O Božiću ne slavimo spomen nego proročanstvo. Božić nije sentimentalni blagdan nego sud svijetu i novo raspoređivanje svih stvari.

One noći smisao povijesti poprimio je novi pravac: Bog ka čovjeku, veliki prema malome, s nebesa na zemlju, iz grada k pećini, iz hrama napolje, ondje gdje su pastiri!

Povijest se sada piše od posljednjih. Dok u Rimu odlučuju o budućnosti svijeta, dok rimske legije održavaju mir mačem – u taj savršeno podmazani mehanizam pada zrno pijeska: rađa se dijete dostatno promijeniti smjer povijesti.

Novi glavni grad svijeta sada je Betlehem! Ondje je Marija na svjetlo donijela svoga prvorođenog sina, omotala ga pelenama i položila u jaslice…u krevetić životinja, kojega Marija u svojoj potrebi gleda kao kolijevku. Staja i jaslice su „ne“ svjetskim mjerilima, „ne“ gladi za moću, ne onoj „tako idu stvari“.

Bog ulazi u svijet u najnižoj točki jer nijedno stvorenje nije bilo niže, nijedno nije izvan njegova zagrljaja koji spašava. Božić je najveći čin vjere koju Bog ima u čovječanstvo: povjerava svoga sina rukama neiskusne i velikodušne djevojke; vjeruje joj. Marija se brine o novorođenomu, hrani ga mlijekom, nježnostima i snima. Svojim zagrljajem daje mu živjeti.

Na isti način, u nikad završenu utjelovljenju Riječi, Bog će živjeti na našoj zemlji samo ako se budemo za njega brinuli, kao majka…svakoga dana…

Bili su u onom kraju neki pastiri…zakrilio ih oblak krila i pjesme. Tako je lijepo što Luka bilježi tu jedinu posjetu – grupa pastira koja miriše na vunu i mlijeko… Lijepo je za sve siromašne, posljednje, bezimene i zaboravljene. Bog započinje od njih, njihova glad je Božja glad, one ručice koje se pružaju prema majci su Božje ruke pružene prema njima.

Čemu Božić? Bog je postao čovjekom kako bi čovjek postao Bogom. Krist se rodio da bih se rodio ja. Isusovo rođenje traži moje: da se rodim drugačiji i novi, da se rodim s Duhom Božjim u sebi.

Božić je posvećenje tijela. Sigurnost da je naše tijelo, koje je Bog uzeo, ljubio, učinio svojim, u nekom svom dijelu sveto; da je naša povijest u nekoj od svojih stranica sveta.Stvoritelj, koji je oblikovao Adama od praha zemaljskoga, sada je i sebe učinio prahom iste naše zemlje. Lončar je sebe učinio glinom krhke i prelijepe posude. I nitko više ne može reći: ovdje prestaje čovjek – ovdje počinje Bog jer Stvoritelj i  stvorenje su se već zagrlili. Zauvijek!

(E. M. Ronchi, preveo I. Č.)