27. Umor, odmor i kruh života (6,30-44)

30Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. 31I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. 32Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. 33No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

    34Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. 35A u kasni već sat pristupe mu učenici pa mu reknu: “Pust je ovo kraj i već je kasno. 36Otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selima i kupe sebi što za jelo.” 37No on im odgovori: “Podajte im vi jesti.” Kažu mu: “Da pođemo i kupimo za dvjesta denara kruha pa da im damo jesti?” 38A on će im: “Koliko kruhova imate? Idite i vidite!” Pošto izvidješe, kažu: “Pet, i dvije ribe.” 39I zapovjedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. 40I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu.

    41On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima. 42I jeli su svi i nasitili se. 43I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba. 44A jelo je pet tisuća muškaraca.

I

Izvještaj o povratku učenika s prvog misijskog putovanja te događaji koji potom slijede mogu se, poradi svoga položaja i poveznica s kontekstom, promatrati u dvije osnovne dimenzije.

Prvu dimenziju smo naznačili kada smo analizirali dva prethodna teksta te ustvrdili da ovaj tekst s njima čini cjelinu tzv. sandwich. Naime, izvještaj o slanju apostola na misijsko putovanje (6,6b-13) predstavlja prvi element sandwich strukture, drugi dio donosi raspravu o Isusovu identitetu i o mučeništvu Ivana Krstitelja (6,14-29) dok se ovaj, zaključni dio bavi povratkom učenika s misijskog zadatka te događajima koji će odmah potom uslijediti (6,30-44).

Drugu dimenziju otvaraju poveznice ovog teksta s onim što slijedi. On u sebi sadrži pripremu za čudesno umnoženje kruha i hranjenje 5000 ljudi (6,35-44). Nakon izvještajima o čudu slijedi nekoliko zgoda tijekom kojih se vode rasprave, što će biti oznaka i ostatka ovog odsjeka, sve do 8,30. U prvom planu je evanđelistova nakana istaći Isusa kao čudotvorca, iscjelitelja i učitelja.

Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali… Učenici se vraćaju s prvog misionarskog zadatka i okupljaju se oko Isusa. Činjenica da evanđelist ne želi precizirati gdje se događa susret sugerira da će u prvom planu biti ne prostorni nego neki drugi aspekt okupljanja. Grčki izraz synagein označava više nego li puko fizičko skupljanje nekoliko pojedinaca na jednom mjestu. Naglašavanje da se skupljaju oko Isusa (pros ton Jesoūn) podsjeća na konstitutivnu odrednicu apostola da trebaju biti s njim (3,14). Na takav zaključak navodi i činjenica da ovdje Marko po prvi puta nakon njihova ustanovljenja (3,14) za učenike koristi naziv apostoli. Odatle se može zaključiti da ovim detaljem evanđelist želi reći kako se tek dobivanjem i autentičnim izvršavanjem Isusovog naloga za poslanjem netko se može smatrati apostolom. U formalnom smislu to može važiti i u ovom slučaju: učenici su poslani na apostolski zadatak, izvršili su ga i stoga se mogu nazvati apostolima. Ipak, pažljiv čitatelj uočit će još neke detalje kojima Marko dodatno produbljuje i usložnjava ovu temu. Naime, evanđelist nakon povratka učenika ističe da osvrćući se na izvršen misijski zadatak govore o svemu što su činili i naučavali. Tim otklonom evanđelist čitatelju sugerira da učenici s onog bitnog a to je da ih Isus uzima za suradnike i povjerava im autoritet apostolskog djelovanja. Apostoli, naprotiv, naglasak počinju stavljati na ono što oni čine. Na taj način otvorena je pukotina u njihovu stavu prema svom identitetu: umjesto da razmatraju kako su prihvatili poslanje i njegov tijek skupa s posljedicama, makar one ličile i na fijasko – na što podsjeća mučeništvo Ivana Krstitelja (6,14-29) – oni traže nešto čime bi mogli istaći važnost svoga djelovanja i tako najavljuju susljedna odbijanja prihvaćanja malenosti i križa (usp. 8,31-38; 9,30-37; 10,32-45). Time je dovedeno u pitanje ono biti s njim odnosno zajedništvo s Isusom, koje je u temelju njihova identiteta i djelovanja (3,14). Učenici su, dakle, obilježeni nutarnjom podvojenošću između identiteta apostola kojeg im je namijenio Isus, na jednoj strani, te ambicije istaći sebe i svoj doprinos, na drugoj strani.

Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo… Evanđelist ne navodi mjesto na kojem su apostoli po povratku susreli Isusa, nego radije želi istaći da iako oni pokazuju nerazumijevanje, Isus je prema njima blag i dobrohotan, uočava njihov umor i želi ih odmoriti – vodi ih u osamu, na osamljeno mjesto da otpočinu malo (6,31). U to vrijeme Isus je okružen mnoštvom pa nisu imali kada ni jesti. Slično kao što se i Gospodin nakon prvih evangelizacijskih uspjeha povlačio u osamu da bi bio s Ocem (usp. 1,35), tako se oni trebaju povući da bi mogli biti s njim. Kao što će iza Isusovog povlačenja uslijediti nova aktivnost (usp. 1,36-39), sada ih kani odmoriti da bi i iza njihovog povlačenje započela nova etapa apostolskog života i djelovanja.

Kada Isus poziva učenike da se odmore, želi ih odvesti na samotno mjesto i biti s njima (usp. 4,10.34; 7,17; 8,13-14; 9, 2.28; 13,2). Njihov odmor, dakle, sastoji se u tome biti s njim, ulaziti u njegovu nutrinu, upoznavati i dijeliti njegove osjećaje koje ima kao mesijanski pastir (usp. Br 27,15-17; Ez 34,11-24; Ps 23,3-5; Sir 6,28; 51,23-27; Izr 9,1-6) prema ovcama koje su bez pastira (Br 27,17; Ez 34,5-6). Odmor učenika znači zapravo biti s Učiteljem i piti s izvora božanskog milosrđa utjelovljenog u Isusu, kušati velikodušnost i zahtjevnost kojima prihvaća ljude, ali i izmiče njihovim nastojanjima da ga sustignu i pokušaju upotrijebiti u svoje svrhe. Odmor učenika znači usvajati Božju nježnost koju živi prema svojem narodu – tako se i u trenucima predaha uči biti apostol. Isus ih poziva da svojom učine njegovu brižnost za mnoštvo, isto kao i njegovo naučavanje te djelo oslobođenja.

Mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo… Nakon što otploviše lađom na samotno mjesto, u osamu (6,32), planirani odmor narušava dolazak mnoštva koje se i ondje iz svih smjerova strčalo k njima (6,33). Evanđelist do sada više je puta opisivao kako mnoštvo ide k Isusu (2,2; 4,1; 5,21), međutim ovdje koristi najjači izraz: strčaše se te pretekoše Gospodina i apostole. J. Gnilka naglašava nevjerojatnost podatka da je narod uspio preteći lađu, ali dodaje da taj detalj priprema scenu okupljanja velikog mnoštva u pustom kraju i zato ga Marko ovdje smatra potrebnim. Iako evanđelist ne imenuje pobliže gdje je mnoštvo dočekalo Isusa i apostole, prema predaji radi se o mjestu zvanom Tabgha (izvorno na grčkom Heptapegon, Sedam izvora), udaljenu 2-3 milje od Kafarnauma.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu… Isus se ne povlači od mnoštva koje hrli k njemu. Naprotiv, ide im u susret. Evanđelist je do sada pažljivo razradio važnost glagola vidjeti: pogledom kojim je prodirao u otvorena nebesa i vidio Duha Svetoga (1,10), Isus također proniče i prve apostole (1,16.19), Levija dok sjedi u carinarnici (2,14). Sada istim pogledom proniče mnoštvo koje mu dolazi. Što njegov pogleda vidi? O tome govori način na koji će reagirati.

