3.  Poslužitelj riječi pred darom Svetog pisma

 Konstatirali smo koncem prošlog odjeljka da spoznaja koju pruža Sveto pismo treba postati život njegova čitatelja kako bi mu omogućila hod prema novom rođenju i novom životu djeteta Božjega (usp. Iv 1,12). Takav stav znak je prihvaćanja Božje ponude zajedništva s njim. Sveto pismo jest zato jedan od najsigurnijih načina koji čovjeku omogućuju hod prema Bogu. Iz ovoga se nazire veličina dara Božje riječi koju čitatelj susreće u riječi Pisma.

Međutim, praksa pokazuje da Sveto pismo kao riječ Božja ima udioništvo ne samo u snazi i istini utjelovljenog Logosa nego i u njegovoj nemoći, ne samo u njegovu autoritetu nego i u njegovoj neshvaćenosti, odbačenosti. Riječ Božja može naići na zapreke ne samo kod onih vani, nego i unutar Crkve; one se odnose na neshvaćanje, nepovjerenje, ignoriranje, zapostavljanje, nemara, formalističkog stava prema njoj itd. Zbog toga je neobično važno posvetiti pažnju pitanju odnosa Crkve prema Svetom pismu.

U Poslanici Rimljanima sv. Pavao govori da je Evanđelju snaga Božja na spasenje svakom koji vjeruje (1,16). Dakle, ono nije samo poruka, filozofija, ili sustav misli koje bi trebalo naučiti. Apostol se približava starozavjetnoj misli da se radi o sili (grč. dynamis) kojom Bog zahvaća u tijek ljudske povijesti (usp. 1 Kor 2,4; 4,20). Valja istaknuti kako za ovu snagu Pavao ovdje tvrdi da je namijenjena ne na opravdanje nego na spasenje svakomu koji vjeruje. Sōtēria u biblijskom smislu znači „izbavljenje, spas“ od zla raznih vrsta ugroza i nije ograničena samo na duhovno područje nego podrazumijeva i povijesni vid izbavljenja. Zahvaljujući ovoj snazi Božjoj, prema Pavlu učinkovitost Božje riječi ne ovisi o osobnosti niti odlikama nastupa pojedinog navjestitelja (usp. 1 Kor 1,17). Osobna ograničenja ne mogu umanjiti snagu Evanđelja koje naviješta jer po vjeri riječ Kristova silazi u dubine čovjekova srca (usp. Kol 3,16) a Duh Sveti ga, ako je otvoreno, uvodi u dubine Riječi. Isti Duh daje život i riječi Pisma i onome tko je prima. Iz toga razloga potrebni su navjestitelji da bi slušatelji mogli čuti Evanđelje i povjerovati (usp. 10,14-17). Čak i ono ludo Božje mudrije je od ljudi pa ludost propovijedanja spasava one koji uzvjeruju (usp. 1 Kor 1,21-25). Slušanjem riječi Božje vjernik prima Duha Svetoga (usp. Gal 3,2) i puni se božanskim životom (usp. 2,20).

U skladu s tim novozavjetna poruka potvrđuje ono što je već bilo zasvjedočeno i u Starom zavjetu (Pnz 6,1-25; 11,26-28; Izr 1,20-33; 8,33-36; Ps 1): Božja riječ je događaj, poziv kojeg se ne može tretirati ignoriranjem ili prešućivanjem jer će, u konačnici, biti ili prihvaćena ili odbijena (usp. Mt 7,24-26 par. Lk 6,47.49; Iv 12,48; Heb 4,12-13). Dakle, dva su moguća stava pred njom: prihvatiti je i život urediti prema njezinim standardima ili je odbiti, što se ne događa uvijek otvoreno nego često uz eventualne prigodne izgovore.

Da bi stav poslužitelja Riječi bio potpun, treba svratiti pozornost na još jedan važan moment. U Dj 20,32 apostol Pavao kaže: I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima. Dakle, „Crkva je povjerena Bogu i Riječi, a ne obrnuto“!Apostol efeškim pastirima „zaviješta Logos ne kao posjed kojim mogu raspolagati, nego ih preporučuje Riječi Božjoj kao otajstvenoj moći. Ona može izgrađivati (u pogledu zajednice) i udijeliti baštinu (misli se na nebesku baštinu) (…)“.

