3. Dj 2: Prva apostolska propovijed i život prve kršćanske zajednice

 

 

 

Kao reakciju na one koji ekstazu apostola smatraju pijanstvom, u Dj 2,14 Petar počinje prvu apostolsku propovijed. Ova propovijed, zapravo proročko iščitavanje događaja u svjetlu Pisma, donosi temelje Lukine teologije Evanđelja. Petar djelovanje Duha na apostolima vidi kao ispunjenje riječi proroka Joela o zadnjim danima. On govori o izlijevanju Duha (Jl 3,1-5) i o sudu nad narodima (4,1-14) kao o događajima koji najavljuju dan Gospodnji (4,15-17) i restauraciju Izraela na Sionu (4,18-21). Gospodnji sud pogađa narode, ali i Izrael, tako da u restauraciju ulazi samo ostatak (usp. Sef 3,11-13; Ob 17).

Oslanjanjem na Stari zavjet i na proroštvo, kao očitovanje unutarnje dinamike koja organizira povijest spasenja, Petrov govor povezuje sva tri nivoa povijesti spasenja: ono što je Bog učinio u Izraelu SZ-a i obećao još činiti, ono što je ispunio u Isusu Kristu i još obećao učiniti (usp. Dj 1,5) te ono što sada po Duhu Svetom ostvaruje u Crkvi.

To znači da Njegova čudesa i zahvati nisu prisutni samo u Isusovu životu i smrti, nego i u životu Njegovih svjedoka, npr. Pavla i Barnabe, koji će također izlagati što je Bog učinio po njima među poganima (14,27; 15,4-12).

 

Osim što je Izraelov Mesija, Isus je ušao u božansku sferu i uzdignut je s desna Bogu te odande izlijeva Duha na sinove obećanja (Dj 2,32-33). Dar Duha dokaz je Isusovoga mesijanstva. Stoga sve skupa kulminira i uvire u tvrdnju da je Isus Gospodin i Krist (2,36).

Nit koja povezuje psalamske citate (Ps 16,8-11.10; 110,1) jest davidovski lik kojem tradicija pripisuje autorstvo psalama, ali kojeg priziva već i tematika restauracije Kraljevstva u Izraelu (Dj 1,6) koju samo Otac može naložiti (1,7). Povezujući davidovske karakteristike sa ispunjenjem u Isusu Kristu, Petrov govor otvara novi pogled na Isusove mesijanske karakteristike. On je Onaj koji Bogu stoji s desne jer Bog Ga izbavlja od moći Šeola (Ps 16,9-10) i od Njega dobiva vlast nad Sionom (Ps 2) te univerzalno kraljevstvo i vječno svećeništvo (Ps 110,1-3).

 

Petrova propovijed ističe Isusov davidovski kraljevski idenitet (usp. 2,36) i predstavlja ga ispunjenjem Božjeg saveza sa Davidom (usp. 2,30) te ispunjenjem Davidovih vlastitih proroštava (usp. 2,25-28.34-35). U konačnici, na Isusa primjenjuje Davidov psalam kraljevskog ustoličenja (Ps 110) kojim ispovijeda da je Isus sada u nebesima, uzdignut zdesan Bogu, a učinci njegova kraljevanja se očituju slanjem Duha i zbivanjima koja svi prisutni mogu iskusiti (usp. 2,33).

 

———-

Usputna nota: ovom kristološkom poantom Dj izvode očit otklon u naviještanju u odnosu na Lk: u Lukinu Evanđelju, iako su i anđeli i Bog svjedočili o Njegovu božanskom sinovstvu i mesijanstvu, Isus sam nije govorio o sebi i sebe stavljao u prvi plan nego o Kraljevstvu Božjem i njegovim vrijednostima kao putu u život i izazovu za čovjeka koji želi više. Ovdje Dj potvrđuju ono što je očito kod sv. Pavla da su već prvi propovjednici u prvi plan umjesto Kraljevstva stavljali Isusa smatrajući da o Kraljevstvu ne mogu govoriti ako ne govore o Onom tko ga je uprisutnio. Tako temelj Evanđelja postaje identitet Isusa kao Sina Božjega i Krista (usp. Rim 1,3-4).

