Dj 3, kao komplement Dj 2, pruža svojevrsni ključ za čitanje Djela apostolskih. I ovaj odlomak je sastavljen po principu akcija/govor, tipičnom za davanje svjedočanstva – prvo se nešto uprisutnjuje a onda se tumači. Ovo je poglavlje usredotočeno na osobu Isusa Krista koja djeluje kroz svoje svjedoke-apostole (valja uočiti da se ovdje ne spominje Duh Sveti!).

Petar i Ivan pojavit će se skupa još u 4,13.19; 8,14; Luka ih prikazuje u paru vjerojatno kao odraz Gospodnjeg slanja učenika po dva (Lk 10,1; 19,29; 22,8) i sa nakanom istaći da ne djeluju kao pojedinci u svoje ime, nego su Isusovi apostoli. Oni su očitovanje zajednice okupljene oko Isusa, u kojoj prebiva i koja komunicira Njegov blagoslov. Luka je već kratko spomenuo da su apostoli činili čudesa, a sada slijedi opis jednog od njih koji je paradigmatičan za situaciju u kojoj se nalaze Jeruzalem i Izrael.

Deveta molitvena ura zapravo su tri sata poslijepodne. Upravo u taj sat, koji se poklapa s časom Isusove smrti (Lk 23,44), čovjek koji je zbog invaliditeta i specifičnog shvaćanja Lev 21,17-21 bio isključen iz hrama sada dobiva pristup svetom mjestu (usp. također 2 Sam 5,6-8; Mt 21,14). Poput Kaleba (usp. Br 14,30; 32,12; Pnz 1,36), ovaj je čovjek više od 40 godina (Dj 4,22) iščekivao ulazak u obećanu baštinu tj. u prebivalište Božje.

Na ulazu u Hram, koji je bio mjesto hvaljenja Boga, ali i mjesto sakupljanja zlata i srebra, Petar mu kaže: srebra i zlata nema u mene (Dj 3,6; usp. Lk 9,3) jer, kako smo čuli u 2,44, svatko je imovinu stavljao na službu zajednici i potrebitima. Zlato i srebro ne mogu spasiti (Sef 1,18; Sir 8,3), a često su povezani sa idolatrijom (Izl 20,23; Pnz 7,25; Hoš 8,4). Njemu, koji ne traži Božje svjetlo nego srebro i zlato, Isusovom milošću biva vraćeno zdravlje i mogućnost ulaska u Hram. Ovaj hromi, čini se, predstavlja narod pod utjecajem idolatrije, kojemu djelovanjem apostola biva vraćena mogućnost pristupa u svetište.

Reakcija prisutnih nije strahopoštovanje pred Božjim djelom nego strah kao i pred Isusovom moćnom riječju (usp. Lk 4,36; 5,9). Da bi se strah pretvorio u strahopoštovanje vjere, potrebno je objasniti događaj. Tada će postati jasno kako rehabilitacija ovog čovjeka označava prvinu restauracije Izraela u njegovu odnosu s Bogom.

Petrov govor, poštujući  postupke klasične rabinske egzegeze (midraš), želi iznijeti smisao Pisma i otvoriti srce svog slušateljstva.

Pismo se sastoji od tri dijela: Zakon (Petoknjižje) – normativni dio Pisma; Proroci i Spisi – pozivaju, na temelju Zakona, na aktualizaciju i novi duhovni hod. Petar je na Duhove citirao Proroke i Psalme = pozivao na prihvaćanje normativnosti objave Duha Svetoga.

Sada citira Zakon (Petoknjižje) → ima normativnu konotaciju → sam Zakon nalaže prepoznati Isusa kao Proroka koga je Mojsije obećao (Dj 3,22-23; Pnz 18,15-19) i potvrdio tijekom Preobraženja (Lk 9,35). Zašto? Slutnja o uskrsnuću od mrtvih, koju je Bog budio Mojsiju predstavljajući se Bogom Abrahamovim, Jakovljevim i Izakovim (Izl 3,6) a koju Isus afirmira u raspravi s farizejima (Lk 20,37-38), svoje ispunjenje dobiva u Uskrslom Sluzi Gospodnjem. On, koga su Židovi u neznanju ubili (Dj 3,17), prvi je pobjedonosno prošao kroz smrt i sada je Začetnik života (3,15). Zato što daje život koji ide s one strane smrti, u Njemu se ostvaruje Obećanje dano Abrahamu o blagoslovu u njegovu potomstvu.

