₁₄Dočuo to i kralj Herod jer se razglasilo Isusovo ime te se govorilo: “Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.” ₁₅A drugi govorahu: “Ilija je!” Treći opet: “Prorok, kao jedan od proroka.” ₁₆Herod pak na to govoraše: “Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu.”

    ₁₇Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. ₁₈Budući da je Ivan govorio Herodu: “Ne smiješ imati žene brata svojega!”, ₁₉Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla ₂₀jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

    ₂₁I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. ₂₂Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: “Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!” ₂₃I zakle joj se: “Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.” ²⁴Ona iziđe pa će svojoj materi: “Što da zaištem?” A ona će: “Glavu Ivana Krstitelja!” ₂₅I odmah žurno uđe kralju te zaište: “Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!”

    ₂₆Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. ₂₇Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, ₂₈donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. ₂₉Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

I

Izvijestivši da su apostoli otišli i ispunjali poslanje koje im je povjerio Isus (6,12-13) i prije nego li izvijesti o njihovu povratku te ih ponovno uvede na scenu (usp. 6,30), evanđelist Marko donosi izvještaj o uzništvu i mučeništvu Ivana Krstitelja. Ukoliko je Ivan Isusov preteča koji pripravlja put Gospodinu (1,2-3.7-8), ovaj tekst postaje još jedan navještaj Isusove smrti koji je povezan s Krstiteljem. Prvog je čitatelj susreo u 1,14 gdje Marko za Ivana kaže da je predan, što je izraz kojim će višekratno označiti i Isusovo (9,31; 10,33s; 14,10-11.21.42; 15,10.15) kao i mučeništvo njegovih učenika (usp. 13,9.11.12).

Povijesna je činjenica da je Herod (6,14) nakon smrti svoga oca Heroda Velikog postao tetrarhom Galileje i Pereje (usp. Lk 3,1). Razlog što ga evanđelist ipak naziva kraljem, iako je bio samo tetrarh, vjerojatno u sebi sadrži znatnu notu ironije. Židovski povjesničar Josip Flavije bilježi da je Herod Ivana zatočio i držao ga u tvrđavi Maheront a da je njegov kasniji poraz od nabatejskog kralja Arete IV narod smatrao Božjom kaznom za Ivanovo pogubljenje.

Postojanje različitih mišljenja o Isusovu identitetu (6,14-15) svjedoči kako o nesnalaženju naroda kada je u pitanju istina njegove osobe i poslanja, tako i o stalno prisutnom iščekivanju nastupa kraljevstva Božjega. Naime, mišljenje nekih kako je Isus Ilija ili jedan od proroka (6,15) prema tadašnjem poimanju označavalo ga je Božjim poslanikom koji neposredno prethodi mesijanskim vremenima (usp. Pnz 18,15-18; Dj 3,22-23), a imalo je svojevrsnu potporu i Isusovoj paraboli o sebi kao o proroku (6,4).

Herod, vjerojatno progonjen  grižnjom savjesti i potaknut glasinama da je Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu (6,14), zaključio je: uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu (6,16; usp. 8,28). Ivan je Isusov preteča (usp. komentar uz 1,2-3.7-8.14) i kao takav predoznačuje Isusovu osobu i život. Stoga Herodov komentar u 6,14.16 služi kao svojevrsna naznaka Isusovog životnog puta, i smrti i uskrsnuća.

Izvanbiblijski povijesni izvori (npr. Josip Flavije) svjedoče da je Ivanovo uzništvo bilo uzrokovano političkim motivima jer se Herod bojao moguće pobune u narodu. Marko precizira da su uzrok Ivanovu uhićenju bili ukor koje je upućivao Herodu jer je živio u nelegitimnoj vezi sa ženom svoga brata Filipa (Izl 20,14; Pnz 5,18; usp. Mk 10,1-12). Ipak, čini se da nam u ovom izvještaju evanđelist ne prenosi točan podatak jer prema povijesnim izvorima Filip nije bio oženjen Herodijadom nego njezinom kćerkom Salomom.

Ostavši vjeran Zakonu pa i po cijenu života, Ivan se uključuje u dugi niz proročkih likova – na čijem početku je Ilija – koji svoju postojanost plaćaju progonom i mučeništvom (usp. 1 Kr 19,2; 21,4-16.17-26; Sir 48,12; Jer 38,14-15; 1 Mak 2,58).

