Već se mnogo godina pričešćujem… nesiguran koračam prema oltaru, nesiguran u životu. Ali, Bog sebe ne poriče.
Nepouzdan sam, umnožavam isprazna djela, dane, godine… Bog sebe ne poriče. Na oltaru stoji mali, bijeli kruh koji nema okusa … počiva u dubokoj tišini. Što mi može dati taj mali kruh, lak kao pero, siromašan kao zalogaj, toliko mali da ne može nasititi ni najmanje dijete?
Počinje me obuzimati čuđenje pred onim što mi se događa: mene zapravo Bog traži, on se uputio prema meni – Bog koji je došao, koji opsjeda sumnje srca, koji želi ući i u meni naći dom. Moj hod prema oltaru samo je blijedi simbol njegovog vječnog hoda prema čovjeku, i prema meni. Ljubav traži dom. Zajedništvo s njim – pričest, prije negoli je moja, jest njegova potreba …
Bog ima potrebu za mnom. Ispunja me ta misao…
Ispunjen Bogom… Ne znam više što da mislim. Štoviše, opažam da nemam darova koje bih dao, nemam prvina ni uzvišenih planova. Nemam čak ni hrabrosti: čovjek sam kojem se dogodio život takav kakav imam i koji treba liječiti, život sa svojim pustinjama i tek ponekom oazom.
Ali, može se u takvom životu nešto otvoriti, nešto stvoriti. Može kad u njemu Bog pohrani svoj trag. Pričešćujem se – pritjelovljujem njegovo tijelu, združujem s njim. Bog me nastanjuje. Njegov sam dom. Nemam riječi… Ono što mi je nevjerojatno jest da je Bog zadovoljan sa mnom koji sam gomila strahova, čvorištem želja… Njemu je dobar i taj mali prostor kojeg sam mu u sebi otvorio, koji je tek zrno zajedništva.
Pokušavam sabrati misli i riječi koje bih mu uputio. Kako malo izlazi iz grubih nabora moje duše. Naposljetku, vidim da nemam ništa. Mogu mu samo podariti svoju šutnju. Tišinu… Njome kažem: evo, nemam ništa što bi bilo dostojno Boga. Trebaš me napustiti i uzeti si nekog drugog, jer ti si tako veličanstven. Bolje da ideš, Gospodine. Ali, on me ne ostavlja. Nikad nas nije ostavio. On je tu. Traži me… On, kojeg ne mogu željeti kako treba, on – samo svjetlo – smatra mene svojim. Pripadam svjetlu jer me on želi. Njegov sam. Njegov…
Uzmite, ovo je moje tijelo. Uzmite, ovo je moja krv – Savez za mnoge. Kad nam Isus daje svoju krv (koja se treba raširiti našim tijelom i oživjeti njegove dijelove), želi da u našim venama teče njegov život, da se u našem srcu ukorijeni njegova hrabrost, dar njegovog dodira. Kad nam daje svoje tijelo, želi da se naša vjera ne upire na ideje, nego na njegovu osobu, na njegovu nježnost, na susret s težinom i blagom križa.
Njegovo darovano tijelo nas želi učiniti pažljivima prema tijelu i krvi naše braće i sestara. Jer glavni zakon postojanja jest darivati sebe – dati se, potrošiti do kraja. Njegovo tijelo i krv jest veliki plamen koji sve želi ogrijati. Da svi budemo njegov dom, Božji svijet.