Prispodoba o talentima (Mt 25,14)

    ₁₄“Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. ₁₅Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. ₁₆I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. ₁₇Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. ₁₈Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.”

    ₁₉“Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. ₂₀Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ ₂₁Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'”

    ₂₂“Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ ₂₃Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'”

    ₂₄“A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. ₂₅Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ ₂₆A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! ₂₇Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'”

    ₂₈“‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. ₂₉Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. ₃₀A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'”

Preko slike novca i novčanih akrobacija Isus nam želi reći još jedan dio istine o životu koji živimo. Zašto se služi baš govorom o novcu? Prvi bi razlog mogao biti taj što smo na novac svi osjetljivi: i oni koji ne vjeruju, i oni koji malo vjeruju a i oni koji jako vjeruju, jer svakom treba kruha, ruha i krov nad glavom. Pomoću onoga što dobro razumijemo želi nam otvarati oči za ono što malo razumijemo ili se čak ne trudimo razumjeti. No, ima još jedan dublji razlog zašto to čini. Lijepo ga je izrekao čini mi se sv. Augustin otprilike ovako: gledaj one koji zgrću novac, shvati i postidi se jer ćeš vidjeti koliko se oni trude oko propadljivoga bogatstva, a ti ne mariš za ono vječno.

Gospodar je svakome podijelio talente. Čak i onaj koji je dobio najmanje nije dobio malo – 1 talent je bila 20-godišnja radnička plaća! Pa nek je mjesečno 2.500 KN, to je ukupno 600.000 KN! Dakle, i kada daje najmanje, Gospodar ne daje premalo. I ne govori kako i što da rade. Pouzdaje se u njihovu inteligenciju i slobodu. Tko je Gospodar i što su talenti? Gospodar je Krist koji je nakon Uzašašća otišao i ima se vratiti. A talenti? To je ono što je ostavio svojima: Evanđelje koje takva snaga da može preobraziti svijet, ostavio je Duha koji obnavlja lice zemlje (Ps 104,30), ostavio moć liječenja, tješenja, opraštanja, pomirenja i, na koncu, ostavio samoga sebe u sakramentima.

Sluge koji su primili talente jesu ljudi koji imaju različite službe u Crkvi. Njihovo je da tako rade sa primljenim da bi Božje bogatstvo zasjalo i dalo plod. Što je plod? Plod je ljubav koja će preobraziti život i učiniti da sve ono što je vrijedno raste, cvjeta i rodi – i u samomu sluzi a i u onima oko njega. Eto, to je jedini kapital koji zanima Isusa i koji bi trebao zanimati njegove poslenike. A to smo svi mi. Neki smo primili više, neki imamo istaknute službe u Crkvi, a drugi nemamo istaknute, ali smo svatko primili barem po 1 talent tj. barem radnički žitak koji bi također trebao biti plodan. I tko bi uopće mogao reći što je važnije: biti papa, biskup, svećenik ili đakon, redovnik, vjeroučitelj ili „samo“ otac i majka i odgojiti u svojoj obitelji papu, biskupa, svećenika… čovjeka kao plodnu njivu, jer i za njega je Bog umro?

Nakon što su se sluge različito ponijeli (rr. 16-18), vraća se Gospodin i počinje svođenje računa (rr. 19-20). Prva dvojica su ponosni na svoja postignuća. I Gospodin im ne spočitava, ne kori ih da nisu ponizni, nego odobrava, štoviše raduje se jer oni su se uznojili da bi radili na Njegovom projektu, da ne propadne Njegov ulog. Potom se pojavljuje onaj posljednji sa 1 talentom kojega je dobio. Vraća ga. Govori: čovjek si strog…pobojah se…odoh i sakrih… Evo zašto je nije stekao ništa: od straha! Bojao se Gospodina i – bio je u pravu, nije se prevario. Prema njemu će se doista postaviti strogo. I, interesantno, ta slika strogog Gospodina ne biva opovrgnuta nego ostaje!

A zašto ostaje? Ostaje zato da pokaže kako ima i strašnijih stvari od vlastita straha i neugode pri trudu i naporu. Ostaje da pokaže kako je Bogu jedini neprihvatljivi stav nemar i strah od rizika iz kojega će onda proizići ono odoh i sakrih. Iako vjerojatno ni prva dvojica nisu u svemu otprve i s lakoćom uspijevali, možda su mogli više i bolje, na kraju je osuđen samo onaj koji je dozvolio da ga blokira strah. Gospodinova reakcija pokazuje kako je strah pred radom i rizikom za Kraljevstvo samo zabluda, nije nikakva pomoć i lampica razboritosti, nego upravo on uvodi čovjeka u katastrofu.