Koristeći motive zajedničke Knjizi o Esteri, gdje jedna Židovka svojom ljepotom na gozbi uspijeva kod kralja isposlovati pobjedu pravde i spasenja za Židove (usp. Est 5,3.6; 7,2; 9,5-17), evanđelist Marko nam oslikava oprečnu situaciju u kojoj ljepota i gozba postaju povod prolijevanja krvi čovjeka koji je ne samo nedužan, nego je pozivao na življenje Božjeg Zakona. Imajući u vidu činjenicu da su prema orijentalnom običaju na ovakvim banketima plesale samo javne žene, evanđelist želi naglasiti zloću i podlost majke koja ne bira sredstva kako bi postigla cilj. Interesantno je, također, zapaziti njegovu sklonost duže opisivati Krstiteljevu pogibiju negoli njegovo djelovanje (usp. 1,2-9), za razliku od Mateja (usp. Mt 3,1-15; 14,3-12).

Herodova zakletva poradi ljepot Herodijadine kćerke (6,22-23) te njezino traženje glave Ivana Krstitelja (6,24-25) stavljaju kralja u bezizlaznu poziciju pred sustolnicima (6,26) koja se doimlje ujedno patetičnom, ali i ironičnom. Naime, Herod nije mogao ponuditi pola kraljevstva pošto je kao tetrarh imao udio samo u njegovoj četvrtini – dakle ponudio je polovicu od četvrtine!

Činjenica da je Herod ipak svjestan Ivanove svetosti (usp. 6,20) predoznačuje Isusov životni hod jer će Pilat, prije nego odobri Isusovo pogubljenje, isto tako biti u nezgodnoj poziciji znajući da je optuženik koji pred njim stoji nedužan; bio je svjestan da ga glavari svećenici bijahu predali iz zavisti (15,10; usp. 15,9-10.12.14). Herod i Pilat su likovi koji iz osobne slabosti podliježu javnom mišljenju, a Krstitelj i Isus hrabro i do kraja dosljedno ispunjavaju svoju misiju navještaja istine, obraćenja i Kraljevstva. Razlika među njima je u tome što će Ivanovo tijelo uzeti njegovi učenici (6,29), dok će Isusa Njegovi učenici napustiti pa će ga sahraniti Josip Arimatejac, koji bi kao član Sinedrija po naravi stvari trebao biti njegov neprijatelj (usp. 15,42-46) i nije spominjan u Evanđelju ni prije ni poslije toga. Naglašavanje činjenice da Krstitelj kao Isusov preteča svoje poslanje vrši vjerno sve do smrti baca usmjerava pozornost čitatelju na Isusove učenike i otvara pitanje njihove vjernosti.

Osim navedenih podudarnosti sa starozavjetnim i novozavjetnim motivima, Marko je ovaj izvještaj povezao s još jednom važnom temom svoga Evanđelja. Veza između Krstitelja i Isusa te kontekst, u kojem se na gozbi prolijeva krv nedužnoga – što po sebi priziva posljednju večeru (14,18-25) – te aluzije na Isusovu muku i sahranu, daju poseban okvir ovom odsjeku koja se naziva „odsjek kruhova“. Gozba, koja se kao motiv često pojavljuje u „odsjeku kruhova“, svoje pravo značenje prima od osobe Isusa Krista koji će, kao i Ivan Krstitelj, također biti predan u ruke ljudima (9,31; 14,22; 15,45).

II

U prvom dijelu analize teksta istaknuli smo da evanđelist Marko Ivanovu smrt prikazuje kao smrt Isusova preteče (usp. 1,14; 9,11-13) i da pod tim vidom treba čitati ovaj podulji izvještaj: u Ivanovu usudu zrcali se Isusov. Ako dignemo pogled s ovog teksta, uočit ćemo kako u širem kontekstu Evanđelja postoji u tom smislu čitav niz podudarnosti između Krstiteljeva i Isusova usuda: uhićenje (usp. 6,17 s 14,46; također 12,2; 14,1.44.46.49), vezivanje (usp. 6,17 s 15,1), krzmanje protivnika da ubiju proroka (usp. 6,19 s 14,1; također 8,31; 9,31; 10,34; 12,5.7.8) kao i strah od njega ili njegovih štovatelja (usp. 6,20 s 11,8; također 11,32; 12,12; 14,2) te konačno sahrana od strane učenika (6,29) odnosno pristaša (15,45). Krstiteljev proročki nastup u ime Zakona protiv bezakonika podudaran je Isusovom kojim nastupa u ime Božjeg Kraljevstva i njegovog zakona protiv otvrdnulih zagovornika Zakona (usp. 6,18 sa 3,4; također Mt 11,11-13/Lk 16,14-16) a kojim obojica na sebe navlače smrtno neprijateljstvo (usp. 6,17-19 sa 3,4-6).