Gospodinova reakcija odaje njegovo unutarnje raspoloženje koje Marko opisuje također bremenitim izrazom sažali se; u grčkom izvorniku ovaj izraz označava izrazito duboke emocije koje prožimaju najveće dubine ljudskog bića (usp. 8,2; 9,22). Razlog ganuća isti je onaj kojeg je već osjetio Mojsije kada je strepio da bi nakon njegove smrti narod mogao ostati kao ovce bez pastira (Br 27,17), prorok Ezekiel je takvo stanje vidio kao posljedicu nevjernosti postojećih Izraelovih pastira i stoga govori o Davidu kao prototipu vladara-pastira mesijanskih vremena (usp. Ez 34,5.23); stanje bez pravih pastira može, također, biti posljedica Božje kazne (Zah 13,7). U Isusovo vrijeme Izrael je, za razliku od onog nakon Mojsijeva odlaska, također imao službeno postavljene pastire, kao i u Ezekielovo. Međutim, Sin Božji očito je bio duboko nezadovoljan njima. Kucnuo je trenutak da se očituje kao prorok kojeg je najavio Mojsije (Pnz 18,18). Ganut u svojoj dubini, Isus stoga prihvaća narod i stane ih poučavati mnogočemu (6,34). Marko ovdje, u ovom naglašeno dramatski nabijenom momentu, želi istaći da je primarna dimenzija Isusa kao pastira biti Učitelj. Posljedično, najveća potreba naroda jest potreba za poukom. Vidjeli smo da je već u prvom odlomku (1,2-3), putem konflacije starozavjetnih citata (Izl 23,20; Mal 3,1; Iz 40,3), evanđelist najavio da s Isusom započinje novi izlazak. Sada ih kao Učitelj upućuje u put kojim im je kročiti. Nikada nije odbio narod od sebe, iako se ponekad znao povući od njega (usp. 2,13; 4,35), što smo ondje analizirali i zaključili kako Sin Božji očito nije htio dopustiti da ga ljudi dožive na prvom mjestu kao čudotvorca. Osjećajući da njegova riječ ne dopire do srca ljudi, odlučio je privremeno se povući da bi im podvukao svoje prioritete. S tim u skladu je činjenica da se ovdje ne spominje liječenje opsjednutih i bolesnih. I sada – jer došao je svima navijestiti kraljevstvo Božje (usp. 1,38-39) – Gospodin prihvaća pristigle ljude. Opisujući njegovu sućut i spremno odazivanje mnoštvu, evanđelist zasigurno ne opisuje samo neki puki detalj. Istina, zbog priliva mnoštva apostoli su lišeni prigode za odmor. No, iako neće imati mira u doslovnom smislu, njihovo biti s Učiteljem sada se ispunja novim sadržajima koje trebaju usvojiti i ugraditi u svoj identitet. Iz njega proizlazi prioritet formiranja eshatološkog naroda Božjega. Ondje gdje su ljudi voljni otvoriti srca Isusu Učitelju, pastirsko srce će znati sve podrediti realiziranju blagoslovljene prigode navještaja Kraljevstva. Sada, iako umorni, apostoli ostvaruju svoj identitet najavljen Isusovim riječima: učinit ću vas ribarima ljudi (1,17).

Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti ih da odu… U večernji sat inicijativu, po prvi puta u Markovoj evanđeoskoj naraciji, preuzimaju učenici. Doduše, evanđelist je već jednom zabilježio njihovo djelovanje i to pred utišavanje oluje na moru (usp. 4,36), no tada je ipak sve započelo Isusovim pozivom da prijeđu prijeko (4,35). Ovdje je inicijativa učenika naglašenija jer izražavaju zabrinutost u pogledu osamljenosti mjesta na kojemu se nalaze te doba dana. Budući su obje okolnosti povezane s pitanjem opskrbe, oni nude svoje viđenje rješenja: otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selim i kupe sebi što za jelo (6,36). Međutim, ni u ovoj (ne)prilici ne pokazuju dovoljno pouzdanja u Isusovo gospodarenje situacijom. Ne uočavaju povezanost Isusova naučavanja i potrebe za kruhom. Ne slute da će baš sada na novi stupanj oživotvorenja njihov Učitelj podići već u Starom zavjetu zasvjedočenu povezanost odnosa pustinje, kušnje u njoj i dara kruha s neba jer čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Pnz 8,2-3); ona je izvor kruha.

Podajte im vi jesti… Sad je prigoda da Isus svoje učenike pouči kako ovce bez pastira treba zbrinuti a ne otpustiti ih. Isprva ih prepušta impulsu njihove zabrinutosti: nek oni izraze svoju zabrinutost i neka daju početne ideje za rješenje problema. No, svakako će ih iznenaditi kad bude rekao: podajte im vi jesti (6,37). Rješenje ne vide drugdje osim u računu koji računa samo s ljudskim resursima (6,38). Iako im je zapovjedio da sa sobom na misionarski zadatak ne nose kruha i novca (6,8), oni imaju dvjesta denara, pet kruhova i dvije ribe (6,37-38). Kruhovi i ribe ne bi dostajali za jelo ni Dvanaestorici, no dvjesta denara je bio značajan iznos jer je denar bio u razini jedne dnevnice. Evanđelistu je, očito, važno istaknuti moment ironije: apostoli se ne zbunjuju nad činjenicom da su priznali nepoštovanje Učiteljeve zapovjedi nego nad oskudnošću onoga što posjeduju. No, možda pažnju zavrjeđuje na drugoj strani to što oni ni sami ne zamjećuju svoj otklon od Učiteljeve zapovijedi nego su, na prvom mjestu, zabrinuti i nastoje na sve načine izići u susret potrebi naroda koji je kao ovce bez pastira. Imati sućuti za elementarne potrebe naroda značajna je kvaliteta potrebna pastirima.

I zapovjedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi… Isus preuzima inicijativu i ustanovljuje kojom hranom učenici raspolažu. Potom raspoređuje ljude. Spomen zelene trave se podudara s napomenom Ivana evanđelista da se ovaj događaj zbio u proljeće, u vrijeme Pashe (usp. Iv 6,4). Kao što dobri pastir iz Ps 23 svoje vodi na zelene poljane (usp. Ps 23,1) da bi ih odmorio i krijepio, tako i Isus svoje slušatelje posjeda po zelenoj travi. Ps 23,5 govori također o trpezi koju Gospodin kao dobri pastir prostire pred svojim pobožnikom, što se i Isus sprema ovdje učiniti za mnoštvo u pustom kraju. Grčki izraz symposion, kojeg ovdje Marko koristi da bi označio skupine u koje su ljudi podijeljeni, podsjeća na organizaciju gozbe u grčkoj kulturi, ali i na ranokršćansko blagovanje euharistije koje je preuzelo ovu terminologiju. No, izvorna ideja ipak dolazi iz konteksta starozavjetnog izlaska i načina kako je narod Božji tada bio organiziran u grupe od po sto i po pedeset prigodom putovanja i ratovanja (usp. Izl 18,21-25; Br 31,14; Pnz 1,15). Jasna poveznica s periodom u kome je konstituiran prvi narod Božji daje do znanja da se sprema utemeljenje eshatološkoga naroda Božjega.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude… Izrazi kojima Marko opisuje ono što čini Isus pojavljuju se također u ostala tri evanđeoska izvještaja o ovom događaju (Mt 14,13-21; Lk 9,10-17; Iv 6,1-13).

Ljudi hrane jedni druge zahvaljujući podjeli rada u društvu. Oni koji smatraju da sve dobivaju od Boga, činjenicu primanja dobara od ljudi shvaćaju kao priznavanje svoje nedostatnosti; međusobnu razmjenu dobara u društvu vide kao način na koji Bog dotiče pojedince i omogućuje im život. I Gospodin Isus također započinje s ljudskim resursima: on uze pet kruhova i dvije ribe. Blagosloviti hranu prije obroka pripadalo je u dužnost ocu koji je glava obitelji. No, ovdje se događa više od toga. Isus, osim na hranu koju su mu predali učenici, otvoreno računa na nebo i to na poseban, jedinstven način. Jer izrazi uze kruh, izreče blagoslov, razlomi, dade im dolaze ponovo u izvještaju o ustanovljenju euharistije u 14,22, a to nije slučajno. Stoga Isusova riječ već ovdje uprizoruje novu snagu u odnosu na blagoslivljanje hrane pri običnim obrocima (usp. 1,22.27): kao što okupljanjem i predvođenjem mnoštva udara temelje zajednici novog Izlaska, ovim izricanjem blagoslova nad plodovima ljudskog rada podiže ih na novi stupanj postojanja. Već ovdje se najavljuje otajstvo u koje će učenici ući na Posljednjoj večeri (usp. 14,22-25): ondje će kruh poprimiti maksimalnu vrijednost jer će utjeloviti Tijelo Sina Božjega. To će biti dovršetak hoda u otajstvo u kojega su, izdaleka kao u najavi, ušli već ovdje u pustom kraju. No, za dublje shvaćanje onoga što se zbiva, bit će im potrebno duže vrijeme. Za sada su pozvani biti posrednicima Božjeg dara koji je za sve (6,41).

I svi su jeli i nasitili se… Zgoda s čudesnim hranjenjem nakon kojega su ljudi nasićeni i još je preostalo hrane podsjeća na zgodu s prorokom Elizejem koji je nahranio stotinu ljudi (usp. 2 Kr 4,42-44). Činjenica da je preostalo hrane govori da čudo nije iscrpljeno te da Isus može i dalje hraniti.

I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba… Za razliku od starozavjetne mane (usp. Izl 16,19-20), kruh kojeg daje Isus može se sačuvati kako bi kroz duži period bio korišten. Nakupljenih ulomaka jest točno 12 košara – svakom apostolu po jedna kako bi zauvijek postali djeliteljima mesijanskih dobara! Notu univerzalnosti odaje broj od 5000 muškaraca koji su blagovali (6,44) jer isti broj se pojavljuje u Dj 4,4 gdje označuje začetke crkvenog zajedništva mesijanskog Izraela.

