Na početku Mala a naposljetku – Velika Gospa!

Ispočetka obična žena, djevojka iz puka a na koncu – Velika Žena, najljepši stvor Božji!

Dobro došli, dragi prijatelji, u školu Evanđelja u kojoj se uči Isusova jednadžba o najmanjem sjemenu koje daje najveće stablo i plod!

Nebrojeno mnoštvo umnih ljudi kroz svu povijest nastojalo je odgonetnuti tajnu postojanja i pronaći smisao života. Mnogi, ne uspijevajući ga pronaći, počeli su se truditi da sami daju smisao svom postojanju. Tu ima doista velikih duhova i velikih postignuća.

A mi danas stojimo pred jednom običnom ženom na kojoj njezini Nazarećani nisu primjećivali ništa neobično – bila je tih i neznatna kao i većina njihovih žena.

Bog uzima često one najmanje, najjednostavnije, one najsiromašnije duhom i čini velika, najveća djela. Svako čisto srce tada mora zaključiti: to je Božje djelo! Samo on može ni iz čega stvoriti nešto, od najmanjega napraviti najveće. To može biti samo Njegov rukopis. Tako izgledaju Njegovi tragovi.

Kao i kod čudesnog umnoženja kruha, Gospodin uzima ono malo što čovjek jest i što ima, ako daje srcem. I onda to umnaža, razvija, uveličava i čini veličanstvenim. Kakvo čudo očima našim: od Male postat će Velika Gospa. Od obične žene, Velika Žena! Zapravo, čak je i izraz „Velika“ premali jer malo i veliko postoje na zemlji. Marija je ne samo ušla na nebo nego je ondje proslavljena…koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio! Već i sam ulazak u nebo nadilazi naša poimanja velikog i malog…a koja je veličina biti na nebu okrunjen, ne možemo ni maštom doseći.

Ako promatramo konac njezina životnog puta – na nebesima okrunjena – postaje jasno da nijedan pa ni najmanji događaj iz njezina života, nije bio bez veze, slučajan… Ne ništa tu nije bilo suvišno. Nama se može činiti, kao što su to smatrali i njezini Nazarećani, da je to običan, mali život jedne neznatne žene.

A to je greška. Bog je bio i bdio nad svakim od tih običnih detalja. Jer je išla čistog srca, živjela za Boga i za druge ljude, svaki od tih običnosti postala je dio njezina puta u nebo. Mali korak prema Punini…pa još jedan…još jedan…

Ako tražimo u njezinu životu spektakularnih stvari, ostat ćemo bez rezultata – nema ih! Tu u prvi plan dolazi Isusova jednadžba: male stvari postaju velike, streme u nebo ako su došle iz čistog, plemenitog srca. Srce koje daje sve što ima. Na koncu, predaje i samo sebe. Za oko – male, sitne stvari. Za Nebo – krupni koraci u Slavu Božju!

Kršćanine i kršćanko, štovatelji Marijini koji je danas častimo, dionici smo dara, ali i zadatka!

Dar nam je svjetlo koje s Marijine neznatnosti pada na naše živote, obasjava ih tako da možemo i sami u njima naslutiti čudo preobrazbe malenosti u veličinu, najmanjeg sjemena u najveće stablo, sramote u Slavu. Logiku da se čašom hladne vode danom Božjem apostolu može steći Kraljevstvo. Račun prema kojem čisto srce, prazno od svih suvišnosti pred Bogom postaje najveće blago. Sposobno u zlato pretvoriti što god dotakne.

A zadatak za Marijinu djecu i prijatelje nije težak: darovati to čudo sebi i drugima. Priuštiti ga i sebi i čovjeku pored sebe.

Dati sebi i posvjedočiti drugima radost, nadu da su malenkosti moga života sjeme koje valja dobro pohraniti i zbrinuti – neka rastu do žetve!

To znači častiti onu koja je naša Majka Vjere. I krenuti njezinim putem. Iz malenosti u nebesku proslavu.