Hromi jest slika izraelskog naroda: snagom vjere u Isusovo Ime (3,16) zadobiva pristup u Hram: Izraelu je otvorena mogućnost hoda u puninu zajedništva s Bogom kako bi postao blagoslovom svim plemenima zemlje.

Pošto je u prvom dijelu govora Isusa predstavio ključem restauracije Izraela (3,16), u drugom neznanje zbog kojeg su židovi ubili Isusa te potrebu pokajanja i promjene smjera, a u trećem potrebu reorganiziranja naroda oko Sluge Isusa (3,26) da bi baštinili Abrahamov blagoslov, narod je pred izborom:

– namjerno ostati u neznanju (i nastaviti biti ubojica) ili se obratiti i postati sluga s Mesijom Slugom?

Ovo je poglavlje uvijek aktualno jer zajednica vjernika je uvijek pred dilemom biti sluga s Kristom Slugom ili ne?

Apostoli – lideri naroda Božjega (Dj 4,1 – 5,42)

Dakako, ako moć Uskrišenog Trpećeg Sluge istinski djeluje i ako je narod stavljen pred odluku, onda se ne radi više samo o pitanju osobne duhovnosti pojedinog Izraelca nego se postavlja pitanje: tko će od sada nad izraelskim narodom imati duhovni autoritet, Isusovi svjedoci ili židovsko svećenstvo? Naracija koja slijedi stoga otvoreno fokusira temu apostolskog svjedočenja i autoriteta.

Sasvim je za očekivati da će nakon Petrovog govora (Dj 3) doći do podjele u narodu: mnogi se obraćaju, ali religiozna vrhuška progoni apostole (4,1-3) koji im otvoreno spočitavaju krivicu za Isusovu smrt (4,11). Sanhedrin će pokušati osporiti njihov utjecaj nad narodom – dva puta bit će procesuirani (4,1-22; 5,17-42). Ovo je prvi zahvat službenog židovskog vodstva u život Crkve u Dj i on uvodi sve češće reakcije i konfrontacije koje će iz toga proizići.

Saduceji su bili pripadnici aristokratske struje blisko povezane sa svećeničkom hijerarhijom. Luka ih je u Lk 20,27 predstavio kao sljedbu unutar židovstva koja smatra da nema uskrsnuća. Vjerojatno zato sada žestoko reagiraju na Petrovu propovijed o Isusovu uskrsnuću. No, zabranjujući apostolima da govore o Isusovu Imenu, službeni vjerski vođe zapravo protiv svoje volje priznaju Njegovu moć i utjecaj.

Petar će i istražni proces iskoristiti za pružanje svjedočanstva o moći Uskrsloga kojim je ozdravljen hromi na hramskim vratima. Ovaj puta svoju argumentaciju u prilog Isusu temelji na slici o odbačenom kamenu iz Ps 118,22. U zaključku ide dalje nego u svim dosadašnjim istupima i donosi temelju soteriološku tvrdnju: nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (4,12; usp. Jl 2,32).

Koliko god da Sinedrij nije bio sklon djelovanju apostola, nisu mogli zanijekati snagu znaka (4,16) koji se dogodio na hromome. Time autoritet apostola u Izraelu dobiva novi poticaj i sve će se više učvršćivati. Time postaju pravi lideri naroda (4,23-5,16), čak u toj  mjeri da raspoređuju i njegova materijalna dobra (4,35.37; 5,2).

Usred govora o protivljenju službenoga židovstva nastanku i razvoju mlade crkvene zajednice, Luka kao svojevrsni interludij ugrađuje tekst u 4,23 – 5,16 u kojem prikazuje apostolsku molitvu nakon puštanja iz tamnice (4,23-31), potom dvije ilustracije o zajedništvovanju dobara u Crkvi (4,32-37; 5,1-11) te interludij završava sumarijem o napredovanju Crkve (5,12-16).

