Iz Evanđelja po Luki:

„I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu.
A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim nebom čuvahu noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“

Divna noć, sveta noć… Koliko je nježnosti Božje srce u nju unijelo! Daje najmilije i najvrjednije što ima – svoga Sina!
Koliko su toga ljudska srca upijala u božićnoj noći…koliko je najljepših misli niknulo pri pogledu na jaslice, Betlehem..?
Naročito dječja…čista, neiskvarena srca…spremna predati se svakom čudu a pogotovo najvećem. Takvih je Kraljevstvo nebesko.
A što je s nama odraslima, s našim Božićem, s božićnim čudom?
Može li ga biti za nas? Što bi trebalo biti čudo za odraslog kršćanina?
Ima jedna interesantna linija koja se provlači kroz božićne događaje…ali ne samo kroz njih.
Tijekom Adventa gledali smo Zahariju, Mariju, Josipa… Dolazi im Božji glas, anđeo…unosi božićno otajstvo u njihov život. Gdje? U tišini…dolazi kada su sami, kada nema drugih. Dolazi njihovu srcu.
I traži: jesi li spreman, jesi li spremna prihvatiti ovo čudo? Jesi li spreman da se ono sudari s tvojim životom, da ga izmijeni…ne samo jednu ili drugu sitnicu. Jeste li spremni s Njim dijeliti svoj život?
Jesu, bili su spremni.
I čudo je ušlo u njihov život. Da, čudo je što želi ući toliko blizu čovjeku. Čudo je što su mu otvorili svoje živote. Nisu ostali stajati pred otajstvom, ušli su u nj.
Njihov život od sad više nije samo njihov. Dijele ga s Njim. Mnogi njihovi najbliži ovo neće primijetiti, čudit će se njihovim odlukama, novim stavovima.
Ali oni od sada imaju živu tajnu svoje nutarnje odaje – u njoj sjaji božićno otajstvo!
I mogu i ono što nisu mogli, znaju ono što nisu znali, uživaju više nego ikada jer čudo je postalo dio njihova života. Diže ga, obasjava i nosi.
Gledati i čuditi se djeci, njihovu čuđenju, znak je da stojimo vani…nismo ušli u otajstvo.
A nismo ušli jer to čudo gledamo kao nešto usputno u našem životu, dodijelimo mu neko mjesto, neki dan, neki sat vremena i – idemo dalje…
I ne vidimo da božićno čudo ne može stati u neki premali ugao naše duše, našeg života.
Ono želi cijeli život da bi bilo čudo, da se može razgorjeti i zasjati punim sjajem. Da bi iz naših tihih kutaka obasjavalo i dizalo naše puteve. Da bismo bili glasnici mira i radosti drugim ljudima.
Djeca mu to daju. Ona ne znaju drugačije. I zato je njihovo Kraljevstvo nebesko.
I zato su nam oni učitelji.
Božić je čudo rođenja, blizine Sina Božjega. Čudo Boga-Djeteta. I čudo djece koja to čudo uživaju.
Čudo koje može biti naše.

Čestit Vam i blagoslovljen Božić, dragi čitatelji!