19. nedjelja kroz godinu (II)

Iz Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!« (14,22-33)

Na moru, tom leglu demonskih sila, brodi lađica Isusovih učenika. Simbol je Crkve, zajednice učenika! Petar želi istupiti naprijed, bliže Isusu. Lijepa želja! Mnogi žele istupiti iz prosječnosti onoga što vide u crkvenoj zajednici oko sebe. Žele Svjetlo od Svjetla, žele piti vode žive

Ali taj hod nije jednostavan, iako se na prvi pogle ne čini tako. Na Petru vidimo kako je, nakon uzvišene želje, lako početi tonuti…u vode…dublje u demonski vir. Iskoračiti iz prosječnosti svakodnevice ne znači odmah i stići na cilj. Tako se brzo tone.

Tonemo i kad to vidimo, ali i kad ne vidimo. Prije par dana slušam duhovnu misao. Kolega svećenik lijepo govori. I kaže nešto što se može često čuti: otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo – najteže je oprostiti!

Razmišljao sam o tome. Da, skloni smo to proglasiti najtežim. Jer nas ta riječ očito bode i u oči i u srce. No, je li zato dovoljno reći da je najteža? A što kad bismo krenuli od početka Očenaša i kad bismo pokušali živjeti npr. riječi Oče naš? Je li lakše ići do kraja u ono što znače te riječi? Ne dozvoliti sebi svakojake misli malodušnosti, straha, besmisla, besciljnosti..? Jer imati Boga za Oca nespojivo je s takvim mislima!

I još dalje: ako je Bog Otac svih nas, onda se zna kako trebam gledati druge. Ako ću iči do kraja, to što nam je svima isti Otac znači da ću oprostiti ne samo zato što čekam da se meni oprosti – ta oprostit ću jer smo svi djeca istog Oca!

Gle! Pa već prve riječi Oče naš traže više nego li one koje govore o otpuštanju grijeha, zar ne? A što kad bismo pokušali ozbiljno živjeti onu – budi volja Tvoja? Kako to da ih nismo uočili kao izazovnije? Ne uočavamo zato što Božju riječ čitamo po svome, onako kako ih mi želimo čuti. Pridajemo im značenja koja se nama sviđaju.

Kad bismo ih gledali kao riječ Božju, znali bismo da je svaka jednako lijepa i jednako teška. Svaka je jednako moćna jer svaka izražava nešto od Božjeg bogatstva, moći i ljubavi. I svaka nam je zato nedostižna za ostvariti. Da, kad bismo ozbiljno stali pred nju i uhvatili se u koštac, svaka bi nam pokazala da je nedostižna, neostvariva u potpunosti. To što nam se čini da su neke lakše govori da se još nismo s njima u potpunosti i ozbiljno suočili. Govori o našoj površnosti.

U isto vrijeme, svaka Božja riječ kazuje put i poziva ići k Njemu. Kada bismo svaku od njih gledali u svom njezinu bogatstvu, sjaju i zahtjevnosti, onda bismo konačno od svojih ideja počeli ići prema riječi Božjoj. To bi značilo da imamo vjeru kojom konačno prihvaćamo Isusov poziv iz današnjeg evanđelja: dođi! I išli bismo, sve bliže i bliže…prestali bismo tonuti.

No, svakidašnjica većine vjernika ukazuje na nešto drugo. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta puno je pripovijedanja, naracije o Bogu, Njegovim mislima, djelima i ljubavi. Ali Njegov narod ne želi prebirati te riječi, po njima krenuti bliže Stvoritelju. Radije će uzimati neke druge narative, gledat će bezbrojne tv-serije, filmove. Tek će manjina pod Misom dopustiti svećeniku da im pokuša približiti Božju riječ, ali i u tih nekoliko minuta – sama Crkva je uvjerena da ne bi smjelo biti više od 10-12 minuta (?!) – mora biti intrigantan i atraktivan da bi zadržao pažnju slušatelja. Ako ne uspije, loš je propovjednik.

Da, mi tonemo… Iako Isus govori svima dođi!, mi slabo prema Njemu krećemo i još slabije si priznajemo istinu o tome. Znak toga tonuća jest i to što prosuđujemo Njegove riječi kao ljepše ili manje lijepe, teže ili lakše, mjerimo dužinu propovijedi, vjeronauka… Ali zato smo, na drugoj strani, svemu i svačemu skloni dati prednost pred Božjom riječi. Umjesto da svakoj dopustimo da se u našem životu iskaže u svom svome bogatstvu, ljepoti i zahtjevnosti.

Sve dok tako ne činimo, ne idemo naprijed nego tonemo… Prema Njemu ne možemo ići bez ili mimo Njegovih riječi jer one su Duh i Život.

Zato i nama može s pravom reći: zašto sumnjate, malovjerni?!

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.