Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2 Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Gospodin Adama i Evu nakon grijeha ne progoni nego ih – traži! Adame, gdje si?! – krik je to koji odzvanja kroz čitavu povijest čovjekovih lutanja i traženja. Zna gdje su, ali želi da se čovjek sȃm očituje, da postane svjestan svojih izbora. Ljudi progovaraju, ali kako? Grijeh je počeo grijeh počeo iznutra, nutarnjom odlukom biti kao bogovi. Upitani o svom nutarnjem svijetu šute i prelaze na vanjske činjenice: pobojah se jer sam gol… A njih navode tako da Adam optužuje Evu i time dodatno pojačav razdor među njima: žena mi je dala sa stabla… Kao da je morao jesti. Žena kaže: zmija mi je dala! Izbjegavaju pogledati u svoj nutarnji svijet, u razloge svojih odluka, ali u isto vrijeme produbljuju nepovjerenje prema Bogu i međusobno. Oko istine se ne mogu složiti, ali u onom lošem mogu – složno su nepovjerljivi prema Bogu. Vrt, do tada mjesto susretanja s Bogom i rada kojim se čovjek očovječuje, sada postaje mjesto nepovjerenja, iskorištavanja i bježanja od odgovornosti. Unatoč svemu tome, Bog se ne udaljuje od čovjeka u potpunosti. Nekoliko je znakova da će on i dalje biti prisutan u životu prvog ljudskog para te njihovog potomstva. Prije svega na ljudima će i dalje ostati Božji blagoslov koji je preduvjet plodnosti i rađanja. Na golotinju, koja počinje ljudima smetati i pokušavaju je riješiti tražeći način da se prekriju i zaštite, reagira Bog i daruje im odjeću od krzna. Ono što su pokušavali sami, ali nisu uspjeli dalje od smokvinih listića, sada čini Bog. Dostojanstvo i osobni integritet, nad kojim čovjek strepi i neuspješno ga pokušava zaštititi, svog pravog zaštitnika ima u Bogu koji ga zna i može očuvati. Razvoj događaja koji slijedi jasno će to pokazati. No, ova Božja akcija jasno daje do znanja i to da je promjena koja je u ljudima nastupila nepovratna – darovana odjeća pokazuje da će od sada ogoljelost čovjeku uvijek biti prijetnja – ona je tek slika trajno narušene sposobnosti za otvorenost i povjerenje prema Bogu i drugom čovjeku.

Nasuprot praroditeljima, sv. Pavao u odlomku iz Druge Poslanice Korinćanima svjedoči sasvim oprečnu orijentaciju. Umjesto da svojim naporima uđe u sferu božanskoga, Apostol sebe izručuje Bogu i čeka Njegov zahvat. Umjesto bijega od svog nutarnjeg svijeta i njegovih skrivenih motiva, on ogoljuje svoju dušu – njegove intimne želje i vjera u Boga toliko su jaki da zbog njih spremno podnosi raspadanje vanjskog čovjeka; toliko želi biti u blizini Božjoj. I upravo tako čist i nesebičan nutarnji stav prikazuje ga prikladnim biti ukućan Božji.

Za Isusom dođoše Njegovi da ga obuzdaju. Vjerojatno ne shvaćaju kako se može naći usred tolikog mnoštva i u takvoj stisci koja onemogućava normalne uvjete života. Možda su i do njih doprle glasine o Njegovu opsjednuću, koje će kao optužbu podići pismoznanci? Govorilo se da je izvan sebe, da je poludio i oni su odlučili reagirati. Pismoznanci su smatrali da nastupaju u ime Božje predvodeći vjerski život i organizirajući društveni život Izraelaca. Optužba koju su upravili Isusu pokazuje da ga doživljavaju oprečnim i na religioznom i na društvenom planu. U svijesti Izraelca biti u Božjoj vlasti znači biti slobodan i socio-politički neovisan, dok biti pod Sotoninom vlašću znači gubiti slobodu i neovisnost. Isusa su doživljavali protivnim i na teološkom a samim time i na socio-političkom planu koji je od teološkoga bio neodvojiv. Da bi na jasan način pokazao kontradiktornost, a stoga i neodrživost njihove optužbe, Isus izgovara svoj najduži govor u dosadašnjem dijelu Evanđelja po Marku. Ako je istina što pismoznanci govore, to bi značilo da je Sotonino kraljevstvo u sebi podijeljeno i da mu je blizu kraj. Međutim, znaju da nije tako jer upravo su oni neprestano potencirali borbu protiv Sotone. Kamo pripadaju? Isus je svojom riječju i djelom efikasno suzbijao Sotoninu vladavinu. Ako se oni plaše Sotone i njemu slabašno odupiru (kao i okupatorima Rimljanima), ne znači li da je tek Isus onaj jači, ona snaga koja jedina predstavlja suprotni pol Sotoni? A činjenica da je jači ne govori li da upravo On zastupa Božju stranu u sukobu? Ako k tome dodamo sukob na planu vođenja društva, nije li Njegova vizija jedina koja inaugurira Kraljevstvo, a njihove metode su varijante održavanja statusa quo pri čemu je većina naroda svedena na siromahe i obespravljeno mnoštvo?

Da se ovdje doista radi i o viziji društva, potvrđuje dolazak Isusovih najbližih. Isusov odgovor zato počinje pitanjem: tko je majka moja i braća moja? Obitelj i sistem krvnog srodstva predstavljali su kralježnicu društvenog ustroja mediteranskog svijeta antike. Isus će i ovdje odstupiti od uvriježenih normi i započeti govor o temeljima novog društva. Činjenica da to ni Njegovi ne razumiju, postat će očitijom kad kasnije svom Nazaretu bude podvukao bilancu: nije prorok bez časti doli u svom zavičaju…i čudio se njihovoj nevjeri. Sada, okružujući pogledom, proniče ih kao što je pronicao i sve druge: evo majke, evo braće moje! Isus je onaj koji obznanjuje i vrši volju Božju i zato sȃm Otac traži: ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte Ga! Činjenica da su se i herodovci već uzbunili i, skupa s do tada tradicionalnim protivnicima farizejima, odlučili Isusa eliminirati govori da su On i pokret koji je oko sebe oblikovao predstavljali značajnu novinu na društvenom planu. Bog u Isusu Kristu sve čini novo – jesmo li dio te promjene? Ukućani Boga s nama…