Iv 17,1-11a:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Hebrejski jezik ima znatno manje leksičkih jedinica nego naši moderni europski jezici. No, daleko da bi zbog toga bio siromašniji. On ima jednu drugu vrstu bogatstva koja se očituje u dubini i snazi njegovih izraza.

Danas u Evanđelju Isus kaže: ovo je život vječni – da upoznaju Tebe, jedinoga istinskoga Boga. Da upoznaju… Kako mi upoznajemo nekoga? Budemo fizički blizu tog čovjeka, pružimo mu ruku, razmijenimo imena, možda adrese i telefonske brojeve i mi smo nekoga upoznali. Dakako, kad smo godinama s nekim prijatelji, onda o njemu znamo puno više od ovih pukih podataka o imenu, telefonu i adresi.

Kad Isus kaže upoznati Boga, to onda ne znači samo saznati kako glasi Njegovo ime, da je On na nebesima itd. Kad je Adam upoznao svoju ženu Evu, nije samo nešto o njoj saznao. On je s njom ušao u zajednicu života i – postao s njom jedno tijelo! Upoznati u konačnici znači potpuno ući u nekoga i sjediniti se s njim – tek onda mogu reći da ga poznajem. To u krajnjoj liniji znači hebrejski izraz upoznati.

Kako ide sa upoznavanjem Boga? Kada Ga je Ilija susreo, doživio je da je ispred Boga išao silan vihor koji je drobio brda i lomio hridi, potom je bio potres, potom oganj – sve same strahote, ali Boga u njima još nema. Poslije svega toga – šapat laganog i blagog lahora. Tek u tišini i miru lahora dolazi mu Gospodin!

Tko se približava Bogu, tko Njega upoznaje, doživljava mir, sve veći mir. I potom radost! Tko Ga upoznaje sjedinjujući svoju misao s Njegovom, puštajući Ga sve bliže svom biću počinje treperiti od radosti.

Tko u Bogu nalazi svoje središte, taj osjeća da svijet više nema moći nad njim. Osjeća oslobađajuću poruku Ivanovog Evanđelja da smo doduše u svijetu, ali nismo od svijeta, da nam je Krist darovao vječni život, život nad kojim ovaj svijet nema moći.

Ovo iskustvo mira i radosti usred nemira, odlika je u Evanđelja po Ivanu. U prvim poglavljima Isus raspravlja s onima koji Mu se protive. Sav nemir, nezadovoljstvo i protivljenje svijeta ustremljuje se na Njega – eno, sve je bliže muci i smrti… Iznenada u 13. poglavlju mijenja se ton. Isus je sa učenicima. I mir – duboki, onostrani mir. Mir kakvog svijet oko Isusa nije imao. I obećanje radosti Njegovim učenicima kad Ga susretnu Uskrsloga.

Isus je jedno sa svojim Ocem, sve što je pred njim gleda u vidu Oca kojemu se vraća, koji i sada u Njemu čini svoja djela. Zato predstojeća muka i smrt gube težinu. Isus zna da u njih ulazi, ali i da kroz njih ide k Ocu. Muka jest muka i smrt jest strahota. No, jedinstvo s Ocem jače je od svih strahota. Iskustvo jedinstva s Ocem oslobađa Isusa svakog nemira. Tako se tijekom Isusove muke događa paradoks: ovi koji su oko Isusa naizgled su slobodni jer nisu svezanih ruku, a zapravo nisu slobodni jer nemaju mir u duši, gonjeni su raznim strastima i napetostima. Isus je vezan, ali unutra posve miran, u dubini bića posve bistar i miran! I raduje se jer priprema ono što će Njegovima biti punina radosti jer će ući u Božju ljubav i puninu života.

Isus zato moli za svoje učenike – neka i oni budu posvećeni ovim jedinstvom s Ocem i Sinom. Otac je jedno sa Sinom koji u sebi spaja nebo i zemlju, Boga i čovjeka, svjetlo i tamu. I mi također trebamo biti jedno, i u nama se trebaju spajati nebo i zemlja, božansko i ljudsko, visina i širina…

Duh Sveti, na čiji nas dolazak pripravlja i današnja liturgija, jest jedinstvo – zagrljaj Oca i Sina. Kada i mi u sebi počnemo živjeti ovo jedinstvo, iz njega nas više neće moći izbaciti nikakva muka. Ljudi nas mogu vrijeđati, rugati nam se, optuživati, ali sve to ne može pokidati ono jedinstvo koje imamo s Ocem i Sinom u Duhu – ne može pomutiti onaj mir kojeg svijet ne poznaje.

U našem najunutarnjijem prostoru stanuje Bog i oko sebe širi svjetlo, radost i mir. Isus je Pilatu rekao: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36). I u nama postoji mjesto na kojem samo Bog može vladati ako mu dopustimo. I može nas obasjati i podariti neslućenim mirom i radošću.

On može nastaniti sve prostore mog tijela i moje duše.

Može i u meni po Duhu Svetom doći do jedinstva između mojih protivnosti koje me iznutra trgaju, bio toga svjestan ili ne. On me može osloboditi ratova koji tutnje u meni. Tad ću biti posve slobodan. Kada kažem DA, to će zaista biti DA – neće se u meni dići odmah još jedan NE. U meni će nastati velika utiha, kao kada je Isus smirio oluju.

I upoznajući Boga, primijetit ću da time upoznajem sebe! Sjedinjenjem s Njim, doći ću do jedinstva u sebi! Bez Njega ne posjedujem svoje dubine. Velik je to, neizmjeran dar Duha Životvorca koji u meni, iz dubina, može podići novi život.