U posljednjem smo tjednu priprave za događaj Duhova. Evanđelje Iv 16,29-33 donosi završetak Isusovog velikog govora.

U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu:

»Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.«

Odgovori im Isus:

»Sada vjerujete?

Evo dolazi čas i već je došao:

raspršit ćete se svaki na svoju stranu

i mene ostaviti sama.

No ja nisam sam

jer Otac je sa mnom.

To vam rekoh da u meni mir imate.

U svijetu imate muku,

ali hrabri budite —

ja sam pobijedio svijet!«

U prvom današnjem čitanju govori se o tome kako neki kršćani u Efezu nisu ni čuli za Duha Svetoga. Govorili smo prethodnih dana da je Duh Sveti zapravo Duh Istine koji učeniku pomaže doživjeti istinu o kojoj govore Isusove riječi. Da u nju uđe, u njoj se kreće, razmišlja – da iz Istine progovara i djeluje. Ako nisu čuli za Duha Svetoga, jesu li oni uopće kršćani? Kad bi se to pitanje prenijelo na sve današnje vjernike koji se ne otvaraju Duhu, možda bi neki zamjerili i kazali: tako se ipak ne može govoriti, prestrogo je!

No, vidimo kako u evanđeoskom odlomku Isus reagira na riječ svojih učenika. Oni mu kažu da vjeruju u Njega, a On to pobija retoričkim pitanjem: sada vjerujete? I najavljuje im da će Ga uskoro svi ostaviti. Da bi spasili sebe, Njega će napustiti – to sigurno nije vjera. Gospodin je načisto s istinom o njima, ali nisu oni. Riječ Božja u oba čitanja poziva nas premisliti velike riječi koje olako uzimamo zdravo za gotov: svi smo učenici, slijedimo Duha, svi vjerujemo…

Ipak, njima koji će se raspršiti i napustiti Ga, On će biti oaza mira. Ali oni to sada ne znaju. Ne slute da će doći do velike promjene. Kada dođe Duh Sveti, izazvat će u njima pravi preokret smjera u kome idu. Tek život upravljan Duhom vodi k Bogu, tek on p(r)okazuje „istinitost“ velikih riječi koje je učenik spreman na sebe primjenjivati, ali koje s istinom ne moraju imati velike veze. Tek Duh Istine sve stavlja na svoje mjesto: da čovjek bude doista čovjek, vjernik a Bog u njegovu život doista Bog. Ne samo ideja, alibi, amajlija, sedativ…jer to ne bi bilo dostojno ni vjernika a kamoli živoga Boga.