Na tragu ove linije biblijske teologije jest i jasno izražen stav Učiteljstva Crkve, poglavito u konstituciji Drugoga vatikanskog sabora Dei Verbum. U njoj je zasvjedočeno iznimno visoko vrednovanje Svetoga pisma. Tako DV 21 smatra kako zbog „velike sile i moći riječi Božje, koja je uporište i životna snaga Crkve, jedrina vjere sinovima Crkve, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života“ saborski oci „jasno ističu kako je „Crkva uvijek štovala božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo“ tj. Presvetu euharistiju. Drugim riječima, za Sabor Sveto pismo stoga jest živa Božja riječ koja ima sakramentalno-spasenjski značaj kao i Euharistija. Stoga “već u proslovu (DV 1) Sabor opisuje svoju vlastitu zadaću kao služenje ovom cilju Božje objave. Naime, saborski oci nisu u prvi plan stavili autoritet Crkve i Učiteljstva, niti istine koje treba vjerovati, kao što je to bilo na Prvom vatikanskom saboru, nego se od prvog trenutka Sabor i Učiteljstvo Crkve podlažu autoritetu Božje riječi, njenom slušanju i naviještanju zajedništva vječnoga života kao Božjeg dara ljudima (1 Iv 1,2-3).”

Činjenica da je u saborskoj konstituciji na ovaj način „istaknuto da je Pismo iznad Crkve“ trebala bi imati velik značaj za kreiranje ispravnog stava u najširim slojevima naroda Božjega spram velikoga dara njegove Riječi. Snaga spasenja (usp. Rim 1,16) kojom se odlikuje Sveto pismo jest izvor plodonosnosti crkvenog života i djelovanja.

Kada se u svjetlu ovog zaključka vratimo na našu temu, nužno će izroniti pitanje: možemo li reći da kao članovi Crkve trebamo koristiti Sveto pismo tj. Riječ ili ona zapravo treba koristiti nas? Iako ovo pitanje podrazumijeva razlikovanje značenja izraza korištenje (jer na jedan način čovjek koristi pisanu riječ a na drugi Bog koristi čovjeka), jasno je da se odgovor ne može iscrpiti objašnjenjem ove jezičke distinkcije. Iz gore iznesenoga proizlazi da se članovi Crkve Pismom trebaju koristiti tako da se svojim stavom i djelovanjem izručuju Riječi koja će u konačnici koristiti njih. Inače s crkvenim korištenjem Pisma nešto nije u redu. Dakle, da bi naše korištenje Pisma bilo ispravno i boguugodno, kao preduvjet ima to da smo mu se izručili kako bi ono – jer je snaga Boža na spasenje (Rim 1,16) – zahvaćalo i koristilo nas.

Ključni moment: preobraziteljska narav Božje riječi

Ako članovi Crkve poštuju dostojanstvo Pisma i spremni su ga koristiti tako da mu se izručuju, to zapravo znači da su spremni slijediti poticaje i smjerokaze Božje riječi. Ona ima mnoštvo osobina a mi ćemo se ograničiti samo na jednu: ona je preobraziteljske naravi. Naime, vizija Božjeg iscjeliteljskog djelovanja na sve stvorenje, zasvjedočena u Svetom pismu, stavlja u pitanje svijet kakav je sada i teži preobraziti ga u svijet u kojem će se pravednost i mir zagrliti (Ps 85,10). Stoga je i Sveto pismo, kao i Krist i Evanđelje, djelotvorna snaga Božja za spasenje, ozdravljenje i obnovu svekolikog Božjeg stvorenja.

Motiv preobrazbe posebno je naglašen u Isusovom prvom nastupu, kako nas izvješćuju sinoptici Marko i Matej. Blizina Kraljevstva, koje predstavlja novinu u odnosu na povijesni tijek našega svijeta, iziskuje promjenu: približilo se Kraljevstvo – obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15; Mt 4,17). Njegova blizina se očituje promjenama koje Sin Božji unosi u živote ljudi: mijenja njihov odnos s Bogom, prema samima sebi i prema drugima, mijenja njihovo zdravstveno i socio-ekonomsko stanje te priprema veliku novinu – eru Duha Svetoga.

