Terminološka nota: ranije je bilo uobičajeno govoriti o Pavlovu obraćenju, međutim u novije vrijeme događaj se sve češće definira kao poziv; razlog su s jedne strane literarne karakteristike ovog opisa koji se uklapa u model starozavjetnih poziva (Abraham, Jakov, Mojsije itd.), a s druge strane činjenica da Pavao nije promijenio religiju nego se i dalje nastavio smatrati Židovom i farizejem.

Dj govore o tome kako je Savao u vrijeme Stjepanove smrti bio mladić (Dj 7,58) a Gal 1,14 da je progonitelj bio odrasli mladi čovjek. Pošto Pavlovo javno djelovanje ne može početi prije Isusove smrti i događaja Duhova iste godine (30-33g.?), Pavao svoj kršćanski život započinje kao mladić 1 ili 2 godine nakon Duhova 33. god., tj. između 34-36.g. Susret s uskrslim Kristom, koji je izmijenio Pavlov život, dogodio se  prema njegovu osobnom svjedočanstvu, kasnije od susreta Uskrsloga s drugim učenicima (1 Kor 15,3-9; Dj 9,3-5).

U 9,1 pripovjedač počinje govoriti o Savlu kako je zadahnut prijetnjom i pokoljem i polazi uzeti ovlaštenja za sinagoge u Damasku (udaljen otprilike 250 km od Jeruzalema). Ovo je, zapravo, nastavak opisa njegovog djelovanja u 8,3. Važnost ovog događaja u literarnom smislu podvučena je ne samo dužinom opisa (19 redaka sam poziv + opisi njegovih efekata), nego i činjenicom da je događaj još dva puta ponovno opisivan u skoro istom opsegu (u 22,4-21 sa 18 redaka, a u 26,9-18 sa 10 redaka + 3 retka o susljednim događajima). Ovi tekstovi se međusobno razlikuju i to je razumljivo jer se Pavao događaja prisjeća sa vremenske distance te se u svom govoru prilagođava različitom auditoriju.

Tekst u 9,1-30 u cijelosti je posvećen Pavlu. Osim uvodnih redaka 9,1-2 te zaključnog 9,30, može se podijeliti u nekoliko manjih cjelina:

1. izvještaj o pozivu (9,1-19);
2. a) Pavao susreće Isusa (9,3-9)
3. b) Ananijina vizija i intervencija (9,10-19)
4. opis prvih pokušaja navještanja (9,20-30);
5. a) naviještanje u Damasku (9,19b-25)
6. b) naviještanje u Jeruzalemu (9,26-29).

Konačna bilanca izvještaja: Pavao progonitelj poprima status navijestitelja/progonjenoga, od sljepoće ka zadobivanju vida, od neprijateljstva prema kršćanima do postupnog uključenja u kršćansku zajednicu.

9,1-2:

Dj progresivno opisuju Pavlovo uključenje u progone. U prvoj prezentaciji (7,58 – 8,1) nije prikazan kako aktivno sudjeluje u kamenovanju Stjepana, nego ga odobrava bez sućuti ili impresioniranosti njegovim mučeničkim svjedočenjem. U Dj 8,3 već je aktivan, odlučno motiviran progonitelj koji pustoši Crkvu. Dj 9,1 se nastavlja na 8,3 i dodatno pooštrava kadar: Pavao nije samo onaj koji se poput ostalih uključio u progon izvršavajući naređenja religioznih vlasti, nego on daje inicijativu da se progon proširi i na Siriju, tj. na Damask (9,2; usp. 8,1).

Kao da je ušao u neku vrstu osobnog svetog rata jer je, kako će sam reći, na smrt progonio Put Isusov (22,44; 26,9-11). Njegova motivacija potjecala je od religiozne revnosti (22,3) jer pripadao je najstrožoj sljedbi u svojoj vjeri – farizejskoj (26,5). Ovo je u skladu s onim što će Pavao sam o sebi govoriti u poslanicama (Gal 1,13-14; Fil 3,6; 1Tim 1,13).