———-

 

Kao što je izlijevanje Duha bio znak Isusove kraljevske intronizacije (usp. 1,33), udijeljivanje Duha po rukama apostola koje će potom uslijediti znak je da su postavljeni za delegirane upravitelje uspostavljenog davidovskog kraljevstva. Iz ovoga proizlazi da su Kraljevstvo i Duh koekstenzivni – ono je pneumatsko Kraljevstvo. Duha se prima ulaskom u nj a to se događa u krštenju. Kakav je život u novom Kraljevstvu Davidova sina – Isusa?

 

Dj 2,37-41: Prihvaćanje Poruke i život prve kršćanske zajednice

 

Pobožni židov koji sluša ovo izlaganje Pisma u suglasju sa Božjim djelima koja je činio Isus i koja se sada događaju na apostolima, biva iznenađen i začuđen, potresen u dubini i pita se što nam je činiti (2,37)?

 

Izvještaj o događaju silaska Duha eksternom simbolizacijom svjedoči (2,1-6) o unutarnjoj transformaciji apostola. Uskrsli je u njima snažnije prisutan nego ranije. Židovi su odbili Isusa a sada ih Petar, preobražen Duhom, poziva na obraćenje. Pošto su apostoli u Dj nasljednici proroka, čiju misiju u sebi sažimlje Krstitelj, normalno je da će reakcija ljudi biti identična onoj pred krštenjem obraćenja Ivana Krstitelja: što nam je činiti (Lk 3,10.12.14)? Petar objašnjava da se trebaju obratiti i krstiti da bi i sami primili Duha–obećanog Izraelu (Dj 13,46; Rim 1,16; 9,4) na oproštenje grijeha. Dakle, za sada dovoljna je odluka: iako tek treba uslijediti promjena života, prioritet u obraćenju pripada Bogu koji će podariti svoga Duha. Stoga se 3000 ljudi pridružuje 120-orici učenika (2,41), koji su inicijalna jezgra (1,15).

 

Uključenje i sudjelovanje u životu naroda Božjega neizostavni su uvjeti zadobivanja spasenja. Zadržavajući svoj židovski identitet, oni su nastavili sudjelovati u hramskoj liturgiji (usp. 3,1) i stoga uprizoruju obnovljeni Izrael. S obzirom da Crkva, kao vrhunac povijesti spasenja, uprisutnjuje spasenjske darove Mesije, među prvim istaknutim očitovanjima spasenja jest obraćenje i otpuštenje grijeha. Isus je oproštenje grijeha udjeljivao samo svojom riječju, a Petar od ljudi traži da se krste (Dj 2,38b): time zapravo zahtijeva da ljudi učine javni čin kojim na vidljiv način ispovijedaju vjeru u Isusa te se u isto vrijeme na vanjski način „priključuju“ zajednici njegovih vjernika. Starozavjetno poimanje pripadnosti narodu kao temeljnog preduvjeta ulaska u Savez na Pedesetnicu se nije promijenilo nego je njome dodatno utvrđeno: s obzirom na kolektivni vid spasenja, pojedinac se spašava postajući dijelom Božjeg naroda. Ovako obnovljeno davidovsko Kraljevstvo nije samo duhovna stvarnost, nego egzistira kao kraljevstvo, kao zaseban narod usred i pored drugih kraljevstava.

 

 

Dj 2,42-47: sumarij o životu prve kršćanske zajednice

 

Pozivajući okupljene na obraćenje tj. odvraćanje od dotadašnjeg načina života, Petar im govori: spasite se od naraštaja ovog opakog (2,40). Obraćenje kojim prisutni reagiraju na Petrovu prvu apostolsku propovijed (2,37-41) možemo shvatiti kao odvraćanje od svih idola koji zarobljuju čovjeka (imanje, moć, prestiž itd.) i tako nastaje zajednica koja gaji oslobođenje od svega dehumanizirajućeg i time čovjeka stavlja u novi egzistencijalni odnos s Bogom i ljudima.