II

Markov izvještaj o umnoženju kruha u teološkom smislu nastavlja se na epizodu s prorokom Elizejem (2 Kr 4,42-44).  Ona se dogodila za vrijeme strašne gladi tijekom koje su Izraelci bili prisiljeni jest korijenje biljaka. U takvim neprilikama pred Elizeja neki čovjek donosi prvine svog ječmenog kruha. Značajno je što nije želio uzeti sebi dragocjenost hrane nego želi s prorokom podijeliti dar kojeg je dobio od Boga! Ni Elizej neće uzeti dar kruha za sebe nego kreće podijeliti ga s gladnim ljudima. Obojica su, dakle, slijedili Božju riječ: podijeliti kruh svoj s gladnima (Iz 58,7). Stoga obojica ulaze u čudo Božje riječi, unose ono što imaju čekajući blagoslov. I on stiže: ako je glad koju su trpjeli bila kazna za grijeh pohlepe Izraelaca, čudo dijeljenja kruha predstavlja zaokret u smjeru pokajanja i života. Tek kada je podijeljen kruh prestaje biti povod borbi i postaje znak ljubavi i bratstva…Zbog toga je gozba po svojoj prirodi znak pomirenja i mira (F. Armellini). Zato je Gospodin prihvaća i blagoslivlja. Ljudski resursi, koliko god maleni izgledali, ako se otvore Božjem blagoslovu dostajat će za preobrazbu svijeta. Blagovanje velikog mnoštva smještenog na zelenu travu, oko kojeg se brinu Isus i njegovi učenici da bi ga nasitili, stoga nastavlja istu liniju starozavjetne poruke. Marko želi reći da je Isus pravi Pastir koji se brine za život mnoštva u pustom kraju i od njega stvara veliku zajednicu. Sve kreće od njega i, u krajnjoj liniji, od Boga kojemu zahvaljuje blagoslivljajući kruh i ribu. Uzima učenike i stavlja ih na službu života i zajedništva ovog mnoštva. Preko osobe Sina Božjega međusobno su povezani blagovanje mnoštva, posljednja večera (14,22-24) te gozba u Kraljevstvu nebeskom (14,25). Ovim umnoženjem i dijeljenjem hrane – iako doduše najjednostavnijeg menija galilejskih težaka – Isus pokazuje moć davati život i stvarati zajedništvo, za razliku od Herodove kraljevske gozbe u prethodnom odlomku čiji strašni plodovi su krvoproliće i bezakonje. Čak bismo mogli ustvrditi da Marko želi staviti poseban naglasak na zajedništvo. To se vidi iz činjenice pomnog opisivanja raspoređivanja naroda u grupe – pri čemu svaki pojedinac dobiva svoje precizno određeno mjesto u narodu – dok na drugoj strani sam događaj čuda, nakon što su apostoli predali kruhove i ribe koje su posjedovali, evanđelist ne nastoji pobliže opisati. U prvom planu je Isus koji kao eshatološki pastir okuplja i ustrojava novi narod, hraneći ga i brinući o njemu.

Čudesna umnoženja kruha, kojima Isus hrani nekoliko tisuća ljudi, pojavljuju se ukupno šest puta u evanđeljima (hranjenje 5000 ljudi: usp. Mt 14,13-21; Mk 6,31-44; Lk 9,12-17; Iv 6,1-14; hranjenje 4000 ljudi: usp. Mt 15,32-39; Mk 8,1-9). Zajedničko im je da u svom središtu sadrže ideju gozbenog zajedništva – zajedništva oko stola koje je, čini se, bilo od središnje važnosti u pokretu što ga je vodio povijesni Isus. Takve gozbe – koje su vanjske manifestacije praktičnog životnog zajedništva – rušile su tada važeće socijalne podjele na rasu, nacionalnost, spol i društvenu klasu. Gospodin je putem njih išao direktno protiv stavova hijerarhije i imperijalnog sistema odnosa zasnovanog na modelu patron-klijent, pomoću kojega su držali u pokornosti podložnike diljem Carstva. Pokret koji je oko sebe okupio ima za cilj življenje prema principima Kraljevstva i temelj je budućoj zajednici Crkve.

Iako  kontrast u odnosu na Herodovu gozbu te gore spomenuta podudarnost s formiranjem grupa tijekom Izraelovih vojnih pohoda prema nekim autorima ovoj gozbi daju političko-militantni prizvuk, ipak ne postoje dovoljne osnove za toliko napregnuto tumačenje. Jer Isus ni u jednoj prilici neće prihvatiti da bude shvaćen kao vodeća figura mesijanstva takvog tipa. No, to ne znači da događaj umnoženja kruha nema socio-politički naboj i poruku. S jedne strane, on je radikalna kritika korumpiranom političkom sistemu uprizorenom Herodovom gozbom, a s druge strane pruža novi pogled na problem ekonomije – umjesto društvenih podjela koje idu u korist jačih i bogatih, Sin Božji u prvi plan stavlja vrijednost dijeljenja; ono je bilo jedan od temelja starozavjetnog društva a bit će osnova i zajedništva u kraljevstvu Božjemu. Na Posljednjoj večeri Gospodin će pokazati da je upravo on onaj koji daje vlastiti život, kruh života i vino radosti za sve. I da tek u zajedništvu s njim čovjek ulazi u puninu života. Gozba u kraljevstvu nebeskom bit će ispunjenje i vječno trajanje ovog zajedništva. Događaj s umnoženim kruhovima još je jedan korak prema vječnoj gozbi. Stoga umjesto poziva na društvena previranja i borbu, od Isusa i ovom zgodom kreće mirotvorno zajedništvo među ljudima te njihovo zajedništvo s Bogom.

