Iz evanđelja po Mateju

»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati (…)

Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti (…)

Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

Otkud odjednom: ne bojte se ljudi!

Da smo ove nedjelje čitali po redu 10. poglavlje Evanđelja po Mateju, vidjeli bismo da Isus svojim apostolima najavljuje progone. Zbog toga nije čudno ako ih ovdje, u sljedećem odlomku, hrabri: ne bojte se!

No, iako je stvar naizgled logična, ipak nije. Jer Isus dok govori zašto ih šalje, kaže: propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Zar to nisu divne stvari? Tko ih ne bi poželio za sebe, za svoju kuću? Zašto će već u sljedećem odlomku najaviti da će biti progonjeni, a u ovom ih hrabri i potiče na usptrajnost?

Očito da liječenje bolesnih, uskrisivanje mrtvih i izganjanje zloduha nije tako bezopasna stvar. Očito da se apostoli neće baviti samo životom tijela i njegovim liječenjam. I u ovom odlomku je rekao nek se ne boje onoga što ubija tijelo, nego nek brinu o duši.

Dakle, ono što će biti dužnost apostola jest kopkati po dušama, prebirati duh svojih slušatelja, brinuti da se u njima ne odomaći kakav zloduh…pojedinačni i zajednički. Poučavati, pozivati, opominjati, prijetiti strašnim posljedicama onima koji odbijaju obratiti se… Mnogi to neće podnositi. Da im se liječi tijelo – može! Ali ako netko propitkuje njihovu dušu – ne može! Upravo suprotno od onoga što govori Isus!

Gledajući ove Isusove riječi, moramo se pitati jesmo li ozbiljno shvatili ono što od nas želi? Jesmo li uvjereni da je to najvažnije što može činiti onaj tko je već postao Isusov? Jer onaj tko je Njegov u tome vidi razliku života i smrti. I uvijek će bližnje gledati kao Isus. Ljubiti. I zato što ljubi, opominjati. Jer to je vid ljubavi. Koliko je to daleko od stajanja i razmišljanja: hoću li reći da vjerujem ili ne? Hoću li se priznati Kristovim ili ne?

Da, Gospodine,

jedna od mojih napasti jer pomišljati da je Tvoje Evanđelje lijepa priča.

Koju, ako lijepo ispričam, svi će prihvatiti.

Ako je ne prihvate, nisam je lijepo ispričao.

A ti mi pokazuješ da ono nije našminkana ljepota.

Ono je ljepota s Onoga svijeta koju ovdje mnogi neće prihvatiti.

Progonit će i htjeti uništiti, kao i Tebe, Svjetlo od Svjetla.

Hvala Ti što me oslobađaš o lažnih tereta,

od imperativa savršenosti koja ne postoji.

I vraćaš me istinskom jarmu, koji je sladak i čije breme je lako.

Jer bolje je biti s Tobom potcijenjen, ismijavan i proganjan negoli bez Tvoga Svjetla slavljen.

Što vrijedi slava lijepih i slatkih priča ako u njima ne kuca Tvoje Srce, Tvoj život?

Kako će ona nahraniti dušu?

Hvala Ti, Gospodine, za Tvoju riječ.

Kad je najteža, onda najviše uzdiže, oslobađa.

Uzdići će me i oslobađati ako je ne potcijenim, ne ismijem i ne prognam iz svoga života.

Ako, unatoč svemu i svima, budem iznad svega htio biti Tvoj.