Odmah nakon što je izvijestio kako je reagirajući na Petrovu propovijed oko tri tisuće duša pristupilo Crkvi (2,41), Luka počinje sažeto opisivati njezin život. Prema J. Roloffu, 2,42s predstavljaju isječak tradicije (Traditionsstück) koja iznosi bit kršćanskog života izraženu u četiri karakteristike (apostolski nauk, zajedništvo, lomljenje kruha, molitva) kojoj on prirodaje još i činjenje znamenja. Glede 2,42 već je uvriježeno da se istraživači pitaju opisuje li Luka ovdje susrete jeruzalemske zajednice ili općenito život kršćana? Nesumnjivo je da opisuje obrise prve crkvene zajednice u idealiziranim crtama koje će u većoj ili manjoj mjeri biti institucionalizirani.

 

Ovo je sumarij čijom idiličnom slikom Luka sažima temelje života prve crkvene zajednice. Njome naglašava temu Izraela: prvi kršćani, među koje pripadaju Židovi iz svih krajeva svijeta, svakodnevno pohode jeruzalemski Hram – oni su dakle obnovljeni tj. novi Izrael. Tako su se ispunila obećanja dana Abrahamu da će u njegovu potomstvu, tj. Izraelcima, biti blagoslovljena sva plemena zemlje (Post 12,2-3).

 

Iz ovoga proizlaze dvije važne posljedice. Prva, Luka događaj silaska Duha na Pedesetnicu prikazuje točkom koja označava preokret u povijesti spasenja. Naime, prizivajući Jl 3,1-5 u Dj 2,17-21, autor Djela apostolskih želi reći kako su silazak Duha na apostole i događaji koji su uslijedili, početak eshatološkog vremena obnove najavljenog u Starom zavjetu (usp. Iz 66,15ss). Time je započelo Kraljevstvo Božje.

Druga, učinak Pedesetnice, prema S. Hahnu, jest uvođenje apostola u službu upravljanja povjerenim im Kraljevstvom. Primanjem Duha Svetoga (Dj 2), apostoli počinju predvoditi razvoj crkvenog života. Iako ga Luka ne opisuje potanko, ipak naznačava obrise temeljnih struktura prve crkvene zajednice – u idealiziranim crtama – a one će u većoj ili manjoj mjeri biti institucionalizirane. Stoga možemo reći kako je ovime Izrael restauriran ukoliko ima određenu formu i strukturu: to više nisu 12 plemena okupljenih u sinajskom amfiktioniju, nego dvanaest plemena predstavljenih s dvanaest apostola u davidovskom Kraljevstvu.

 

Ovaj sumarij je prije teologija rane Crkve negoli povijesni opis i nabraja 4 obilježja zajedničarskog života kršćana:

apostolsko naučavanje odvijalo se i po kućama (2,46), ali i u Hramu (5,42); oslanjalo se na Pisma (poglavito Zakon i Proroke) jer su bila najviši autoritet za sve židove pa se kršćansko naučavanje većinom podudaralo sa židovskim; razlike koje je uveo Isus pamtile su se, prenosile i aplicirale i to je vjerojatno ono što se podrazumijeva pod apostolskim naučavanjem (koje će u svojoj pismenoj formi vremenom postajati drugi set Pisma). Nauk apostola bio je proročki moćan (usp. Lk 11,49) i praćen znacima i čudesima (2,43; 4,30; 5,12);

zajedništvo (koinonia) u koje ljude po krštenju okuplja Duh (dijeljenje dobara priziva dar mane u Pustinji i Mojsijev poziv za uklanjanjem siromaštva iz naroda, Pnz 15,4.7-8; usp. Pavlovu kolektu za Jeruzalemsku crkvu, 1 Kor 16,1-3; Rim 15,26) – odricanje od osobnog vlasništva i predavanje za potrebne jest ispunjenje Isusove naredbe u Lk 12,33-34; 18,28; krštenici su se krštenjem na vidljiv vanjski način priključivali zajednici Isusovih učenika. Grčki termin koinōnia – kojeg možemo prevesti kao zajedništvo, uzajamna povezanost te u krajnjoj liniji zajednica – svojom učestalošću u Novom zavjetu pokazuje svijest o važnosti zajednice i kolektivne dimenzije crkvenog života.