I ovaj Markov izvještaj, nakon što su na pozornicu njegova evanđeoskoga pripovijedanja u krupnom planu uvedeni Isusovi učenici (6,6b-13), nastavlja graditi radnju na međusobnom odnosu Učitelja i učenika. Prethodno istaknuti motiv razvijanja teme darivanja kruhova, prisutne već kod proroka Elizeja, evanđelist isprepliće s njemu važnom temom izgradnje identiteta Isusovih učenika. Stoga se ovdje sve zbiva između Isusa i njih, a u korist naroda. Narod je tu jer želi slušati Isusa, primati njegovu objavu, i bit će nahranjen do sitosti. Marko ne bilježi nikakvu reakciju s njihove strane. Učenici su oni koji preuzimaju inicijativu, razgovaraju s Isusom, nude mu rješenja. Jasno je da to čine jer osjećaju brigu za mnoštvo. Time nam evanđelist želi reći kako poslanje kojim su upućeni na prvu apostolsku misiju u njima nije ostalo bez traga: i oni sudjeluju u pastirskoj brizi za narod koju živi Sin Božji. Stoga započinju razgovor o problemu, nude Isusu ideju za moguće rješenje problema. Ali nakon što njihov prijedlog nije prihvaćen, spremni su poslušati Učiteljev glas te izvršiti njegova naređenja o organiziranju gozbenog događaja. Stoga raspoređuju narod u grupe, donose Gospodinu kruhove i ribe koje imaju, dijele narodu umnoženu hranu te skupljaju ostatke. Po svoj prilici, evanđelist ovdje daje u dobroj mjeri idealizirani prikaz učeničkog djelovanja. Jer nakon neuspjelog prijedloga rješenja (što je ipak prihvatljivo jer Isusovo rješenje nadilazi ljudske moći rasuđivanja), djelovanje učenika je u potpunosti pozitivno; oni su sasvim na visini događaja. Međutim, već u sljedećoj zgodi – kada ne budu prepoznali Isusa dok hodi po vodi – evanđelist će otkriti da ipak nisu razumjeli događaj s kruhovima (usp. 6,52).

I motiv neshvaćanja učenika Marko koristi kao građevni element svoje evanđeoske naracije. Već ranije, tijekom Isusovog čudesnog zahvata stišavanja oluje (4,35-41), na vidjelo je izišla njihova teškoća shvatiti tko je ovaj (4,41). U ovom izvještaju, nakon dodatno prijeđenog puta, pokazuju novu teškoću: shvatiti tko su oni, ukoliko ih je postavio svojim apostolima. Ovo je, dakako, u oštroj napetosti s načinom na koji ih gleda Isus te sa zadaćom koju im je namijenio (usp. 1,17; 3,13-19). Očito je kako Sin Božji ne sumnja u njihovu sposobnost pronicanja ključnih stvari, no za sada oni još uvijek nisu dostigli predviđenu razinu (usp. 4,13.23; 5,31). Uz ovu temu, naš tekst u krupni plan uvodi i neke druge, s njom usko povezane, koje će u sljedećim poglavljima dobiti dodatni razvoj. Tu su tema izlaska, otvorena polaskom prema osamljenom mjestu, u koju ulaze i tema mnoštva u pustom kraju, problem gladi, motiv čudesnog hranjenja itd. One će se na različite načine pojaviti u sljedećoj zgodi u lađici (6,45-52), tijekom kontroverzije o čistom i nečistom (7,1-23), izvještaja o izlječenjima (7,24-37), drugog izvještaja o umnoženju kruha (8,1-9), rasprave u lađici i onom što je uslijedilo (8,10-21) te, naposljetku, posljednjem izlječenju u prvom dijelu Evanđelja (8,22-26). Zahvaljujući temi euharistije, evanđelist na širem planu uspijeva konstruirati uzlaznu liniju u kojoj stavlja u suodnos Isusa s velikanima Staroga zavjeta te pokazati koliko ih on nadilazi. Tako je do sada prikazao da je Isus veći od Jone (4,35-41), od Ilije (5,21-43), Elizeja i Mojsija (6,32-44); vrhunac slijedi u sljedećem odlomku gdje će hodom po moru biti stavljena točka na svaki pokušaj uspoređivanja sa Sinom Božjim.