Ako se promatra u bližem kontekstu, ovaj izvještaj – kao i 5,21-43 – upućuje na tzv. sandwich strukturu, ali ovoga puta na višoj razini: izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja (6,14-29) zapravo je umetnut u govor o slanju učenika na prvi misionarski zadatak (6,7-13.30-31). Prva posljedica takvog umetanja jest da izvršenje misionarskog zadatka dobiva svoju vremensku perspektivu i protežnost: čitatelj dobiva dojam da to poslanje traje kroz neki neodređeno dug period. Druga i važnija posljedica jest da čitatelj već zna kako na ovaj način isprepleteni izvještaji ulaze u tijesan međusobni odnos i tumače jedan drugog. Tako u odnos bivaju stavljeni Ivanovo djelovanje i učeništvo Isusovih učenika. Davno prije nego ih je Isus pozvao, Ivan je već propovijedao obraćenje (1,4), što će i oni činiti (6,12). Kao što je Ivan svojim djelovanjem prožeo svoje cjelokupno postojanje i zbog toga došao pod udar moćnika, tako je činio i Isus (1,14-15) i isto tako naišao na smrtnu prijetnju (3,6). Sada su poslana Dvanaestorica kako bi pronosili Isusov navještaj posvuda i propovijedali obraćenje (6,7-13). Kao što je Ivan, i Isus će dati svoj život da bi ispunio svoje poslanje, a učenici su pozvani slijediti njegov primjer. Na ovaj način evanđelist – putem sandwicha na višoj razini – uspostavlja vezu između Ivana, Isusa i Isusovih učenika, osvjetljujući njihove međusobne podudarnosti.

Ovaj odlomak donosi nastavak Marku važne teme Kristova identiteta, jer počinje prvim izričitim pokušajem odgovoriti na konstantno pitanje o misteriju koje prožima njegovo Evanđelje: tko je Isus (usp. 4,41)? I Herodov, kao i pokušaj dijela naroda, ne daje ispravan odgovor jer Isusa zamjenjuju s Krstiteljem (6,14-16). Ipak, na kraju „odsjeka kruhova“ sljedeći pokušaj polučit će pozitivan, iako parcijalan uspjeh u vidu Petrove ispovijesti (8,29). Znati prepoznati Krista jest temeljna tematska preokupacija „odsjeka kruhova“ kojom evanđelist nastoji svoju crkvenu zajednicu dovesti upravo do razine Petrove ispovijesti. Stoga će Marko namjerno suprotstaviti Herodovu (6,14-16) i Petrovu ispovijest (8,27-29), želeći svoga čitatelja od prve privesti drugoj.

III

Ovo je jedini odlomak u Evanđelju po Marku koji nema Isusa za protagonista. No, to je samo prividno jer ovdje se, kao što smo vidjeli, predoznačuje Gospodinovu smrt i predstavlja uvod u pokušaje znati prepoznati ga u onome o kruhovima (6,52) ili u jednom kruhu (8,14), što je zapravo spomen na Isusa Krista kojeg zajednica vjernika slavi u Euharistiji. Pri samom početku odlomka (6,14-16) evanđelist iznosi neuspjele pokušaje prepoznati Isusa. Identificira ga se s likovima iz prošlosti, doduše izvrsnim pojavama, ali već odavno mrtvim. Tražiti odgovor u predjelima smrti jest jedino što može meso odnosno čovjek – kako ga shvaća starozavjetno poimanje njegove ograničenosti i propadljivosti. A to će ponovno doći do izražaja pri sljedećem razgovoru o Gospodinovu identitetu (usp. 8,27b-28). Kasnije će postati jasno da prepoznati Krista živog i prisutnog, ne zamjenjujući ga pri tom za utvaru (6,49), jest trajna kršćaninova poteškoća. Poistovjetiti Živog sa onim što je prošlo i mrtvo bila je pogreška koju su na vrlo plastičan način počinili njegovi učenici jer su i nakon uskrsnuća tražili Živog među mrtvima (Lk 24,5b). Za sve ljude, pa i najreligioznije, tipično je da teško prihvaćaju poruku Evanđelja koja kaže: živi Bog je ovdje među nama (usp. Mt 28,20). A tako je živ, tako prisutan i tako trpi posvuda gdje se guši dobro i gdje se zamračuje svjetlo, gdje se njime trguje.