Iz svega proizlazi da je Pavao progone vršio bona fide, ali ipak u oči bode žestina njegovog fanatizma uslijed kojeg je upotrebljavao silu. Nakon susreta s Isusom njegov zelus ostaje, ali sada višestruko kvalitativno izmijenjen. Obraćenje će ga orijenirati prema Isusu i očistiti iznutra: ne samo da više neće za nasiljem posezati nego će ga, kao cijenu naviještanja, iz ljubavi podnositi.

9,3-9:

Luka Pavlovo obraćenje opisuje služeći se repertoarom apokaliptičkih literarnih obrazaca svojstvenim biblijskim teofanijama: Savle, Savle – dvostruki poziv te reakcija tko si, Gospodine? – vlastiti su epizodama poziva u Starom zavjetu (Abraham, Jakov, Mojsije..); odgovor Ja sam… prizivaju formulu božanske autoidentifikacije (usp. Izl 3,14).

Ovdje se vjerojatno radi o literarnoj shemi kojom se želi predstaviti teološki sadržaj neizrecivog unutarnjeg iskustva. Jedan od postupaka za oslikavanje tog iskustva primijenio je kasnije Caravaggio prikazujući Pavla kako je pao s konja, iako Dj dok opisuju ovaj događaja uopće ne spominju konja!

Možemo zamijetiti i da su Pavlovi pratitelji čuli glas, ali nikoga vidješe (9,7). Međutim, kada sam Pavao prepričava događaj kazat će da su vidjeli svjetlost, ali da nisu čuli glasa Onoga koji je govorio Pavlu (22,9): smisao ovih naizgled proturječnih izjava jest da je to bio događaj koji se ticao direktno i isključivo Pavla, a da je do ostalih mogao stići samo njegov eho.

Srž Pavlovog iskustva jest početak novoga duhovnog procesa koji mu je radikalno promijenio život. Doživio je da se Isus objavljuje i poziva, diže mu sumnju u ono što čini, prisiljava ga „razmontirati“ dojučerašnje sigurnosti kojima se ogradio (a koje su zapravo sljepoća iz koje će izići) te se povjeri drugima (Ananiji). Neki pretpostavljaju da ni ovaj proces nije tekao glatko i ravnomjerno nego da se Pavao opirao novini koja ga zahvaća, usp. riječi koje mu izgovara Isus: teško ti se protiv ostana praćakati (26,14).

U svakom slučaju, Pavao je počeo razmatrati i spoznavati istinu o Isusu te o Njegovu odnosu prema kršćanima. Nakon što interiorizira spoznaju da je Isus Mesija-Krist, snažno će ga pogoditi činjenica da Ga je progonio (9,4-5). Neodvojiva od nje jest spoznaja da Isus živi u svom vjerniku – zašto me progoniš? Identifikacija Isusa sa svakim kršćaninom postat će Pavlu neobično draga i važna. Iako je ona i prije njegova obraćenja bila vlastita kršćanstvu (usp. Mt 25,40.45), Pavao će je posebno prigrliti i razvijati (usp. Gal 2,20; 2 Kor 4,7-12) te će ona postati temelj nauke o mističnom Tijelu Kristovu (1 Kor 12,12-26; usp. 6,12-20).

Veoma je rječit i detalj da je Pavao bio tri dana bez vida, te bez hrane i pića: ne jesti i ne piti predstavlja stanje približno smrti i stoga ova tri Pavlova dana aludiraju na Isusovu smrt. Naredba anastethi, ustani (Dj 9,6) je izražena istim glagolom kojim se izražava i uskrsnuće. Isusova naredba je općenita jer Pavao će u gradu dobiti daljnje upute (9,6), ali otkriva kako će progresivno, preko budućih iskustava, Pavao „ustajati“ tj. spoznavati smisao onoga što je doživio i onoga što mu je činiti.

