U susret nedjeljnoj riječi Božjoj…

U prvom čitanju Salomon, iako je princ i zna se da treba nasljediti Davidom kraljevski prijestol, moli se Bogu. I u molitvi ne traži ni dugo kraljevanje, moć koju nitke neće ugroziti itd itd. nego – razlikovanje dobra i zla1 Prije svega želi biti posvećen dobru. Čudno, zar ne?!

Pošao je u Gibeon na uzvišicu i prinio žrtvu od čak tisuću paljenica. Nije se pred Gospodinom htio pokazati velikim nego ponizno tražiti Njegove darove. Onomu tko se nesebično i darežljivo približava Bogu, On ne krati blagoslov. Naprotiv! Salomonu se sâm javlja u snu – neka poželi što god hoće na dar! Iako je u poziciji kralja – na kojoj se mogu pojaviti najrazličitije ambicije – Salomon traži prije svega pronicavost u razlikovanju dobra i zla. Za njega glavna oznaka kraljevskog identiteta nije moć ili bilo koja vrsta prestiža nego biti ispravan prema kriteriju dobra. Bez ovoga sva druga posjedovanja i prosperiteti samo su privid kojega tijek vremena prije ili kasnije briše sa pozornice postojanja kao da ga nije niti bilo. Samo ono što je dobro zadobiva postojanost u vremenu i pred očima Vječnoga. Gospodin će odobravanjem potvrditi ovu Salomonovu molbu kao predvorje mudrosti. A mudrost čovjeka ne lišava dobara nego ga puni njima.

Što znači pronaći Kraljevstvo?

Osjetiti sjaj u riječi Božjoj.

Mir kad je pustiš u dušu.

Slast i osjećaj punine kad je živiš.

Radost što time postaješ dio Božjeg svijeta, otkrivaš Njegovu blizinu, čudesa od kojih živiš.

To znači pronaći Boga sada i ovdje i sebe u Njegovu djelovanju koje nije uvijek lako razumljivo. I zato kad ga se pronađe, svi razlozi za radost su tu!

U evanđeoskom odlomku Isus govori o pronalaženju kraljevstva Božjega. U redovitim aktivnostima svakodnevnog života: u radu na njivi, trgovini biserjem… U ono vrijeme popularne su bile priče o slučajno nađenom blagu. Ne začuđuje, stoga, što je Isus odlučio o Kraljevstvu progovoriti u ovim slikama. Prve dvije prispodobe govore o blagu i biseru. Počivaju na dvije osnovne poluge: izrazi blago/biser daju do znanja da se radi o velikoj vrijednosti pohranjenoj na jednom mjestu a ona je tolika da zavrjeđuje svaki napor kako bi je čovjek zadobio u posjed. Zajednički im je i naglasak na sadašnjosti: blago i biser su prisutni sada i ovdje – gotovo su nadohvat ruke! Prva prispodoba, govoreći o iznenadnom pronalasku blaga, ističe njegovu besplatnost: Kraljevstvo je dar koji je blizu i kojeg čovjek susreće bez svoje zasluge. Prispodoba o biseru ovdje ide korak dalje. U ono vrijeme biseri su smatrani najvećom dragocjenošću, nešto poput dijamanata u naše vrijeme. Postali su slika duhovnih stvarnosti i vrjednota. Biser je predmet čežnje trgovca koji traga za njim. A čežnja, živa želja za Kraljevstvom također je dar, snaga koja pokreće. Svaki čovjek ide onim putem na kojem se nada pronaći sreću (sv. Augustin). Gotovo da nema razlike u reakciji radnika na njivi i trgovca: čim su pronašli blago/biser oba sve što imaju ulažu kako bi se domogli pronađene dragocjenosti. S njom se ništa ne može usporediti! No, da nije posrijedi hladna računica, Isus naznačuje neobično važnim ključnim detaljem: uz prvog se navodi da je bio sav radostan! I gola računica bi matematičkom logikom nalagala nakon pronalaska iznimnu vrijednost učiniti svojom – steći blago/biser! Sve podrediti tom cilju. No, Kraljevstvo nije blago poput ostalih. Umjesto hladne računice bilo koje vrste, ono budi radost! Posebnu vrstu svjetla i plamena koji čovjeka nose naprijed. Koji su živi i duboki, a u isto vrijeme otvaraju toliko izvora svježine da preobražavaju život. Svakome Isus garantira da će pronalaskom Kraljevstva doživjeti ovakvu radost. Stoga ne čudi da stečeno blago/biser označava ključni trenutak u životu! Daju mu novi sadržaj i smisao. Toliko drugačiji i osjetan da se može reći kako otvara novi život. S obzirom da ga Isus u prve dvije prispodobe predstavlja vrijednim svakog truda, učenik kojemu nije na prvom mjestu i koji o Kraljevstvu dvoji pokazuje da je u zabludi. Stoga ne čudi njegova životna svjetiljka koja je bez ulja radosti. Bez ljepote koja prosijava iz blaga/bisera. Sjaj Kraljevstva, kada ga otkrije, čovjeka je u stanju nositi preko brda i dolina…sve dok srcem ne osjeti da ga zadobiva. Radnik na njivi i trgovac sve su prodali. Ostavili su mnogo da bi imali sve. Ništa ne gube nego ulažu (E. M. Ronchi). Tražili, pronašli i potpuno se predali. Prispodoba o mreži punoj raznovrsnih riba temom konačnog suda preuzima ranije naglaske te zaključuje poglavlje posvećeno prispodobama. Kraljevstvo je poput mreže koja zahvaća sve ribe – i dobre i loše – te ih iz dubina mora, područja kaosa i zlih sila, iznosi na svjetlo dana. Poput prispodobe o pšenici i kukolju naglašava dar vremena, period pronicanja dobra i zla: Gospodar dopušta mogućnost promjene, odluke za dobro…do trenutka konačnog razlučivanja. Prije Suca, čovjek je pozvan – poput Salomona – nastojati oko pronicanja, razlučivanja dobara koja je Gospodin stavio na njegov put, za njegovu proslavu. Preporađati se u radosti i svjetlu darovanog mu Kraljevstva!