Jer što je čovjek ako ostane neplodan? A kako će biti plodan kao čovjek ako oko sebe ne unosi više svjetla Kraljevstva Božjeg jer upravo u njemu je punina čovještva? S čime ću biti plodan ako ne s onim biti čovjek? Ova prispodoba je zato Radosna vijest protiv straha koji uništava odnos s Bogom i čini život sterilnim. Jer samo kada si voljen dat ćeš ono najbolje od sebe. Posljednji sluga nije shvatio da dajući mu talent Gospodin prema njemu pokazuje bliskost i povjerenje. On naprotiv dopušta da se sve utopi u strahu od rizika i od kazne pa mu ukazana prilika na koncu postaje teret. Ima strašnu sliku Boga: strog je, žanje gdje nije sijao… Ali, varajući se o Bogu, prevario se i o vlastitu životu. Umjesto prijatelja on postaje bjegunac, rob i osuđenik. Strah ga ne oslobađa od zla nego ga još dublje u nj uvodi.

Prvu dvojicu slugu Gospodin iznenađuje: ne želi da mu vrate talente nazad nego će im povjeriti još više, postavit će ih nad mnogim! Njemu nije do vraćanja talenata nego da ponovno lansira nove darove i novo povjerenje. Nije nas stvorio da bismo mu vratili Njegove darove, nego da bismo bili kao i On – da bismo dalje širili povjerenje, mir, slobodu, pravdu, radost. To su Božji darovi koji su sjeme novih, oni su izvori energije, stablo koje raste, horizont koji se širi; milost na milost! Slavna je to i radosna pedagogija života.

Ova je prispodoba poema kreativnosti, smionosti stvaralaštva. Stvaralaštva koje nije naporno. Možeš steći 5, ili 2, ili 1 – opet dobro! Gospodina ne zanima količina nego kakvoća zauzetosti i istinitost plodova. U Kraljevstvu nebeskom nema tiranije brojeva: dosta je biti vjeran u malom! Jedna hasidska mudrost kaže: jednog dana neću biti pitan zašto se nisam ostvario kao velikani – Mojsije, kao Ilija ili kao jedan od proroka, nego zašto nisam ostvario samoga sebe?

Puno puta u razgovoru čujem. eh, da lako je tebi pričati, ali to ne ide tako lako; kriza je na sve strane, opća apatija; ništa se tu ne može, nema smisla. Ispadne na kraju: samo da je ekonomska situacije bolja, svi bi se problemi lako riješili. Tu se onda sjetim S. Freuda, oca moderne psihoanalize; pitali su ga je li mu je lakše raditi s bogatim ili siromašnim pacijentima. Sa bogatima, odgovori on. Zašto? Zato jer imaju jednu sigurnu prednost pred siromašnima: ako ništa drugo, jasno im je barem to da u životu novci ne rješavaju sve probleme; većini siromašnih je to jako teško objasniti.

Današnja je prispodoba radosna vijest da je moguće krenuti sa skromnim, ne treba prezirati skromne početke. Treba hoditi vjeran u malom, vjeran samomu sebi. Treba u sebi prepoznati talent jer onda ću ga prepoznati i u drugom, u svakom biću. Pa Bog nas je obavio darovima! Tko to ugleda rođenim očima, neće mu trebati psihoanaliza. Samo, tko će vidjeti darove u drugima ako mu je pogled toliko kratak i mutan da ni u sebi ne vidi ništa? Ako ti je oko bistro, sve će tvoje tijelo biti svijetlo…Ako je svjetlost koja je u tebi tamna, kolika će istom tama biti? (Mt 6,22-23)

Evo, Isus nas poziva da učinimo nešto. Ohrabruje nas u vjeri da je to jedini put u život, u radost i u vječnost. Slobodno krenimo od skromnog početka. Možemo si postaviti pitanje: zašto mi Evanđelje nije svagdašnji izvor svjetla? Što me sprječava? Pokušajmo doći do istine. Krenimo od sebe, od tame u nama. Nemojmo zakopati talent radi sebe i radi ljudi oko nas. Nemojmo radi Njega, previše je u nas uložio i previše nam se nada i očekuje naš odvažni korak. Od svih, On najviše vjeruje u nas.