Kao važan vid zajedništva u Dj 2,44-45; 4,34-5,11 Luka ističe svojevoljno stavljanje vlastitih dobara na uporabu svima u zajednici i pri tome idealizira preuveličavajući – sve im bijaše zajedničko (2,44). Prema C. K. Barrett, pojam koinonia može se shvatiti na 4 načina: zajedništvo s apostolima, „komunizam“ u svjetlu toga da im sve bijaše zajedničko (2,44), istoznačnica sa „lomljenje kruha“ ili sa „davanje milostinje“. No, činjenica da Luka o karitativnoj dimenziji pojma koinōnia progovara tek u 2,44 govori kako njegov pojavak u 2,42 treba gledati u općenitijem značenju: zajedništvo prianjanja novih članova crkvenoj zajednici koje kao glavnu odrednicu ima apostolski nauk. S točke gledišta naše teme, ključni element ovakvog zajedništva jest njegova dobrovoljnost uslijed koje nestaje mogućnost njegove usporedbe s komunizmom. Ona predstavlja svjedočanstvo o osloboditeljskom aspektu zajedništva kojeg su obraćenici u Crkvi iskusili. Ovaj materijalni aspekt zajedništva davao je crkvenoj zajednici mogućnost samostalnog postojanja organiziranjem vlastitih resursa;

 lomljenje kruha jest dodatni vid bogoslužja kojeg su kršćani prakticirali i ovdje se najvjerojatnije misli na slavljenje Euharistije (usp. Lk 24,35; 1 Kor 10,16), iako su i dalje redovno išli u hram na prinošenje žrtava (usp. 2,46; 3,1; 5,12.21.42; 20,7-12; 27,35). U svjetlu ranije istaknutog življenja zajedništva, lomljenje kruha kao oznaka života crkvene zajednice (2,42; 20,11; 27,35) ne ostaje na razini jednostavnog liturgijskog čina nego doista označava euharistijsko slavlje u smislu jedenja/pijenja za Isusovim stolom u njegovu Kraljevstvu (usp. Lk 22,30) te predstavlja stvarnu proleptičku participaciju eshatološke gozbe. Takvo se sudjelovanje u euharistijskoj gozbi prikazuje istinitim i u duhu spasenjske vizije najavljene na početku Isusovog javnog djelovanja u Lk 4,16-30 kojim se siromasima obećava radosna vijest a potlačenima oslobođenje. Gradeći na ovakvom temelju svakodnevnog ostvarenja ideala Isusovog davidovskog Kraljevstva, Luka će pružati impresivnu sliku misijske djelatnosti koju poduzima crkvena zajednica. Poseban impuls doći će od apostolskog sabora kada Jakov bude potvrdio kako je nastupio trenutak ostvarenja najave izrečene od proroka Amosa: raspala koliba Davidova treba biti obnovljena, priključujući joj i pogane nad kojima je zazvano Božje Ime (Dj 15,13-18; usp. Am 9,11-15).

molitva je također vid zajedništva (prakticirane su biblijske i tradicionalne židovske molitve te su njima pridodane nove kršćanske molitve).

Luka navodi da su kršćani to činili svaki dan: iz toga proizlazi kako dan Pedesetnice (2,1.15.41) – koji je manifestacija posljednjih dana (2,17-18) tj. dana Gospodnjeg (2,21) i ispunjenje Davidovog očekivanja (2,29) – ulazi u život kršćana postajući njihov danas – svagdan vjernika (2,46-47).

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.