„Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28)

Mnogo je toga neobično u ovom odlomku evanđelja.

Isusovi učenici, ljudi pošteni i dobre volje, sada se skrivaju. U strahu su od Židova. Koja je njihova krivica? Kome su učinili zlo? Ipak, skrivaju se da i njih ne bi sustiglo neprijateljstvo koje se iskalilo na njihovu Učitelju.

On im dolazi. Ne kuca na čvrsto zabravljena vrata. Prolazi kroz njih, kroz zidove… Dolazi na neočekivan način. Mir vama – pozdrav koji želi uliti u njihova preplašena srca mir, pouzdanje… Želi i više – dati im novi život. Otvoriti im ulaz u nj. Neka krenu i započnu živjeti.

I potom im pokazuje izranjene ruke i bok. Život – da! Ali kako dalje u život s ranama?

Mir će im Gospodin darovati kada u njih dahne Duha Svetoga. Dah koji diže novi život. Kao u Početku, u Stvaranju. Isusov mir započinje novo stvaranje čovjeku. Podiže novi život u njemu. Novi odnos s Bogom.

Kako se to ima zbiti? Što će oni započeti, u stahu zabarikidirani od Židova? Neobična situacija. Kako će nositi oproštenje a moraju bježati?

I tu nastupa apostol Toma. Nije bio na prvom susretu s Uskrslim, na prvoj vazmenoj sv. Misi… Sluša, razmišlja i – ne vjeruje. Evo, konačno nešto normalno u cijeloj ovoj situaciji. Normalan čovjek koji je do sada postavljao razložna pitanja. Sada vidi da je sve ovo izvan normale.

A mi ga tradicionalno zovemo „nevjerni Toma“. Jesmo li, u odnosu njega, mi zaista vjerni? Jesmo li ušli u čudo života o kojemu govore reci ovoga evanđelja? Jesmo li primili i nosimo Isusov mir? Oproštenje grijeha i izmirenje s Bogom? Svjesno i neustrašivo svima? Živimo li novim životom što ga udahnjuje Uskrsli svojim Duhom Svetim? Jesmo li i sami dio te nove, čudnovate stvarnosti kojoj se okolina i svijet čudi?

Ili nismo dovoljno sabrano stali pred neobičnost dara Uskrsloga Krista niti ga primili? Možda čak nismo ni dovoljno trijezno pred sebe stavili problem s kojim se Toma krenuo hrvati pa nije mogao dalje sam. Imamo li onog žara kojeg je on sigurno u srcu imao – iako nije na van izišao onako strastveno kao što je bio plač Marije iz Magdale – jer inače mu se Uskrsli ne bi javio.

Nije naše izboriti se s čudom uskrsnuća i darova koje ono otvara. To ionako, kao ni Toma, svojim silama ne možemo. Naše je pred njih ozbiljno stati. Priznati njihovu različitost i čudesnost. I potom tražiti. Vapiti. Kao čovjek svjesno, skromno i ponizno kucati na vrata Božjeg milosrđa.

I Bog, koji neće odoljeti iskrenom zovu i dubokoj želji za susretom i zagrljajem, sigurno će se odazvati. Ta zato nas je stvorio. Neće propustiti radost susreta, snagu zagrljaja.

No, pitanje je jesmo li stali preda Nj? Tko je, zapravo, naš Bog? Je li on sličica iz naših uspomena, imovina sačuvana našim pamćenjem? Ili je Bog Živi koje bio iza, koji je pored i koji je uvijek ispred nas? Život kojemu se tek trebam otvoriti i predati a to izbjegavam?

Toma nije izbjegavao. I Gospodin je to znao. I zato mu je rekao: prinesi prst svoj, dođi pogledaj me…

I zato je Toma dospio na vrhunce, do čovjekova maksimuma: Gospodin moj i Bog moj! Za čovjeka dalje nema – biti do kraja otvoren, Boga dodirnuti i primiti. Neka On postane moj Put, Istina i Život!

Na koncu, i Toma postaje neobičan. I on je postao dio čuda! Pred čudom bio, u čudo ušao…

Jesmo li stigli pred čudo? Jesmo li postali dijelom čuda? Ili se još uvijek svemu čudimo?