Vrijedno je reći nekoliko riječi o zajedništvu dobara. Kao ilustraciju okupljanja novog naroda Božjega u crkvenoj zajednici, njihovog unutarnjeg ustrojstva i duha kojim su živjeli, Luka navodi sličice sa Barnabom (4,36-37) te Ananijom i Safirom. Barnabina plemenitost kojom svoja dobra ugrađuje u Crkvu služi kao kontrast Ananiji i Safiri, koji pokušavaju odvojiti nešto od utrška nakon prodaje imanja (5,1-11). Smrt Ananije i Safire, zbog laganja u Crkvi – što Petar kvalificira kao laganje Duhu Svetomu (5,5) – svjedoči u prilog autoritetu apostola jer neposluh njima vodi iskorijenjivanju iz Božjeg naroda (usp. 3,22-23). Ovaj događaj kao da još više unapređuje djelovanje i položaj apostola (5,12-16). Tek tako učvršćenu organizaciju – ne samo religioznog nego i materijalnog – života – koja ima svoje vodstvo Dj 5,11 po prvi puta nazivaju Crkvom.

Vjerska vrhuška odlučuje po drugi puta progoniti apostole i drugi puta baciti u tamnicu cijeli apostolski kolegij (5,17-18), no oslobodit će ih anđeo Gospodnji (5,19). Čudesno oslobođenje dolazi kao božanski pravorijek o dilemi koju je Petar postavio u 4,19: sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. On potvrđuje ispravnost pribjegavanja građanskom neposluhu kako bi se nastavilo sa propovijedanjem i izgradnjem crkvene zajednice. Ovu temu na svoj način nastavlja jedan član Sinedrija, koji je uz to bio i učitelj sv. Pavla dok je studirao židovsku teologiju. Farizej Gamaliel izgovara mudre i proročke riječi: ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete (5,34-39).

Apostole će potom išibati i pustiti uz zabranu govorenja u Isusovo Ime (5,40-42). Oni pak i dalje radosno podnose teškoće i svjedoče; naspram malverzacija kojima se služi Sanhedrin, pokazuju autentičnost svoga poziva i autoriteta – iako proganjani doista upravljaju sa 12 plemena obnovljenog Izraela.

Prvi progoni i početak misija

Osim restauracije Izraela, Luka pred sobom ima drugi važan cilj. Nakon što su se Dvanaestorica pokazali Isusovim autentičnim svjedocima, pitanje je kako će blagoslov (usp. 3,25-26) kojeg oni komuniciraju dospjeti do kraja zemlje (1,8)? Na koji će način pogani postati baštinici Abrahamovog blagoslova?

Luka će istaknuti kontinuitet između Dvanaestorice i onih koji propovijedaju poganima (succesio  apostolica). U tu svrhu donosi izvještaj o posluživanju udovica u Dj 6,1-6: sedmorica koji su postavljeni za poslužitelje kasnije će propovijedati Riječ Helenistima u Jeruzalemu i poganskom svijetu. Kao što Dvanaestorica imaju autoritet u posluživanju Izraela (Lk 22,25-30; Dj 4,32-37), tako će sedmorica imati autoritet među Židovima grčkog jezika.

Naime, jeruzalemska zajednica se sastojala se od dvije grupe ljudi, palestinskih i helenističkih judeokršćana (iz dijaspore). Helenistički židovi iz dijaspore imali su u Jeruzalemu svoja vlastita društva i sinagoge (bilo ih je ukupno oko 480). Uz neke od njih bila su i svratišta te podzemni zatvori i mjesta za bičevanje.

Uz Dvanaestoricu i druge Isusove učenike, kršćanima su nekako najlakše postajali upravo židovi iz dijaspore jer su bili mentalitetom širokogrudniji. Među njima su bili Stjepan i Filip, koji će u međuvremenu postati đakoni. Kako Crkva nije imala vlastiti bogoslužni prostor nego su kršćani normalno odlazili u sinagoge i u Hram, tako su i Stjepan i njegovi sudrugovi iz dijaspore pohađali svoju sinagogu Libertinaca, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije (Dj 6,9). U takvom okruženju došlo je do rasprave kakvu nam opisuju Dj 6,8 – 7,53. Stjepan je pokušao objasniti zašto u ekonomiji spasenja Zakon i Hram nemaju apsolutnu vrijednost te istaknuti ulogu Mesije iz Nazareta – kamena kojeg oni odbaciše. Možemo nagađati je li i Savao sudjelovao u ovoj raspravi u kojoj Stjepanovoj mudrosti i Duhu kojim je govorio nisu mogli odoljeti (6,10)?

