»U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.

Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mt 10,37-42)

U starija vremena bilo je normalno da se u kontekstu vjere govori o zapovijedima. Danas sve manje ljudi razumije takav govor. Sve manje ih je koji bi pristali na to da im se netko u Crkvi obraća pozivajući ih na življenje Božjih ili crkvenih zapovijedi. Danas se traži sloboda!

No, koliko bi od tih koji pristaju bilo spremno za današnju riječ? Isus traži da ga se ljubi iznad i ispred svih. Više od najbližih, roditelja, djece… Neuvijeno to kaže. Osjećamo, ovo je još teže od zapovijedi. Jer čovjek zapovijedi ima u školi, na poslu…ali kada obavi zapovijeđeno i dođe kući, slobodan je. Živi svoj život. Ako Isusa treba ljubiti ispred svega drugoga, onda nema slobode, privatnosti…onda je stalno pod nekom vrstom zapovijedi. Kako je to moguće?

Sigurno, Isus sebe ne vidi na istoj razini s našim najbližima, ne želi dijeliti istu ljubav koju živimo s njima. I zato Ga ne bismo trebali gledati kao jednog od onih koji čekaju našu ljubav. On je ispred i iznad svih njih. Kako?

On je Put, Istina, Život, Pravednost, Ljubav, Vjernost, Mir… I ako tog Isusovog duha nema u našim odnosima, našim ljubavima, one nisu istinite, životne, pravedne, vjerne, u njima nema mira…na koncu: i nisu ljubavi. Koga god imali u životu, ako Isus i ono što je Njegovo nije duša naših odnosa, ako ono Njegovo ne oživljava i ne oplemenjuje naše ljubavi, bit će kratkog daha.

Jer sve je po Njemu i za Njega… Stvoren na sliku onoga koji je Slika Božja, čovjek tek po Isusu Kristu postaje sposoban za ljubav, vjernost, sposoban biti muž, žena, otac, majka, dijete… Sve što imamo dolazi iz Njega, Izvora svega. I zato i za zdrave odnose, ali i za popravak narušenih odnosa Isus ostaje Svjetlo, Put, Istina i Život. Ako ne znamo kako ih ozdraviti, samo trebamo živjeti kako nas je On učio i naši će odnosi ozdraviti. Jer samo On im može udahnuti dašak punine Života.

I zato tko god ne ide za Njim i onim što On daje – pa makar to bilo i po cijenu nevolje i križa – nije Ga dostojan. Jer bi to značilo da je nešto drugo stavio ispred Istine, ljubavi i Života. Nije moguće pronaći i utemeljiti svoj život zapostavljajući Život.

S ovim mislima bi trebao živjeti i Isusov apostol i običan vjernik. Svaki u svojoj mjeri. Da, i običan vjernik! Inače neće prepoznati pravog apostola, neće ga moći pratiti, razumjeti i, na koncu, neće ga prihvatiti. A ne prihvatiti njega znači da će odbaciti i ono što je Kristovo.  To je jedini način da već ovdje, u ovom neasavršenom svijetu, Bog počinje biti sve u svemu.

Gospodine, Ti znaš da i ja hodim prema ovom cilju.

I ja bih htio da si mi Ti i ono što je Tvoje na prvom mjestu.

Ranije to nisam razumio.

Sada shvaćam mi ne želiš time ništa uzeti nego mi dati.

Ali to ne ide lagano.

Previše je sjećanja, previše loših emocija koje poput oluje na jezeru zamućuju vidik…smućuju duh.

Znam da bi u toliko mojih previranja sjaj Tvoga svjetla, glas Tvoje riječi bilo rješenje…

I za moj problem i za moju dušu.

Ali od buke sjećanja, od vihora usplahirenih emocija ne vidim sjaj, ne čujem riječ

Dođi u moje tame, uđi u moje vihore i – kao onda na jezeru – reci svoju riječ.

Nek nastane velika utiha.

Nek sve zadobije svoj pravi lik.

Nek tvoja riječ koja smiruje bude najglasnija u mojoj novoj tišini.

Ti si smirio praiskonski kaos i uredio ovaj veliki, lijepi svemir.

Budi mir i ljepota mom malom životu.

Nek i on nosi pečat Tvoga blagoslova.