Iz Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: „Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« (13,1-23)

Isus govori o sijaču koji sije svoje sjeme. U Njegovo vrijeme prvo se bacalo sjeme a tek potom pristupalo kultiviranju njive. Neko sjeme odnose ptice, ono koje ostane u plitku tlu ne uspijeva se ukorijeniti a ako i uspije, trnje ga naposljetku uguši. No, ono palo na dobru zemlju dočekat će kultivaciju i donijeti urod. Prema tekstu prispodobe, tri četvrtine sjemena propada!

Gospodine, znam da ove riječi ne govoriš da bi ikoga od nas učio poljoprivredi.

Slikom u kojoj većina sjemena propada, govoriš o sebi.

O neprihvaćenosti od većine slušatelja kojima si se obraćao.

Znam da mogu o gajenju biljaka puno naučiti od drugih ljudi, preko knjiga, interneta…

Ali Ti ovdje ne govoriš ljudskim sjetvama i žetvama.

Govoriš o Božjoj sjetvi u kojoj si Sijač.

Onaj koji rasipno sije, baca sjeme na sve strane.

Bez kalkuliranja koje ima a koje nema izglede da zaživi.

Da raste i donese plod.

Lakše mi je učiti poljoprivredu, saznavati o biljkama, kako i što činiti s njima.

Ali puno mi je teže na sebe gledati kao na Božji usjev.

Da si i u mene bacio sjeme svoje Riječi.

Sjeme božanskog života.

O, kako bi lako bilo reći: da, znam tu prispodobu!

U njoj Isus govori o Sijaču, sjemenu, tlima, smetnjama, prebogatom urodu…

A kako mi je teško kad pokušavam prispodobu prepoznati kao priču svoga života.

Odakle da počnem?

Od sjemena, od tolikih Tvojih darova kroz koje si mi kroz sve ove godine sipao svoje Svjetlo…?

Od tolikih dobrih ljudi kroz koje su oni dolazili..?

Od svih onih časova kada si branio to Svjetlo u meni – od mene..?

Da, lako je zapamtiti riječi Tvoje prispodobe.

Ali je teško stati pred sebe i pitati se: što sam učinio sa sjemenom riječi koja mi je kazala da više ljubim Tebe nego oca, majku, sina, kćer…

Da oprostim bratu, da ne pokušavam vaditi trunčicu iz njegova oka jer mi smeta balvan u mom oku.

A kada ću stići do konca Tvoje prispodobe, do čudesnih plodova.

Plodova koji Tvoje breme čine lakim a jaram učenja – slatkim?

Kada će u meni uroditi mir, onaj spokoj kojeg uživaš s Ocem?

Koji je bio Tvoj nutarnji život i snaga dok su Te izvana udarali neprihvaćanje i okrutnošću…

Jer tek iz takvih plodova moći će bližnji doživjeti da sam Tvoj.

Da u svom umiranju pronosim Tvoj život.

Da sjeme koje si bacio i koje umire, donosi strostruk rod…