U ubojstvu Ivana Krstitelja presudnu ulogu su odigrali nečista savjest, dvosmislenost, spletke, slabost, kompromis i nepravda. Sve ćemo ih ponovno sresti u Isusovom procesu i njihov zbroj možemo nazvati sljepoća ili mržnja svijeta (Iv 14,18). Sljepoća neizbježno dovodi, iako to ponekad ide uz žalost ili čak uz alibi pobožnosti (usp. Mk 6,20.26), do osude pravednika. Tako je bilo i u slučaju Ivana Krstitelja i u slučaju Isusa Krista, a tako kod i kod apostola koji idu njegovim stopama. Onoga tko svjedoči istinu nužno će zadesiti borba i poraz kojeg redovito trpi dobro jer ono se ne bori kao zlo, ne grize i ne ranjava, ne razara… Kao što je Isus izložio u prispodobama o sijaču i sjemenu, iz stvarnog neuspjeha rodit će se život, i to neočekivano i u još jačem obliku (usp. 4,3-32). Tako Krstitelj, iako ubijen, živi u Kristu. Baš tako je to izrekao Herod, iako nije razumio duboki smisao riječi koje izgovara: uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu (6,14)! Svakom Isusovom učeniku ova je istina razlogom nezadržive nade u obećanje Božje da će i u njemu, kao u Isusu i Krstitelju, život pobijediti smrt. U toj nadi učenik se pridružuje smrti Kristovoj da bi sudjelovao i u njegovu uskrsnuću (usp. Fil 3,10s; Rim 6,4s; 8,11.17b).

Hod za Isusom i svjedočenje za istinu neizbježno učenika dovode do konflikta s moću i moćnicima. Vjeran Evanđelju, pojavljuje se kao opasnost ustaljenom „redu“ (za kojeg nije uvijek najbitnije da je pravedan i potpuno u skladu s istinom). Zbog toga je sudbina vjernog učenika unaprijed određena. Nije naoružan ničim drugim osim snagom istine. Moć, pomiješana sa željom za ugodom, lažnim obećanjima i čašću koju treba sačuvati, eliminirat će nepoželjnog svjedoka. Postat će žrtva istine koju nosi i platit će osobno. Zbog toga, kao što i grčki pojam u sebi nosi oba značenja, biti svjedok često znači biti mučenik.

To se odnosi, nakon Isusa, u prvom redu na Crkvu kao zajednicu učenika. Ona uvijek treba čovjeku svjedočiti i naviještati Gospodinov projekt za čovjeka: posvemašnju pravdu, mir i ljubav. Jer svjedoči uprisutnjujući i navješćujući čovjekovo konačno stanje, ona postaje proročka kritika svakom sadašnjem stanju koje vrijeđa osnovna čovjekova prava i u suprotnosti je s njegovim određenjem za potpunost istine, života i ljubavi. Kad ne bi ukazivala na te povrede, Crkva bi prestajala biti ono što treba i gubila bi svoj kredibilitet. Takva šutnja bi zbunila i sablaznila same vjernike, iako bi mogla biti dobrodošla u smislu diplomatskih kalkulacija i „postizanja mira“ s određenim strukturama moći ili postizanja nekih dugoročnih, „viših“ ciljeva. Ipak, na drugoj strani progon i mučeništvo, uzrokovani zauzimanjem za ono što se tiče Boga i čovjeka, znaci su autentičnog svjedočanstva (usp. Iv 15,16-18). Da bi to mogla, Crkva treba biti slobodna, siromašna i vođena proročkim duhom. Ukoliko svjedoči čovjekovu budućnost i vječnost, ona će uvijek biti u konfliktu sa sadašnjošću, pogotovo ondje gdje se sadašnje stanje stvari brani kao nedodirljivo jer u njemu vlada „red“ u kojem se moćnici osjećaju dobro.