Kasnije u svojim poslanicama o ovom događaju govoriti prije svega kao o unutarnjem iskustvu koje je plod milosti Božje (Gal 1,15-16; 1 Kor 15,9-10; 2 Kor 4,6).

Milost Kristova bila je prije svega Njegova neshvatljiva ljubav koja prašta preko svakog očekivanja. Za očekivati je bilo da Isus nakon uskrsnuća posjeti svoje apostole. Ali da se javi njemu, najljućem neprijatelju (1 Kor 15,57), da ga je čak odabrao već od majčine utrobe i pratio kroz sve godine njegova života pogledom ljubavi (Gal 1,15), to Pavao nije mogao očekivati. Svladala ga je nježna ljubav Gospodinova koji ga je prvi ljubio i žrtvovao se za nj. Zato će ova velika Kristova ljubav postati središtem Pavlova evanđelja (J. Holzner).

9,10-19:

U ovom izvještaju Luka pridaje fundamentalnu ulogu medijaciji kršćanske zajednice koja je predstavljena likom Ananije. Isusovo obraćanje njemu također ima odlike epifanije: poziv (Ananija!), odgovor (evo me, Gospodine), naredba, prigovor adresata; slično se odvijao poziv Mojsija, Izaije, Zaharije…

Ono što će Ananija činiti neće biti samo u korist Pavla, nego je puno značenja kako za samog Ananiju tako i za ostale vjernike koji su poput njega perpleksni pred Božjim projektom: i on, Ananija, treba se „obratiti“, treba promijeniti mentalitet jer ne smatra mogućim da se progonitelj Pavao može promijeniti; kasnije će doći dotle da Pavla može zvati brate (9,17). Dakle, Ananija je ovdje reprezentant crkvene zajednice koja uvijek treba biti spremna na neočekivane korake, na naizgled bezumno „obraćenje“ koje će polučiti novi stupanj duhovne zrelosti i kvalitete crkvenog života. A Pavao će sa svoje strane duboko proživljavati činjenicu da je došao uhiti Ananiju i članove njegove crkvene zajednice – njih koji mu sada pomažu!

Nakon Ananije, i drugi, anonimni članovi zajednice pomažu Pavlu da stigne u Damask, neki Juda mu pruža gostoprimstvo (9,11), drugi će ga spasiti od atentata (9,25) i on odlazi u Jeruzalem gdje ga prihvaća Barnaba i predstavlja apostolima (9,27).

Isus upravo Ananiji, a ne direktno Pavlu, očituje zadaću koju mu je namijenio: da bude oruđe izabrano da ponese ime Božje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove (9,15) – zapravo svima! Objavljuje mu da je Pavlu za ime Božje trpjeti (9,16). Interesantno je da Ananija prigodom susreta Pavlu neće govoriti o patnji nego će mu govoriti o zadobivanju vida i dara Duha Svetoga (9,17). Time Pavao postaje dionikom apostolskog poslanja (usp. 1,5.8).

Pavao vid zadobiva u trenutku kad prihvaća Ananijinu pomoć: prva, „unutarnja“ iluminacija bila je plod Božjeg milosnog zahvata (9,3) a druga, koja mu vraća sposobnost očinjeg vida, plod je molitve (9,11) i polaganja ruku predstavnika kršćanske zajednice (9,17). Nakon čišćenja očiju, Pavao progleda i krsti se – krštenje je izraz i čin obraćenja i zadobivanja oproštenja grijeha – nakon čega slijedi dar Duha (usp. 2,38).

Ukoliko Pavao u svojim poslanicama ne naglašava ulogu kršćanske zajednice u svom obraćenju i početku poslanja nego da mu je Evanđelje predao sam Gospodin (usp. Gal 1,16-17), proizlazi da Luka u Dj 9 – tom fundamentalnom tekstu o Pavlovu obraćenju – namjerno naglašava ulogu zajednice kako bi prikazao da je Pavlov lik bio u potpunom skladu s kršćanskom zajednicom i da, štoviše, iz nje izrasta.