III

Kao što se Isus povlačio u osamu nakon napornih perioda da bi bio s Ocem (usp. 1,35; 6,46) i učenik treba ući u tišinu i dijalog s Isusom. Dijalog s Onim tko ga spašava i oslobađa. Tu se događa osobni odnos s onim tko je izvor moje slobode. Sloboda Božja u tom susretu oslobađa i čini mogućom moju slobodu. Sve drugo, ama baš sve, postaje nevažno, sitno, sve nestaje. U susretu s njegovom slobodom čovjek doživljava da je on jedina stvarnost koja je istinita, jedino što zaista postoji a sve drugo danas jeste a sutra nije. Čovjek može prihvatiti taj dijalog, življenje susretanja zapravo oslobađanja, jer sve više ulazi u Onoga koji mu jedini daje slobodu i to potpunu. I baš ništa ne traži. Sve je dao i ništa ne traži. Potpuno oslobođena i mirna, čovjekova duša tada mirno počiva i uživa, kupa se u slobodi, u ljubavi Božjoj. Napija se. To su dragocjeni trenuci istine, bistrenja. Nakon njih učenik se vraća u svakodnevicu gledajući u njoj više istine negoli prije, unosi u nju ono što je dobio u susretu s Bogom.

Isus, pun suosjećanja, prvo počinje poučavati narod. Prvi kruh kojeg mu daje jest njegova riječ jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Pnz 8,3; Mt 4,4). Marko ovime želi reći kako je pouka, kateheza prvi korak prema pravom značenju kruha kojeg nam Bog pruža u Isusu. Ovdje nailazimo na naznaku koliko su učenici ulazili u Božju slobodu i ljubav. Evanđelist bilježi ironičan moment: učenici, koji od početka traže uspjeh pred mnoštvom (usp. 1,35-37), sada po prvi puta traže od Isusa da otpusti odnosno da se riješi mnoštva! On je toga svjestan i stoga im govori: dajte im vi jesti! Dakako da su iznenađeni – odakle oni to mogu? Zna Isus da ne mogu. Njegove riječi zato ukazuju na njihovu nedostatnost, ali i na potrebu sve većeg, sve dubljeg prebivanja s njim ako žele biti njegovi učenici i svjedoci.

Gospodin je svjestan da je došao odlučni trenutak u kojem se riječ Božja treba pokazati u pravom svjetlu – treba postati kruh. Ono što učenici ne mogu, što ne može čovjek čovjeku dati, pogotovo ne idući logikom uspjeha i fascinacije, dominacije, to će moći kruh. Onaj koji se ne kupuje računicom i koji izmiče svakoj ljudskoj logici jer je njegova priroda takva da što ga se više dijeli, ima ga sve više. On razlomljen i podijeljen dostaje svima i još k tomu i pretječe. Ne treba ići nabaviti-kupiti: dostaje podijeliti ga!

To je hrana koju učenici još ne poznaju, a sastoji se u vršenju volje Božje (usp. Iv 4,32s), življenju po riječi Božjoj koja kaže: primjer sam vam dao: kao što ja učinih vama i vi  činite jedan drugomu (Iv 13,15). On, Kruh Života razlomio se i razdijelio – za život svijeta (Iv 6,51). Ako to znate, blago vama bude li tako i činili (Iv 13,17). Ne zato što ćete tko zna kada dobiti tko zna što! Nego zato što ste već dobili jer ste mogli krenuti to činiti. I zato jer ovo međusobno lomljenje i davanje-udjeljivanje jedan drugomu jest ljubav – kruh koji dostaje svima jer lomljenjem i dijeljenjem ne nestaje i ne smanjuje se nego se povećava. On se ne može nabaviti ni kupiti jer je izvan kategorija ekonomije i pravednosti: dar je Isusove ljubavi svijetu i njega učenik može posjedovati samo dajući ga. Pjesnik reče: naše je samo ono što smo drugima dali (E. Kišević). Bez ovoga riječ Evanđelja ostade samo riječ, neće postati hrana života, istinska mana – kruh jakih (usp. Ps 78,25) koji krijepi narod na putu izlaska i oslobođenja, koji je podigao i nosio Iliju na dugom hodu ka gori Horeb (1 Kr 19,3).