Poslije Stjepanove smrti uslijedio je progon kršćanske zajednice koja se raspršila po Judeji i Samariji; neki su dospjeli čak do Fenicije, Cipra i Antiohije sirijske (8,1;11,19). Apostole ovaj progon, čini se, mimoilazi. Na njega se gledalo kao na unutarnju stvar židovstva. Iako Luka za Crkvu inače upotrebljava terminus technicus ecclesia za one izvan nje ona je bila samo još jedna od grupacija unutar židovstva. Tako Dj 24,5 govore o nazaretskoj sljedbi. Isusove učenike smatralo se jednom od židovskih sljedbi. Ako uzmemo terminologiju iz Dj, konstatirat ćemo da koriste isti izraz za kršćane kao za farizeje ili saduceje sljedba, partija, sekta (Dj 5,17; 15,5; 24,5.14; 28,22) – grupa koja se odijelila. Flavije tako govori o sektama farizeja, saduceja, esena…

Koliko nam povijest govori, među sektama nije bilo otvorenih sukoba; istina je da su imali nesuglasica, ali rijetko otvorene sukobe. Tako jedan rukopis iz Kumrana (Hab pešer-odlomak) govori o progonu kumranske zajednice od strane velikog svećenika zbog pitanja liturgijskog kalendara.

Nakon Stjepanovog pogubljenja (koje označava i kraj tzv. jeruzalemske naracije), svi misionari osim Dvanaestorice napuštaju grad (8,1). Filip, jedan od sedmorice zaređenih sa Stjepanom (usp. 6,5), evangelizira Samariju. Za njegova djelovanja zabilježena je prva simonija: Šimun čarobnjak pokušava kupiti Duha Svetog (8,9-24).

Luki je neobično stalo do naglašavanja povezanosti Crkve koja se širi sa njezinom maticom u Jeruzalemu: Filipovo djelovanje u Samariji (8,4-13.26-40) bit će ovjerovljeno od predstavnika apostolskog zbora iz Jeruzalema (8,14-24), kao što će kasnije biti slučaj i sa Pavlovim djelovanjem.

Pri tom se događa važan moment: Filip evangelizira i krsti Etiopljanina, dostojanstvenika etiopske kraljice Kandake, poganina koji je prethodno prihvatio židovstvo (8,26-40) – time evanđelje po prvi puta naviješteno nekome tko u nacionalno smislu nije Židov, iako je u religioznom smislu obrezanjem postao članom židovske zajednice.

Protjerani kršćani–helenisti u novim sredinama u svoje zajednice primaju nove članove i to iz redova pogana. Za razliku od sinagoge, oni više ne prave razliku između punopravnih članova, prozelita, i bogobojaznih s točno određenim dužnostima i obavezama, nego daju svima jednaka prava. Obrezanje više nije potrebno, u zajednicu se ulazi – krštenjem.

Tako je u kršćanskim zajednicama uklonjena granica između židova i pogana koju je židovstvo brižno čuvalo. Pogani su se stoga radije obraćali kršćanima nego židovima, jer im se to činilo jednostavnijim. Činjenica da je do sukoba uopće došlo govori da su judeokršćani još uvijek pripadali sinagogi.

_________

Bilanca: nasuprot svečanim obećanjima o naviještanju i blagoslovu poganima (Post 12,2-3; Iz 42,6~Lk 2,32; 3,8; 4,25-27; 24,47; Dj 1,8), prema Dj djelovanje među poganima počinje uslijed manje svečanih, ali zato sasvim razumljivih motiva: misije među u poganskim krajevima počele su zato što su židovi odbili Evanđelje! Naravno, nisu ga odbili svi, jer i u Jeruzalemu a i u dijaspori bit će židova koji ga prihvaćaju. Specifično za Luku jest što naglašava kako vjerni židovi i obraćeni pogani skupa grade autentični Izrael, narod Božji.