9,20-30

Prema Dj, u Damasku i kasnije u Jeruzalemu, događaji se odvijaju po istoj shemi: Pavao odmah počinje smjelo propovijedati Židovima o Isusu (kao što je Gospodin objavio Ananiji), ali kršćani isprva dvoje o njemu zbog njegove prethodne progoniteljske prošlosti (kao i Ananija); neki Židovi mu se protive u toj mjeri da počinju vrebati na njegov život i Pavao biva sretno spašen zahvaljujući podršci vjernika (9,25.30). Događaj u Damasku zbio se u periodu 37-39.g. jer je Areta IV do tada upravljao Damaskom.

U Jeruzalemu važnu ulogu preuzet će Barnaba, koji će imati istaknuto mjesto u Pavlovom djelovanju. On, znajući za Pavlovu viziju i smjelost pokazanu u Damasku, predstavit će ga apostolima (9,27) i tako premostiti barijeru koju je formirao strah učenika (9,26). Iz Jeruzalema je prije tri godine izišao kao progonitelj a sada se vraća kao bjegunac! Od sv. Petra i Jakova (Gal 1,18-19) slušat će o pojedinostima njihovog iskustva s Isusom i tako ulaziti u crkvenu predaju (usp. 1 Kor 15).

Tek što su se rane sukoba kršćana i židova smirile nakon Stjepanove rasprave i pogubljenja, sad je došao Pavao i počeo govoriti, nastavljajući u Stjepanovom pravcu! Smjelo se kreće po Jeruzalemu: smjelo označava ne samo odvažnost nego i slobodu govora, hrabrost govoriti u teškim i opasnim okolnostima, pred neprijateljima, neprijateljski raspoloženim vlastima, progoniteljima… To je autentična apostolska krepost koju je više puta ispoljio Petar (usp. 2,29; 4,13), a sada je očituje i Pavao za kojega prvi puta Luka koristi ovaj terminus tehnicus! Pavlovo hrabro istupanje Crkvu je stavilo u nove napetosti prema Židovima i stoga je značilo svojevrsni izazov i prema van (židovima), ali i prema unutra jer nisu svi dijelili njegov stav prema Zakonu.

Vjerojatno je kršćanska zajednica odahnula kada je vidjela da je pristao da ga sklone pred opasnošću kako ne bi bio pogubljen (9,29-30). Sigurno, Pavlu nije bilo lako podnositi činjenicu da Crkva, nakon što je on otišao iz onih krajeva, sada uživa mir, izgrađuje se i napreduje u strahu Gospodnjem (Dj 9,31). On mora ići u osamu, u anonimu da bi Crkva zadobila mir. Moraju i Pavao i Crkva čekati: ona čeka da sazriju prilike i svijest kako bi se mogla početi određivati prema ulozi starozavjetnog Zakona u kršćanstvu (usp. 15,6-11), a Pavao čeka da započne taj proces kako bi u njemu mogao uzeti ključnu ulogu. Dok je svijetom vladalo ludilo cara Kaligule, Pavao je učio susprezati svoju žestoku i akcije željnu narav te se u tišini pouzdavati u Boga koji naizgled neshvatljivim i proturječnim postupcima upravlja poviješću.

Sa historiografske točke gledišta, ovi izvještaji su problematični jer se ne podudaraju sa informacijama koje nam pružaju Pavlove poslanice. On u Gal 1,17 govori o svom jednokratnom boravku u Damasku nakon obraćenja, ali navodi da je prije toga proveo 3 godine u Arabiji, što Luka uopće ne spominje. Potom je išao u Jeruzalem, ali samo da bi se konzultirao sa Petrom i nije vidio nijednog drugog apostola (1,18-19). Spominje bijeg iz Damaska u košari (usp. 2 Kor 11,32-33), ali kaže da mu je prijetio upravitelj (etnarh) kralja Arete, a ne židovi!