Ako se na trenutak vratimo na temu iz prethodnog odlomka i postavimo pitanje kako osloboditi snagu pohranjenu u riječi Pisma, govor o preobraziteljskoj snazi koju one posjeduju daje naslutiti odgovor. Riječ Božja u sebi nosi i snagu i vodi u preobrazbu – na njezinu slušatelju jest da je slijedi i s povjerenjem joj se izruči. Ako je Pismo zaista očitovanje Božje moći koja djeluje u pravcu ozdravljenja i izmirenja svekolikog stvorenja, tada osnovno pitanje što znači ovaj tekst? mora pratiti i slijedeće: što ovaj tekst čini/želi činiti preko mene/nas? Iako se može čitati kao umjetnost, informacija, povijest itd., biblijski tekst uvijek ima težnju čitatelja uključiti u radnju koju iznosi tako da se u povratku pita: gdje je moje mjesto u ovom tekstu? Gdje se u mom svijetu odvijaju ova/ovakva zbivanja? Tko je u mom svijetu aramejski lutalac a tko egipatski zlostavljač? Jesam li potomak aramejskog lutaoca koji je sišao u Egipat i koga su ondje zlostavljali ili sam onaj koji Aramejce zlostavlja i od koga tek trebaju biti oslobođeni (usp. Pnz 26,1-15)? Dakle, plodonosno čitanje Pisma, ono koje će doprinijeti oslobađanju njegove snage spasenja i voditi u preobrazbu, iziskuje da čitatelj premisli i uskladi svoj povijesni trenutak s onim što poručuje Pismo.

Poziv kojim Bog čovjeka oslovljava i doziva u Pismu (grč. kaleō, zvati, dozivati) jest temelj identiteta Crkve (grč. ekklēsia, saziv). Crkva jest ono što treba biti ukoliko predstavlja zajednicu onih koji se odazivaju riječi Božjeg dozivanja. Ukoliko je „slušajuća zajednica vjere“ Crkva je u prilici iskusiti snagu Božje riječi i doprinijeti njezinom oslobađanju – neka ide preko vidljivih i nevidljivih granica.

Iz toga proizlazi jasna posljedica: ako su kršćani nekoć mogli mijenjati lice zemlje i društva u kojemu žive, onda nema razloga da to ne bi mogli danas. Čak i pred prijetnjom progona, apostolski prvaci držali one da se više treba pokoravati Bogu nego ljudima (usp. Dj 4,19; 5,29) kako ne bi napustili preobraziteljsku snagu riječi Božjeg naloga.

Imajući pred očima snagu i slabost riječi Božje, od najveće je važnosti trajno posvješćivati moć i odgovornost crkvene zajednice koja svojim stavom i djelovanjem može oslobađati snagu Pisma i tako ići prema ispunjavanju svoga poslanja, ili može Pismo zanemariti gušeći snagu i preobraziteljsku narav riječi Božje te ometajući plan kojeg Gospodin ima sa svojim narodom. U otvorenosti tragati za nadahnućem Pisma, vjerujući da ono ima putokaz i za današnji povijesni trenutak te ga spremno slijediti, znači imati ispravan stav prema Svetom pismu.

Sveto pismo u liturgiji

Kao što je starozavjetna sinagogalna liturgija imala poseban odnos prema Pismu, tako je od samog početka Crkve ono ušlo u kršćansku liturgiju i postalo njezinim istaknutim čimbenikom. Stoga je i saborska konstitucija o božanskoj objavi potvrdila da „Crkva oduvijek, premda na različite načine i različitim intenzitetom, izražava svoje čašćenje Svetog pisma posebice u liturgiji“ (Dei Verbum 21).

Veza između Pisma i liturgije jest suštinska i višestruka. M. Vidović je lijepo sažima: „liturgija je najprikladniji ambijent naviještanja, tumačenja, razumijevanja i usvajanja Pisma. Ona je prirodni ambijent Pisma, jer je u liturgiji Pismo niklo ili barem poprimilo identitet Pisma“.

Kada se pogleda novije postkoncilske crkvene dokumente, oni o odnosu liturgije i Svetog pisma nastavljaju govoriti na način da je teško zamisliti izraze jače od onih koji su za taj odnos ondje upotrijebljeni. Tako Papinska biblijska komisija u dokumentu „Tumačenje Biblije u Crkvi“ kaže da je za vrijeme liturgije i navještaja Božje riječi u njoj „Krist tada nazočan u svojoj riječi, jer on sam govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo (Sacrosantum Concilium 7).

Papinska biblijska komisija u dokumentu „Nadahnuće i istina Svetoga pisma“ nastavlja u istom pravcu i potvrđuje da je

„liturgijski skup najvažnije i najsvečanije mjesto za naviještanje Božje riječi i mjesto na kojem svi vjernici susreću Bibliju (…) Nazočnost Isusa, objavitelja Boga Oca, u njegovoj riječi i u njegovu spasenjskom djelu, te povezanost zajednice vjernika s njime u središtu su tog skupa.“

Iz gore citiranih riječi crkvenog Učiteljstva proizlazi da plodonosno sudjelovanje u liturgiji pretpostavlja bliskost sa Svetim pismom. Ipak, sadašnji nedjeljni i blagdanski lekcionar predviđa za čitanje u liturgiji 42% Novoga zavjeta, istovremeno – zbog njegova većeg opsega – donosi tek 5% Staroga zavjeta. Ukupno je u liturgijskim slavljima, na kojima je predviđeno sudjelovanje vjernika, zastupljeno tek 15% biblijskoga teksta. Dakle, koliko god je koncilska liturgijska reforma pažnje poklonila Božjoj riječi, poradi preobilja svetopisamskog teksta koji nije zastupljen u liturgijskim čitanjima još uvijek neizostavnim zadatkom svakom članu Crkve ostaje osobno upoznavanje Svetoga pisma koje se stječe izvan liturgije osobnim čitanjem i proučavanjem, sudjelovanjem u biblijskim grupama, tečajevima itd.

