Nakon što smo jučer završili čitanje oproštajnih govora, danas nam evanđeoski odlomak donosi prvi dio Isusove svećeničke molitve (Iv 17,1-11a):

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Mnogi kažu: nitko te u životu neće više voljeti bez interesa, to su mogli samo roditelji. No, i oni znaju imati neke svoje razloge: prepoznaju se u djetetu, tjera ih roditeljski nagon, u djetetu žele vidjeti ostvareno ono što sami nisu uspjeli itd. Postoji li ljubav bez ikakva interesa?

Otac nebeski, kaže nam Evanđelje, daje svoga vječnog Sina za nas. On, kojemu ništa ne treba jer ima sve, ne samo što želi da mi živimo – želi da živimo u punini. I zato nam otvara svoju puninu. Svoju vječnost želi podijeliti s nama. Da bi nas uzeo k sebi, daje Sina. U našu stvarnost, ograničenost, muku i smrt… Ne traži slavu za sebe, nego – za nas. Sin prihvaća napustiti slavnu vječnost – za nas. Uzašašćem i nas unosi u nebo, priprema u njemu mjesto – stanove u kući Očevoj – za nas! Proslavio je Oca a kada traži da Otac proslavi Njega – to nije zato što će proslavom Njemu nešto dati – tȁ On odvijeka uživa Slavu – nego da proslavljajući Njega proslavi i nas. Moleći za sebe, zapravo moli za nas! Jer On se više od nas neće odijeliti…

Spoznati ovu nesebičnost i ljubav kojom nas grle Otac i Sin, kojom se daruju jedan drugom – to čudo može dati samo Duh Sveti. Samo On nas može uvesti u ovu Istinu. Kad se dogodi da čovjek prekorači granicu i uđe u ovo poznavanje – zapravo ponašanje u Duhu Oca i Sina, dogodilo se ono ključno. To je ulazak u vječni život. Tu naš obični život biva oplemenjen i preobražen Daškom Vječnosti.

I zato – dođi Duše Presveti! (Ako je Isus naš Zagovornik, ako nam samo Duh može dati ono najvažnije – što su mnoge molitve za različite zagovore, što je nadmetanje u nalaženju što „jačih molitava“? Nije li to traženje mrvica kao Lazar, s tim što nas Gospodin poziva s Njim za stol, ali mi se uporno saginjemo i tražimo samo mrvice – čudno!)