držali Ps 24, da su ne samo znali nego živjeli ono Oče naš…upravo sad su trebali to živjeti. I ne popustiti. Onda bi i oni imali u srcu ono lijepo, predivno što je na svoj način dosegla žena poganka, Kanaanka.

Ovako, ostaje bilanca: razlika između ove žene, „strankinje“, i učenika jest u tome kako zamišljaju Boga. Koliko se milosrđa, dobrote i širine usuđuju pridati Mu. Ona je pokazala kako je za nju On bezgranično dobar. I takvim joj se očitovao. A učenici? Prošle nedjelje Petar je uspio čak i po vodi napraviti nekoliko koraka naprijed, ali ga je ipak Isus nazvao malovjernim. Kakav naziv su učenici zaslužili sada, nakon što su očitovali ovako uskogrudnu sliku Boga? Da, vjera i dobrota itekako su povezani. Tek vjera dopušta širenje, rast dobrote u čovjekovu duhu. Kako bi se, kada dovoljno uzraste, prelila u život.

Dakle, zbunjenost i dezorijentiranost učenika dolazi od toga što ne žive riječ Božju, ono što On sam o sebi kaže. To je prvi razlog problema. Drugi razlog je što nam se nekada čini da Bog postupa nelogično. A to je zato jer ima svoj dijalog s nekom osobom ili grupom. Što god da tu vidimo, ne smijemo se zbuniti – uvijek se treba držati onoga što On sam o sebi kaže.

U ovom evanđelju, učenici su trebali svoje srce širiti prema svima, živjeti to da je Bog Otac sviju…bez obzira što oči vidjele i uši čule! To je vjera. Da, nije za mlakonje. I uopće nije opijum za narod nego poluga za preobrazbu srca i svijeta. Da su učenici ustrajali u milosrđu prema svima – kao što ih uči riječ Božja – ostali bi na glavnom putu i bili slavodobitnici. Ovako su ostali izgubljeni.

* * *

U svijetu oko nas ima toliko onih koji vapiju Isusu, toliko toga što želi njegovo svjetlo. A mi stojimo i ne krećemo, ne poduzimamo ništa. Zašto? Jer su u našim glavama granice: aha, oni koji žele humanost, bratstvo, jednakost – oni nisu naši. Što mi imamo s njima? Ne pripadaju nam! Koliko puta je Crkva potom gledala kako su ti „daleki“ uspjeli unijeti Božje svjetlo u ovaj svijet, Bog je blagoslovio njihove napore – oni su ipak „njegovi“ – a mi ostali po strani? Nije čudo što je Papa Ivan Pavao II u ime cijele Crkve kazao mea culpa, moj grijeh! Bilo bi čudo da svetac to ne kaže!

Ovaj sveti tekst napisan je nama za pouku kako bismo bili mudri kada naiđemo na granice, dok svrstavamo i dijelimo ljude, dok sudimo i osuđujemo… Kako ne bismo i mi na koncu od onih koji su Bogu blizu postali stranci u domu svoga Oca. Kako ne bismo, dok drugi proživljavaju i u sebi gaje ono što je bitno, povlačili neke granice koje u Božjim očima ne postoje i tako zapravo ocrtali svoju izgubljenost, omeđili mjesto na kojem se nalazi njegov zalutali sin.