Što je čestita kiša za zemlju mjesecima mučenu suncem i sušom, to je ono što su doživjela ovih trojica učenika. Osvježenje, razblaženje, novi život…
Na prva protivljenja naroda prema Isusu, evanđelist ne bilježi reakcije učenika. Što su mislili, postat će kasnije jasno. Kada je protivljenje postalo šira fronta, Isus je progovorio u prispodobama. Međutim, oni sve manje razumiju.
Na drugoj strani, Isusu je sve jasnije: protivljenje će ići dotle da će ga mučiti i ubiti. Nakon što je to priopćio, učenici su preneraženi. Do kraja zbunjeni. Čini im se kao da s Isusom upadaju u ćorsokak.
Zato ih vodi u preobraženje na gori. U događaj svjetla. On bi trebao osvijetliti i onaj put kojega su prešli i onaj koji je pred njima. Kao što su Isusu svijetli.
Jer čovjek gleda na svoj način… I često ne vidi više ništa smisleno pred sobom. Bog gleda drugačije. Za Njega nema bezizlaznih situacija. Misli moje nisu vaše misli, kazao je po proroku Izaiji.
Uzima sa sobom trojicu. Vjeruje kako će pravo doživjeti, razumjeti… Njegova dobrota ne ostavlja svoje u dezorijentiranosti. Pruža ruku. Ide ususret učeniku. Ususret meni. Svatko je od nas izabran…krštenjem, poukom u vjeri, okupljanjem oko Njegova stola… I sada me oslovljava ovim odlomkom evanđelja. I on je događaj svjetla.
Preobrazi se pred njima… Koliko puta je svatko tko je Isusa tražio, proveo neko vrijeme u molitvi, klanjanju…i osjetio kako se Isus preobražava…u svom duhu doživio Njegovu svjetlost. Lice mu kao sunce! Prosijavanje onoga lica koje će u svu vječnost biti jedino sunce, jedino svjetlo. S Njim su Mojsije i Ilija. U pravu svjetlu jasnim postaje svjedočanstvo Staroga zavjeta. Pridružuje se Isusovu svjetlu. Punina. I daruje se učenikovu oku, srcu…
Učenik progovara. Petar bi napravio Isusu, Mojsiju i Iliju sjenice. Neka započne konačna faza – neka uplove u dohodište povijesti. Nek’ sve bude gotovo na divan, svijetao način. Kako ljudski progovara! Kako vapije za uminućem boli, nestankom patnje, nepravde, zala…
Prije nego li su dopustili da Svjetlo od Svjetla progovori njima, oni su počeli govoriti Svjetlu. Tumačiti, izabirati prioritete… I to je ljudski. To je čovjek. Tako je sklon djelovati. Previše govoriti a premalo slušati. Upijati svjetlo.
Iz oblaka, tog znaka plodnosti i blagoslova, progovara Otac. Ne, Petre, tvoje misli i tvoje riječi već Sinove! Njega slušajte!
Strahopoštovanje pred veličinom Neba…zbunjenost pred upućivanjem na Sina kojega ni do sada nisu razumjeli. Od silna svjetla, ne vide, ne čuju…ni ne stoje više na svojim nogama. Zbunjenost je još veća.
Opet pristupa Isus. Bog s njima. Emanuel ponovno pruža ruku. Dotiče ih. Ne ostavlja tami zbunjenosti. Podiže jer valja ustati i krenuti. Ka životu. Dug je put pred njima, kao pred Ilijom. Treba ispuniti sav Mojsijev Zakon.
Tek kada Isus uskrsne, ova tama će u njihovim srcima ponovno postati svjetlo. Tek će onda moći svjedočiti za nj. Do tada ga nose u sebi nejasnim, tamnim. Hode u tami iako su pored Svjetla od Svjetla.
Kritična točka! I ovoga odlomka, ali i učenikova života. Njega treba slušati. Da su ga slušali, postajao bi im jasniji i Isusov i njihov život. Od ovoga trenutka. Ali nisu, hodit će u svojim mislima i rješenjima. U tami, sebičnosti, zavidnosti, strahu…još danima, mjesecima…
S pravom i s puno smisla duhovnost istočnih crkava ovu zgodu uzima modelom čitavoga kršćanskog identiteta. Dobiveno svjetlo otvorilo je put za promjenu duha učenika…otvorilo nove predjele života. Neka uđu u novinu. Nisu htjeli. Svaki kršćanin obdaren je ovim svjetlom i može svoj život hoditi u njegovu sjaju.
Tama koju oko sebe vidimo, beznađe iz kojeg i danas progovaraju Isusovi učenici znak je kako nisu upili ovo svjetlo.
A kršćaninov svagdan pun je mogućnosti preobraženja. Zapravo, onoliko koliko je preobražavan, utoliko je i kršćanski. Utoliko osvježen, blažen, plodan…
To je dar Isusove dobrote. Njegova ruka svakoga od nas poziva na uspon u preobraženje. Darivat će svjetlo. Riječ. Podizat će prestrašene, zbunjene… Pratit će na putu prema punini – uskrsnuću.
Tu je svjetlo Staroga zavjeta, tu je sunce Novoga i sve vječnosti. Tu je Otac nebeski! Sve je tu, u kršćaninovu životu. Samo može nedostajati – on, kršćanin.
Učeniče, gdje si!?