31. nedjelja kroz godinu (II)

Uvodne misli

Postoji li „tajni ključić“ koji sigurno otključava čovjekov odnos s Bogom? Postoji! I nismo ga izmislili mi ljudi nego sam Stvoritelj svega stvorenja. Sreća je da ne moramo ništa tražiti, izmišljati, inovirati… Potreno je samo jedno, proizlazi iz riječi Božje ove nedjelje.

***

Što razlikuje duhovno slijepu osobu od one koja vidi? Što bi ih drugo razlikovalo nego, u prvom redu, to što jedan vidi svjetlo Božje a drugi ne. Onaj koji vidi Božje svjetlo, uživa u njemu. Svjestan je odakle mu dolaze dobra od kojih živi i koja ga raduju. Preko njih „dodiruje“ svoga Stvoritelja. Tek iz takvog srca može poteći iskrena zahvalna molitva. U prvom čitanju imamo jednu od ponajljepših molitava Svetoga pisma.

Prvo čitanje: Mudr 11,22 – 12,2

Sav je svijet pred tobom, Gospodine,kao zrnce praha na tezulji

i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju.

A ti si milostiv svemu jer možeš sve

i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali.

Jer ti ljubiš sva bića

i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.

Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.

A kako bi išta moglo opstojati

ako ti ne bi htio?

Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao?

Ali ti štediš, jer sve je tvoje,

Gospodaru, ljubitelju života,

i tvoj je besmrtni duh u svemu.

Blago kažnjavaš prestupnike,

koriš ih i opominješ za grijehe njihove

da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!

Prvo što mi pada na pamet pred ovim riječima jest: blago duši koja tako živi i tako doživljava svoga Boga! Ona je krenula iz tmina u Božje svjetlo. Čisti se od zabluda i strahova da bi se preporodila i okupala u sjaju mudrosti i ljubavi Božje.

Nakon što priznaje Stvoriteljevu svemoć, mudrac koji piše ove retke otkriva blago svjetla koje mu je udijeljeno. Kroz mnoge riječi koje je izrekao, izbija glavno misao: Stvoritelj je stvorio svoja bića da žive, a ne da stradavaju ili umiru. Kako je to logično i jasno na razini ideje, ali u životu mnogi ne mogu u Božjim stvorovima nazrijeti i uživati Božju ljubav koja ih drži u postojanju. Koliko ljudi proživi vijek filtrirajući: samo ja, samo moje, samo naši i naše… Onaj tko diše Božjim duhom, zna: sve je moje i naše jer svi smo Božji. Svaka druga podjela nije dostojna Božjeg djeteta.

Samo zato što želi da svi i sve živi, Bog čudesno lako prašta. Jer naša zastranjenja ne nanose štetu Njemu nego nama. A naš povratak iz njih jest ono najvažnije što od nas očekuje jer želi da živimo. Kakvu bi radost mogao imati u tome da kažnjava umjesto da nas vraća na put života? Naše zastranjenje je na neki način i Njegov poraz jer umjesto radosti nad životom svoga stvora, Stvoritelj proživljava bol i tugu. Ne mogu ga utješiti nikakve „opravdane kazne“. Od njih nema ništa ako ne vode životu.

Osjećamo, u pitanju je život. Ne bilo kakav. Jedno je život kao puko životarenje. Ali nije nas za to stvorio. Čeka da njegovi slobodni stvorovi upoznaju da ih zove na život u zajedništvu sa sobom. To je život koji nastaje napuštanjem životarenja i prianjanjem uz Stvoritelja, na radost i Njemu i nama. Kad vidi da Njegov stvor kreće u tom pravcu, eto radosti. Eto sreće u kojoj više nema potrebe za kaznom. Jer stavljajući noge na put života, čovjek napušta neistinu, nepravednost i grijeh, a prianja uz dobrotu i ljubav kojima zrači Stvoritelj.

***

Stvoriteljev dar života koji smo primili već je i poziv da mu se odazovemo. Na način kojim ćemo najpotpunije ići k predanju Njemu. U tom smislu ključno je biti dostojan tog poziva. Biti raspoloživ na njega odgovoriti radosno, svim srcem. Kao što nas je i pozvao.

Drugo čitanje: 2 Sol 1,11 – 2,2

Braćo: Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.

A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na dan Gospodnji.

Prethodnih smo nedjelja govorili o molitvi. Sveti Pavao moli ne za ispunjenje nekih želja bez kojih se itekako može ići naprijed, nego za ono najvažnije: da njegovi vjernici kojima je pastir prionu uz Stvoritelja. To što je najvažnije za njihovo dobro, ujedno je i njegova želja. Kako je divno kad se nečije želje poklapaju s onim što je bitno i najnužnije? Kako ih Bog ne bi uslišio ako je ikako moguće? Samo ako njegovi vjernici ne budu pravili smetnju i opirali se Božjem uslišanju. Čini se da Apostol može biti miran: njegovi za koje moli već ulažu nastojanje oko dobra i djela vjere. Ako su tome iskreno predani i posvećeni, nema razloga da Gospodin to ne blagoslovi puninom. To bi bila i Njegova proslava u njima, a i njhova u Njemu. Jer Bog ne želi proslavljati samo sebe. Njegova slava je u tome što diže neznatne svoje sluge i službenice. Dići će ih čim dozriju za puninu.

