Uobičajeno bi bilo, s obzirom na poslanje apostola u evanđeoskom odlomku, danas govoriti o svećeničkom i redovničkom pozivu.

Međutim, ako pogledamo sva tri misna čitanja, moguće je s puno razloga krenuti i ponešto izmijenjenim smjerom.

Čitanje Knjige Izlaska

»U one dane: Izraelci dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Gospodin ga zovne s brda pa mu rekne: »Ovo reci domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj:

’Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’« (Izl 19,2-6a)

Čitanje Poslanice sv. apostola Pavla Rimljanima

»Braćo! Dok mi još bijasmo nemoćni,

Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?

Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu na¬šemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.« (Rim 5,6-11)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih:

»K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!

Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 9,36 – 10,8)

Kad god čitam tekst prvog čitanja iz Knjige Izlaska, hvata me sjeta. Kako je divno Gospodin govorio Izraelcima! Puno je toga učinio za njih dok su bili u Egiptu, oslobodio ih ropstva, vodio kroz Crveno more, kroz pustinju… I umjesto da oni Njemu nešto kažu, svečano nastupe nakon svih dobara koja su dobili – On će učiniti još nešto! Nitko Ga to nije tražio, nisu se oni toga mogli ni sjetiti. Bog im nudi savez, da sklope partnerstvo. Da ih i dalje obasipa dobrima. A oni da idu Njegovim putem. Za sada se to čini kao njihov ustupak, a zapravo da su to učinili shvatili bi da je to najveće dobro koje su dobili. No, čovjek ne vidi, ne shvaća…

Što li će se sve nakon ovog trenutka i sklopljenog Saveza događati? Kolike drame nevjerstva, lutanja, trpljenja, obnavljanja vjernosti pa ponovni padovi! Zato ove riječi – koje jesu po sebi divne – čine svijetlu pozadinu na kojoj će ljudsko srce naslikati tamnim bojama otisak svoje prirode, samovolje i bunta. Gospodin je sve stavio pred njih, ali to neće biti dovoljno da uspiju. Umjesto blagoslova i radosti, hodit će stazama nevjere, prokletstva i gorčine. Predugo je to trajalo pa su već i neki od ljudi shvatili i pitali se, poput proroka Hošee: jesmo li ikad bili vjerni? Jesmo li uopće sposobni za vjernost? Pa i kada Isus progovori u današnjem Evanđelju, konstatirat će da je narod bez pravih pastira!

To je pozadina na kojoj trebamo promatrati današnji evanđeoski odlomak o slanju apostola. Bog ne odustaje. Daje i svoga Sina. Sin nam daje svoj život, potpuno se predaje za nas – Bog je na našoj strani! Svoj život pretočio je u Crkvu, opskrbio je svim mogućim darovima. Sve je stavio na tu kartu. Novi zavjet nam želi reći da nema razloga, nijednog uporišta sumnjati u Njegovu prisutnost i volju da nas vodi i spasi. Stoga, poučeni prvim čitanjem, trebamo pogled svratiti na nas. A mi, što ćemo i kako ćemo? Drugačije i bolje od Izraelaca? U neka davna vremena, kada su svjetovna vlast i Crkva išli ruku pod ruku, činilo se da je Crkva trijumfalna. Da ima moć i da će potpuno prožeti, ovladati društvenom stvarnošću. Danas, naprotiv, čini se da Crkvi loše ide..da je u krizi, neki će reći – u rasulu! Je li trenutak za malodušnosti, gubitak nade? Pasti u malodušje može netko tko stvari mjeri od danas do sutra, tko uspoređuje ono od prije 60-70 godina i danas. Ali ako čitamo Božju riječ, pogotovo ako prihvatimo ono čemu nas uči prvo čitanje, onda ćemo prepoznati i sebe i današnji crkveni trenutak kao još jedan moment dugog odnosa Boga s Njegovim narodom…trenutak koji nije sjajan ni bajan, ali nije ništa novo na karti povijesti spasenja. Nažalost, toliko puta viđena priča.

A gdje sve počinje? Gdje gubimo nit? Mnogi od običnih vjernika smatraju da je krivo vodstvo, biskupi i svećenici. U razgovoru s takvima kažem: ne sumnjam da ste puni dobre volje, volite Crkvu više nego ja koji sam svećenik. Dobro, zašto Vaša djeca ne bi pošla u duhovni poziv da nam pokažu kako to treba živjeti? Nek oni budu sol naše Crkve! Tada se sugovornici iznenade, nisu očekivali ovakav nastup. Da, ako je naša majka Crkva u krizi a ti si dobar, među najboljima i najpozitivnijima – dođi, ona te treba! Ne treba kritizere, one koji će upirati prstom i optuživati redom oko sebe. Treba one koji će – umjesto optužbi – ljubiti i nju i njezinu izgubljenu, zalutalu djecu. Ne one koji će slikati nego one koji će vidati rane, na njih stavljati ne jezikovu supu ogovora nego melem ljubavi i oproštenja, nade… Da, Crkva nije samo objekt našeg vjerovanja, teren za naša pametovanja – ona je Božje čedo koje treba ljubiti i njegovati. Ako to ne osjećamo, onda nam o Crkvi zapravo ništa nije jasno. Umjesto da bude još jedna tema na kojoj ćemo dokazivati neispravnost drugih i sebe opravdavati, pokažimo što za nju u srcu nosimo.

Sv. Pavao nas u drugom čitanju duboko skenira, rekao bih pretresa, namješta iščašene zglobove i tetive. Nakon što je – na način na koji sam on može – opisao da je Bog najozbiljnije za nas, dodaje jednu, samo jednu rečenicu. Ali za mnoge ključnu. Jedna od onih koja dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 3,12). Kaže: dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Tko se od nas diči, ponosi svojim Bogom, svime što čini za nas? Tko prije svega u vjeri ima to: ponos što je tako moćan i dobar Bog izabrao baš nas pozvati k sebi? Oduševljenje nad onim što nam nudi i priprema za budućnosti! Imamo li to? Ili smo preokupirani svojim brigama, dužnostima, strahovima…svećenici brigom oko stada, strahom od neuspjeha, pada ugleda… Osjećate što želim reći, dragi prijatelji: čak i ozbiljni vjernik, predan radnik na njivi Gospodnjoj, može upasti u zamku i vrtjeti se sam oko sebe, umjesto da stoji pred svojim Bogom, Njemu se divi, uživa i odmara dušu na Njegovim bogatstvima. I onda od Njega živi. Ne od sebe, u rješavanju svojih problema, koji uglavnom dolaze odatle što se vrtimo sami oko sebe. Umjesto na Boga, navezani na same sebe. A to je naopaka religija…jer prava religija jest navezati, svezati se s Bogom. Tu je spas, rješenje. Dok se vrtimo oko sebe, sve smo dalje od rješenja. Tako će i apostoli u evanđeljima, kod Marka i Luke, vrativši se s ovog puta na kojeg ih Isus šalje, biti zabavljeni čudima koja su činili umjesto da ih primijete i svoj duh usmjere njihovu Izvoru – Gospodinu koji ih šalje. Koji je njihova snaga kad je teško, njihov mir kada ih odbace i prezru. Ne, oni gledaju na ono što čine kao na svoje djelo…i to je znak da imaju pogrešno polazište. Isus već vidi da je drama neizbježna.

Gospodin i danas daje život svojem narodu – Crkvi. U što ja gledam? U čemu uživam? Čemu se divim? Čime se dičim? Da, imamo o čemu razmišljati, skener riječi Božje nas neumoljivo pretražuje…