U susret nedjelji…

“U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«”

(Mt 13)

Rekli smo prošle nedjelje da je Isus prispodobama o siječu i sjemenu htio odgovoriti učenicima na njihovu brigu: zašto je sve više otišlo od nas? Zašto napuštaju Isusa?

Iz Njegovo odgovora bi se moglo zaključiti da samo četvrtina sjemena uspijeva i da će dakle 75% slušateljstva ostati bez odgovarajućeg ploda. Da ne bi izvodili takve zaključke, Gospodin dodaje još neke prispodobe.

Isus nastavlja govoriti u prispodobama. Evanđeoski odlomak donosi ih tri. Prva isprva nalikuje prispodobi o sijaču od prošle nedjelje. No, ubrzo na scenu stupa velika razlika: neprijatelj, Zli, usred pšenice sije kukolj. Zlo sjeme u zemlju dospijeva noću, kada je djelatnost vlasnika i čuvara usjeva umanjena ili je uopće nema. Tu se otvara prostor za djelovanje Zloga. Vidjevši problem uzrasla kukolja, sluge ga žele riješiti jednostavnim eliminiranjem. Želja za dobrom dovodi ih na rub nepromišljenog djelovanja – s kukoljem iščupati i pšenicu! Oni vide kukolj a Gospodar gleda pšenicu! U Gospodarevu odgovoru očituje se Božji stav prema svijetu: dobro i zlo u ovome svijetu nerazdvojno su povezani. Ne zbog metafizičkih principa nego stoga što oboje prebiva u srcu svakoga čovjeka! I psalmist, mudri Job, Propovjednik i drugi priznaju ovu istinu. Umjesto uznemirenosti, ogorčenosti i sličnih reakcija na zakorovljenost usjeva vlastitog srca, iz Isusovih riječi proizlazi da učenik treba ostati miran i s pouzdanjem se osloniti na projekt Gospodara povijesti koji sve privodi punini onako kako On smatra da je dobro. On gleda na dobro u čovjeku i pušta neka ono raste, neka umnaža zrna svoga klasja. Dok je učenik u napasti poistovjećivati sebe ili drugoga sa zlom koje nosi u sebi, Gospodin gleda dijametralno oprečno: u njemu vidi biće stvoreno na sliku Božju – na sliku punine Dobra! On stoga u čovjeku traži dobro, razgara ga i oplođuje.

Strpljivost i razloge za smireno pouzdanje podvlači i druga prispodoba: koliko god učenik vidio razloga za zabrinutost, treba biti svjestan da njegov rad pripada fazi sjetve i stoga ne može ni slutiti kakvi će biti konačni razmjeri projekta u čije temelje se ugrađuje. Ono što sada skromno započinje, poprimit će ogromne razmjere. No, kao što bi bilo pogrešno nemati pouzdanja u Boga koji upravlja poviješću i biti uznemiren nad prisutnošću zla, isto tako bilo bi pogrešno u ovom obećanju vidjeti razloge za trijumfalizam. Prisutnost kukolja do konačnog čina žetve tome bi trebala ostati trajnom opomenom.

Prispodoba o kvascu dodaje novu dimenziju ukupnoj slici: rast Isusovog projekta nije vidljiv, spektakularan. Naglasak je na tihom, skrovitom prožimanju kojim će Njegov Duh protkati stvarnost ovog svijeta tvoreći od njega organsku cjelinu. Kraljevstvo nebesko nije samo napadano od Zloga nego je aktivno: ono je u sebi živa, aktivna stvarnost koja djeluje i širi se sama iz sebe! Ovo je radosna vijest onome tko priželjkuje pobjedu Božjega svjetla u svom vlastitom biću. Jer nije moguće sve činiti da se to dogodi a ostati neobuzet silom Kraljevstva. Ono Duhom djeluje u srcu svakog čovjeka: učenikov duh diže ususret Bogu kao što uzdiže i srca mnogih drugih, iako to nije uvijek razvidno na prvi pogled. Stoga je učenik pozvan u sebi i oko sebe kontemplirati sveobuhvatni projekt preobrazbe stvarnosti kojega vodi Gospodar povijesti te se u njega uključiti mirno i vedrog pouzdanja.