Vidimo koliko je razborit i smirena duha Apostol bio. Koliko mu je toga Duh Sveti šaptao i na uho i na srce. Jer izazovnu temu dolaska Gospodnjega – ili sudnjeg dana, kako narod voli reći – stavlja na drugo mjesto. Nije taj dolazak nevažan – ta i sam Apostol gorljivo o njemu razmišlja, čezne za njim! Ali što vjerniku vrijedi njegova blizina – taman da dolazi još istog dana – ako nije spreman za puninu? Dakle, pitanje vremena – kada dolazi Gospodin u slavi – nije za vjernika ključno. Na koncu, i Isus je rekao da mi ljudi to ne možemo znati () – dakle to nije za nas od presudne važnosti. Ali od presudne važnosti jest imamo li ono što smo s Gospodinom gradili da bi on to mogao dovesti do punine? Jesmo li već ili tražimo li barem iskreno kako se vratiti na Njegov put života? Bez toga za nas nema ništa, a s tim se sve riješava…pa i pitanje dolaska Gospodnjega čak da i noćas dolazi! Dakle, i molitve i pitanje svršetka svijeta i što god još moglo kao tema postojati u vjerničkom životu – sve što čovjek može učiniti ili doprinijeti svodi se na jedno jednostavno pitanje: pitanje važnosti stava pred Bogom. Njegov stav prema nama je jasan i lijepo ga je izrekao mudrac u prvom čitanju. Da je Gospodin ono što smo postigli spreman dovesti do puninu, i to je sigurno. Samo ostaje pitanje: kakav stav imamo? Jesmo li svjesni njegove važnosti?

***

Isus je ušao u Jerihon. Blizu je Jeruzalemu. Blizu ključnih događaja. Velikih i neočekivanih preokreta. Na više razina. Ali iako na pragu najvećih događaja spasenja, Sin Božji vidi i ono što drugi ne vide. I spreman je za čudo gdje se nitko ne nada. Čak ondje gdje nitko ne moli, gdje nitko ne misli da je ono moguće. Samo ako ima kome udijeliti čudo spasenja.

Evanđelje: Lk 19,1-10

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«

Mnoštvo je u hodočasničkim grupama išlo prema Jeruzalemu. Oko Isusa nije bilo malo onih koji su vjerovali da je upravo On obećani Pomazanik. Zato su na ovaj hodočasnički uspon u Jeruzalem gledali kao na nijedan drugi u kojemu su do sada sudjelovali. Sad će biti ono što naš narod stoljećima iščekuje! Sad će biti punina! Mnoštvo je u euforiji. Slatka napetost iščekivanja ide vrhuncu!

I eto hladnog tuša. Otkud sad nadcarinik? Carinike su Isusovi sunarodnjaci smatrali izdajnicima jer su kupili poreze i druge namete za rimsku okupatorsku vlast. A ovaj je još k tomu nadcarinik! Dakle, nad-izdajnik i nad-lopuža! I vidi njega – na smokvi! Simbolu mesijanskog iščekivanja, a zna se da će dolazak Mesije-Pomazanika svrgnuti rimsku vlast i donijeti slobodu! Otkud on na simbolu oslobođenja? A, zapravo, nije čudo što je na drvetu jer iako su kuće većinom imale gornju etažu, očito ga nitko od građana nije pusti da se popne i s njima gleda kako Isus prolazi. Morao je na drvo da onako sitan i neugledan ipak nešto ugleda.

I sada – hladni tuš! Isus staje pred tog omraženog nad-izdajicu i nad-lopužu! Zakej ga gleda s visoka. A Isus njega prema gore. Želi s njim njegovoj kući! Želi blagovati s grešnikom! O, nebesa…što je ovo?! Koliko je moralo biti zgroženih vjernih Izraelaca koji nisu mogli doći k sebi kada su to čuli? Pa kako blagovati s grečnikom, kako ući pod njegov krov! Nemoguće! Ali, Bogu je sve moguće. Isus je došao do još jednog izgubljenog Božjeg stvora! Gleda njegove oči i čita njegovu dušu. I vidi do dna! Sve i sva…

Zakej Ga radosno prima. Što li se zbiva u dušama takvih koji su bili daleko i dođoše blizu? To su tajne razgovora koje vodi Stvoritelj sa svojim stvorenjima koja mu se otvore. Ali svakako nisu male i neznatne stvari. Tek kad Zakej bude progovorio, postat će jasno da je u pitanju velika promjena. Veliko iznenađenje za nazočne i cijeli Jerihon! Njegove riječi o razdavanju polovice imanja siromasima i četverostrukom obeštećenju onih koje je prevario jasan su znak želje za promjenom. Želje da stupi na put života. Nije Isusu uputio molitvu. Nije ni pokušao ništa učiniti riječima. Kakav god život do tada vodio, sada mu je jasno da s Bogom može na zelenu granu samo ako promijeni život. Ako mu noge ne krenu putem život, uzalud će usta govoriti. Uzalud je recitirati molitve ako srce govori nešto drugo. A Bog ne sluša riječi nego srce.

Zato nije morao ništa moliti, tražiti. Isus proglašava da došlo spasenje njegovoj kući. Želja za putem života i konkretna djela u tom pravcu, to je molitva koja ne može promašiti, rekao bi nam Zakej da je ovdje. To je upravo ono što Stvoritelj očekuje od svojih stvorova…kroz prste gleda na grijehe ljudima da bi se pokajali…jer On ljubi sva bića. Da, svi su Njegovi. I Zakej je to poželio. Još jedan osmijeh, još jedna radost Stvoritelju!

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.