No, Crkva su ljudi i svaki njezin član – od najistaknutijih koji govore u njezino ime u javnom prostoru pa sve do onih koji su za javnost neznani – najprije u sebi osjeća određenu borbu. Našem mentalitetu, koji je navikao na podvrgavanje kritici svega, čovjek poput Krstitelja – a samim time i svaki drugi svjedok – ipak će predstavljati razlog uznemirenosti. Jer to je čovjek koji bije bitku o principima i još k tome zadire u privatnu sferu pojedinca. Da je grmio protiv moćnika, prokazivao nasilje, iskorištavanje, branio slabijega i uspostavljao pravdu… Ali on kao karizmatik postaje branitelj moralnih principa i još k tome na negativan način: ne smiješ… (6,18)! I mnogi će reći: zašto se uhvatio u koštac s onim što nije sržno? Činit će nam se možda da je ipak pomalo sklon samouništavanju, traži nevolje i slavnu mučeničku smrt! Jer tolikih je bitaka bilo na raspolaganju, frontova na kojima se moga angažirati i, ako je baš htio umrijeti, to je mogao boreći se i postižući daleko krupnije i dalekosežnije ciljeve!

Ovakva razmišljanja pokazuju da ni njihovi autori još nisu zaslužili odrješenje od „zasluge“ za prepoznavanje i ubijanje proroka! Da, nismo bolji od svojih otaca! Spremni smo i spretni u slavljenju proroka iz prošlosti i onoga što je već davno izvojevano, ali neuspješni u prepoznavanju i vrednovanju onoga što nam se pokazuje neugodnim u sadašnjosti, iako je istinito. I u sadržaju i u načinu na koji je izvršeno proroštvo skloni smo tražiti motiv za osudu drugih i razloge za vlastito odrješenje.

I dok u isto vrijeme smatramo i sebe Kristovim svjedocima, ne prepoznajemo i ne prihvaćamo usud onog koji zaista slijedi Krista: čim je netko svjedok istine, pravde i ljubavi odmah samim time postaje i gubitnik! I dalje nastavljamo kao pojedinci i grupe, kao zajednica eliminirati – ne uvijek fizički – onoga tko djeluje kao Krstitelj. To je refleks samoobrane, ljudske mudrosti koja, ubijajući proroka, zapravo ubija svoju savjest. Ali kasnije će znati kititi se slavom i svojom slavnom baštinom. U toj igri svi argumenti su dobri i ispravni, samo ako služe cilju! I Isus je ušutkan u ime „zdravih principa“ iz područja religioznog ili reda javne sigurnosti. Nama dostaju i razlozi puno manje težine: boja zastave, politička struja, pripadnost klanu ili grupi, hijerarhijski položaj, slaganje s „našim“ kriterijima za razliku od „njihovih“, ili, još gore, s mojim osobnim…a da se i ne govori o inatima, zlom pamćenju…

I u isto vrijeme sebe smatramo nasljedovateljima Kristovim! Dok i sami pripravljamo teške trenutke i dane onima koji nose istinu drugačiju od naše osobne, zaboravljamo da trajna i doživotna sreća postoji samo u bajkama i romanima. Svi ostali, uključujući Krstitelja i Isusa prolaze uskim putem istine koji se probija kroz neshvaćanja, laži, podmetanja i inscenirane osude. Put istine i sami gušimo, nabacujemo se na njega svim i svačime umjesto da ga čistimo i njime krenemo.

Bilo kako bilo, ostaje činjenica da istina i dobro automatski gube. Ne znamo zašto. I na koncu, ni ne interesira nas zašto. To evidentiramo i to živimo. Dobro se gubi iz naših vidokruga, postaje sve rjeđim gostom pa i onda kad se ponegdje stvarno pojavi postaje očevidno da ga ne uspijevamo prepoznati, da smo za tu vrstu svjetla i istine polako postali slijepi. Odvikavajući se od istine i dobra kad se ono ipak nečijom zauzetošću i žrtvom pojavi pred nama, budemo iznenađeni i – kao Herod – uvelike se zbunimo (6,20).

Tako uz muke i teškoće ulazi riječ Božja i glas njegovih proroka u nas. U ovom odlomku je anticipirano srce Markova Evanđelja, u kojem Krist mora krčiti put kroz naše predrasude i kroz naše grijehe. Svijet oko nas i u nama mu se protivi i ne želi ga prepoznati. Svjesno ili ne, previđamo i ubijamo ga svojim nejasnoćama i neodlučnostima. A postoji put Izlaska: umjesto Herodijadinog plesa, Sveto pismo nudi Mirjamin ples (Izl 15). Umjesto plesa nošenog slijepim strastima, luksuzom, pohlepom, lažnim ponosom nad obećanjem danom u pijanstvu i suučesništvom u mutnim poslovima, postoji ples izlaska iz mutnih i opasnih dubina kaosa u bistrinu predjela slobode, prema Obećanoj zemlji meda i mlijeka. Jest, postoji ples koji vodi u život i radost.