Promatrani u širem kontekstu Dj kao literarne cjeline, ovi izvještaji imaju svrhu oslikati paradigmu Pavlovog apostolskog usuda koja će se konstantno ponavljati tijekom Pavlovih misijskih putovanja, a kulminirat će njegovim uhićenjem u Jeruzalemu.

U užem kontekstu oni pokazuju kako se Gospodinov nagovještaj o Pavlovu apostolskom djelovanju i trpljenju počinje ostvarivati i prije nego li je pošao propovijedati poganima (9,15).

9,31

Ovo je sumarij koji sažimlje događaje pripovijedane od 8,1 (vezu sa 8,1 dodatno podvlači spominjanje Judeje i Samarije).

U 8,1 se govori o progonu Crkve uslijed kojeg su se kršćani iz Jeruzalema raspršili po Judeji i Samariji, a u 9,31 kaže se da je u tim krajevima Crkva uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha!

Iako se ova različitost opisa može na prvi pogled činiti paradoksalnom – tim više što neposredno prethode izvještaji o prvim progonima koje je sada počeo podnositi i Pavao – Luka želi reći kako Crkva u cjelini uživa nebesku zaštitu i blagoslov te da iz pojedinačnih progona izvlači snagu i iznutra se učvršćuje svjedočenjem progonjenih. Tako su i Pavlova prva trpljenja bila iznimno svjedočanstvo dojučerašnjeg progonitelja koji propovijeda spasenje i na kojem se sada očituje snaga Božje strpljivosti i ljubavi.

Iz ovoga nam prosijava zraka duhovnosti prve kršćanske zajednice: za nju je mir prije svega bio životni dodir s Božjom milošću i njezinim začudnim plodovima, a manje pitanje materijalnog i socijalnog blagostanja.

Zaključne misli o Pavlovu pozivu/obraćenju:

Pavao nakon događaja u Damasku još nije dovršeni kršćanin niti apostol. Taj događaj označio je tek početak dugog i mukotrpnog procesa. Njemu je dana zadaća koju je prihvatio i cilj mu je bio jasno pred očima (usp. Fil 3,13-14). Odgovoriti ovoj zadaći, nije bilo tako jednostavno.

Iz mržnje je krenuo prema Damasku, ali susret s Kristom ga mijenja. Kristova ljubav mu daje mogućnost da počne nadilaziti dosadašnje poimanje Zakona (Gal 2,15-3,25) kao i uske granice svoga vlastitog naroda (Rim 9,1ss). Stoga kada Pavao govori o Božjoj ljubavi (usp. Rim 5,5 ili 2 Kor 5,14), taj govor treba uvelike promatrati upravo u svjetlu događaja kod Damaska.

Ostatak poglavlja (9,32-43) posvećen je dvama Petrovim čudesima, jedno je ozdravljenje paralitičara Eneje a drugo uskrišenje Tabite. U oba izvještaja centralno mjesto zauzima Petrova naredba avna,sthqi, ustani (9,34.40), koju je Isus uputio Pavlu (9,6). Luka sugerira da je ovdje na djelu sila Krista Uskrsloga.

Petar će potom biti protagonist dugog izvještaja o obraćenju pogana Kornelija (10,1 – 11,18), koji ima neobično važnu funkciju u razvoju narative jer inaugurira i legitimira misijsko djelovanje među poganima. Ovaj izvještaj manifestira neke analogije sa izvještajem o Pavlovom obraćenju: ispreplitanje Petrovih i Kornelijevih vizija kao što su se ispreplitale Pavlove i Ananijine; i Petar uslijed vizije biva prinuđen „obratiti se“ kao i Ananija.

Možemo reći da Petar na neki način krči put Pavlu jer prvi dobiva iskustvo obraćenja pogana i kao takav se eksponira unutar judeokršćanske zajednice (usp. 11,1-18). Kasnije, na jeruzalemskom koncilu (Dj 15) ova Petrova uloga u odnosu na Pavla manifestirat će se otvoreno i u službenoj formi.