Koliko je ono što Isus želi i čini daleko od snatrenja u izmaglicama spiritualizma, vidi se po tome što njegovo darivanje mijenja lice zemlje: od gladnog mnoštva u pustom kraju nastaje gozba na zelenoj travi – predokus onog nebeskog rascvjetavanja pustinje koja postaje vrt (usp. Iz 35). Takvu je snagu Bog stavio u svoju riječ i u svoj kruh kad je nama dao da ih dijelimo između sebe! Zato i za nas važi Isusova: dajte im vi da jedu!

Upravo je to ono na temelju čega ćemo biti suđeni, na osnovu čega prilazimo bliže Gospodinu ili se sami od njega udaljavamo, kako nam govori evanđelist Matej u slici posljednjeg suda (Mt 25,31-46). Kako ćemo biti u stanju pohađati zatvorenike i bolesnike, odijevati gole i bose i tijelom i dušom koje samo jednom vidimo u životu, ako nismo u stanju dijeliti njegovu riječ i kruh, ono što jesam i imam između onih s kojim živim, s kojima se Bogu molim? Olako se pomoću raznih izlika znademo obmanuti i zaboraviti bit evanđeoske poruke na temelju koje se Bogu približavamo ili ne, na temelju koje ćemo biti suđeni.

Nisu slučajno u prvoj Crkvi kao temeljni elementi izdvojeni kao prvo riječ (koja vodi obraćenju), potom zajedništvo dobara (plod obraćenja) i potom hvala Bogu (usp. Dj 2,42ss; 4,32ss). Stoga treba s najvećom ozbiljnošću uzeti k srcu ovu Isusovu dajte im vi jesti, ako ne želimo slaveći Euharistiju zapravo jesti i piti svoju osudu (usp. 1 Kor 11,29).

Ključ za razumijevanje sekcije o kruhovima, kamo pripada ovaj odlomak Evanđelja, jest hesed, milosrđe, smilovanje. To je ona misteriozna i nikada do kraja dokučiva stvarnost kad se Bog nadvija nad svoje stvorenje, lomi mu svoju misao u skladu s njegovom ograničenošću i slabošću (Dei verbum 13). To je ljubav Stvoritelja, a u isto vrijeme to je očinska i majčinska ljubav. Shvatiti njegov hesed mi ne možemo; našoj slabosti i grešnosti je lakše shvatiti i ići prema pravednosti i sankciji koju povlači njezino kršenje, upravo onako kako čine farizeji (usp. Mk 7,1-13).

U Hoš 11 prorok govori o Božjem hesed-u: Bog je volio Izrael dok je on još bio dijete (11,1), nesposoban spoznati bilo što, ali ga jednako voli i kad je odrastao pa i kad je postao nevjeran – jednako ga voli i uopće nema namjeru napustiti ga. Sve obgrljuje ljubav Božja pa čak i ono što je Bogu totalna suprotnost – grijeh. Sve će njegova ljubav, njegov hesed, obgrliti bez obzira koliku mu to ranu nanijelo! Starozavjetni pisac ne zna kako će se to zbiti, ali zna da će zadnju riječ imati Božji hesed. Pa i kada u Ps 136 nabraja pogubljenje kraljeva koji su se protivili Izraelu, opet dodaje vječna je ljubav njegova. Ne zbog poruge nego zato jer zna da će i njima, iako ne zna kada i kako, biti ponuđen Gospodinov hesed da ga konačno prihvate.

Ovo Božje milosrđe čovjek ne razumije i ne uspijeva ustrajno živjeti. To će učenici pokazati ne samo time što ne shvaćaju kako trebaju dati braći jesti (6,37), nego i strahom na jezeru koji će otkriti da nisu razumjeli ovo o kruhovima (6,52). Kruhovi su tu svojevrsni sakrament Božjeg milosrđa, prepoznati i živjeti to otajstvo znači prepoznati i živjeti život koji Isus daje.

Čovjeku koji teško shvaća tek će Isusova žrtva i dar Duha pomoći da učini koji korak naprijed u tajnu: siromašan i jednostavan kruh u sebi sadrži tajnu i život ljubavi – to je remek-djelo evanđeoskog mentaliteta. On je toliko oprečan ljudskoj pameti koliko je Krist koji služi oprečan Kristu koji trijumfira. Zato će odmah po okončanju odsjeka kruhova, Krist kruhova ući u sukob s Kristom slave, kojeg žele Petar i drugi učenici. Tako će se na dvoje prelomiti Evanđelje i započeti hod prema Jeruzalemu u kojemu će se Isus razlomiti kao kruh za život svijeta. Njega trebamo dati sebi, jedni drugima i mnoštvu.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.