U mnogim stvarima Bog iznenađuje. Razlog znamo: putovi Njegovi nisu naši putovi, misli Njegove nisu naše misli (Iz 55). U trenucima kada postaje jasno da je kriza tu, Isusov pogled pokazuje da u sebi nosi drugačiji svijet. Svijet u kojemu ne vrijedi naša logika. Svijet koji diše drugim duhom – Svetim Duhom!

U ono vrijeme reče Isus:

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

U prvom čitanju prorok Zaharija donosi novu sliku svijeta. Umjesto one koja je tada bila na snazi, temeljila se na sili i na pravu jačega, Bog preko proroka iznosi nešto sasvim novo. Život i budunost nije na strani onih koji idu silom, koji idu osvajati. Spasitelj svijeta pripremit će teren za mir. Iako je njegov narod slabiji i ne može sebe zamisliti bez pripreme za obranu, bez oružja i boraca, Spasitelj će tražiti da budu spremni za nešto sasvim suprotno. Biti spremni za mir i kad se on čini nemogućim. Kad razum kaže: nema šanse!

Može li se to?

Mnogi će rei: nije moguće. Nije moguće ni zamisliti a kamoli izvesti.

No, onaj tko je počeo živjeti Isusovu riječ od prethodne nedjelje, drugačije će se postavljati. Ako je počeo ljubiti Isusa više od oca i majke, sina i kćerke, onda mu je božansko svjetlo mjerilo svega. Ono upravlja njegove misli, ono vodi njegove korake. I kad ih razumije i kad ih ne razumije.

Ove Isusove zaista nije lako razumjeti. Kad ih je izrekao, prema njemu je u njegovoj rodnoj Galileji raslo odbijanje i neprijateljstvo; čudesa u Kafarnaumu i Betsaidi ostaju bez odjeka. Kao da sve ide naopako. Velika kriza. U tako napetom momentu, Isus zastaje i slavi Oca.

Što ne mogu „mudri“ ovoga svijeta, mogu maleni, Bogu predanog čistog srca. Oni mogu zastati, mogu dopustiti da postoje veće stvarnosti od njih. Ne samo neke opće istine, institucije…nego Bog, Izvor svega – punina onoga što čovjeku treba da ga preplavi mir i radost.

Dok se Isusovi učenici pitaju što će biti s njihovim Učiteljem jer mnogi mu se protive i odbacuju ga, On je toliko pun Očevog mira i vedrine da u njih uvodi one koji Ga žele spoznati. Svojim učenicima – koji će biti u napasti čekati svaki mig otvrdnulog i Bogu zatvorenog svijeta, padati u beznađe ako izostane – Isus daje pouku o životnom dodiru s Božjim mirom, svjetlom i svježinom. Umjesto da ovise o uspjehu svoga rada, trebaju ulaziti uvijek dublje u Isusovu i Očevu intimu.

Bavljenje svijetom je odveć tegobno bez uronjenosti u Isusovu blizinu i njezine blagodati. Ovdje je kupka, rekreacija za umorne kršćane, umornu Crkvu. Biti spojen na Božje srce, prepuno dobra a ipak tako ponizno, nenametljivo! Uvijek prisutno za nas… Zajednica Isusovih učenika tada može biti slobodna od svih tereta i jarmova koji je ne pune vedrinom i relaksiranošću. Može ako se oslobađa od „mudrosti“ koja je može tlačiti izvan Crkve ili u njoj samoj.

Isus kao da nam govori: zašto s toliko truda srljati u propast? Nije li lakše s manje napora ići u život i lakoću koju mi uživamo, negoli u dekadenciju i smrt? Nažalost, mnogi vjernici nemaju ovo u svom životu. Ne žive iz ovoga Isusovog mira i lakoće. Zato budu kao i drugi žrtve stihije vremena, raznih moda, ludorija, nervoza, ogorčenja, beznađa…

Isusov jaram, Njegova škola života, jedina može dovesti do dubokoga i trajnoga mira, jedina može iscijeliti dušu. I baš zato što se ne radi samo o pitanjima nekih nebitnih raspoloženja nego boje kojom je obojen cio nečiji život – jer riječ je o njegovoj ispunjenosti ili promašenosti – Isus upotrebljava ozbiljne riječi.

Iako govori o melemu za dušu i život, neumoljivo je realan: oni koji misle da su mudri i umni, neće ovo otkriti! Jer misle da znaju i mogu bolje. I postaju žrtve svoje slobode i umnosti. Umjesto da su spojeni na izvor i da teku, teku…oni se zatvaraju u sebe i ostaju neplodni, beživotni rukavac…nemaju svježine ni za sebe a kamoli za one oko sebe.

Valja primijetiti, Isus ovdje ne spominje nebo, raj, pakao… Sve se to događa ovdje. Pogledajte ukočena, namrštena lica kršćana! Pogledajte tu suhoću iz koje neće izići iskra nade hranjena evanđeljem i povjerenjem u Božju blizinu, ljubav i brigu za Crkvu! Pogledajte iznutra oronule ljude koji ne znaju kamo sa sobom.

I dok su učenici sa zebnjom gledali galilejsku krizu u koju je ulazilo Isusovo djelovanje, On je sa zebnjom gledao ukočenost, obamrlost srdaca svojih učenika i ljudi koji su mu se opirali. Mudrih i umnih…