“Ako u čitanjima »Bog upravlja riječ svome narodu« (Rimski misal, br. 33), liturgija Riječi zahtijeva veliku brigu i oko naviještanja čitanja i oko njihove interpretacije“. Cilj je “da što veći broj službenika božanske riječi uzmogne puku Božjemu s plodovitošću pružati hranu Pisama koja rasvjetljuje duh, učvršćuje volju i srca ljudska raspaljuje na ljubav Božju.“ (Dei Verbum 23)

Nakon ovih općenitih naglasaka o odnosu Svetoga pisma i liturgije, valja posebice istaći jedan moment kojim bi se trebalo odlikovati naviještanje riječi Božje u liturgijskim slavljima. Naime, kada se radi o praktičnom aspektu korištenja Svetog pisma u liturgiji, on se nazire kroz prividnu napetost cilja i naravi liturgijskog zbivanja. Radi se o tome da je s jedne strane izbor biblijskih čitanja određen nakanom kroz liturgijsku godinu osvijetliti Isusovo pashalno otajstvo svjetlom svjedočanstava koje dolaze iz cjeline Pisama, jer ona govore kako je on trebao trpjeti, umrijeti i uskrsnuti (usp. Lk 24,25-27). S druge, pak, strane uvrštavanjem raznih tekstova Staroga i Novoga zavjeta u nedjeljnu i blagdansku liturgiju oni bivaju uzeti iz svojeg prirodnog biblijskog konteksta i rekontekstualizirani kao misna čitanja. Njihovim prispjećem u novo okružje liturgijskih čitanja, započinje proces kreiranja novih značenja koja po sebi ti tekstovi u svojim izvornim biblijskim kontekstima nisu imali. Naime, već je u samom Starom zavjetu, a pogotovu u odnosu novozavjetnih prema starozavjetnim, jasno uočljiv proces dovođenja u vezu pojedinih tekstova (bilo preko njihovog oblika, simbola koje koriste itd.). To je bilo moguće jer u biblijskom mentalitetu značenje teksta nikada se ne iscrpljuje u njegovu literarnom ili povijesnom smislu. Biblijski izvještaji o prošlim događajima pružaju simbole nevidljive Božje prisutnosti koji će – stavljeni u suodnos s novim događajima – voditi ili ponavljanju starih simbola s novim nijansama ili uvođenju novih kako bi se izrazilo novo iskustvo Boga. Liturgija na svoj način nastavlja ovaj proces, štoviše stimulira ga stavljajući po tri svetopisamska čitanja jedno iz drugo. Tu će po principu obećanje-ispunjenje, ne nužno uvijek na povijesnoj nego i na razini simbola, pred sudionike liturgije izranjati biblijski motivi – često na bazi tipološke povezanosti – te otkrivati svoje dublje značanje koje je u određenoj mjeri podudarno s iskustvom, institucijama i karakterom problema ljudi koji žive u ovom vremenu. Tako i u liturgiji, kao i u samoj Bibliji, neki tekstovi prizivaju druge zahvaljujući određenim poveznicama te iščitavanjem njihovog međusobnog suodnosa sučeljenog s povijesnim trenutkom sudionika liturgije nastaje novo značenje. Na taj način drevni tekstovi, nakon što su uronjeni u našu povijesnu stvarnost i ona u njihovu međusobnu interakciju, progovaraju novim značenjem kojeg nikada prije nisu imali niti će imati. Jer aktualizirani su za ovo vrijeme a ne za neko drugo. Zahvaljujući tom procesu okupljena zajednica iščitava iz riječi Božje poruku spasenja za sebe, sada i ovdje. U tom novom kontekstu i Evanđelje, ta snaga Božja na spasenje (Rim 1,16), može kroz sudionike liturgije postati djelatno sada i ovdje. Ukoliko se ovo događa, može se reći da je liturgija atmosfera u kojoj se Sveto pismo ne samo tumači nego je atmosfera u kojoj ono živi. Tu pisana riječ Pisma postaje život.