Uz svetkovinu Velike Gospe (E. M. Ronchi)

 

 

 

 

 

Djevice,

zlatni prstene

vremena i vječnosti,

ti unosiš našu pȕt u raj

i Boga u našu pȕt (D. M. Turoldo)

 

Prsten od zlata, gdje se spajaju vrijeme i vječnost jedno u drugome, gdje se nadilaze granice: tijelo žene u raju, tijelo Božje na zemlji. Uznesenje Blažene Djevice Marije danas pjeva pjesmu o vrijednosti tijela. Bog ne obescjenjuje svoja čuda i čovjekovo tijelo, satkano od čudesa, jednom će, preobraženo, imati isto dohodište kao i duša, a Gospodin će ispuniti srce i tijelo i bit će sve i u svima (Kol 3,11). Ovo tijelo tako krhko, tako nježno, tako drago, tako žalobno, sakrament ljubavi i ponekada nasilja, u kome osjećamo snagu radosti, u kojemu trpimo dubine boli, postat će u posljednji dan otvorena vrata, prijevornica otvorena zajedništvu, bistrina kristala, sakrament savršenoga susreta. Marija je sestra koja je otišla naprijed, njezin usud od sada je i je naš. Vidjeh: žena odjevena u sunce…trudna viče u porođajnim bolima (Otk 12,1-2).

Prekrasna slika Crkve, Marijine ljudskosti, mene – malenoga srca još uvijek obavijena sjenama. Koja otkriva naš zajednički poziv: biti u životu, davatelji života. Biti bića svjetla, rađatelji života, i u borbi. Protiv zla, velikoga crvenog zmaja koji proždire svjetlo, koji jede plodove života. Imati srce od svjetla, oko sebe odašiljati samo signale života, i nikada se ne predati. Jer budućnost svijeta nije trudna smrću nego životom. Evanđelje pripovijeda kako Marija pohiti u gorje. Ona je žena puta dovršenog u žurbi jer ljubav uvijek žuri, ne podnosi kašnjenje; ide nošena budućnosšću koja u njoj poprima pȕt i plamen. Žena u hodu, koja je uvijek slika nutarnjega traganja, hoda prema novom svijetu na tragu Božjem i prema nadama srca. Žena u hodu prema drugima: Marija u evanđelju nikad nije sama, nikad nije izdvojila prostor za sebe, bez obzira koliko mali bio. Stalno ide prema drugima, stvorenje zajedništva, čvorište susretanja. Žena u u hodu iz kuće u kuću, ostavlja kuću u Nazaretu i ide Elizabeti, zaručnicima u Kani, u Kafarnaum, u gornju sobu u Jeruzalemu, kao da se njezina kuća raširila i rastvorila, uvišestručila krug srca. Žena u hodu s radošću, s radošću i strahom ujedno, radost koja u susretu s Elizabetom prelazi u zagrljaj i pjesmu. Jer se radost, kao i mir, kao i ljubav živi samo dijeleći ih.

Uznesenje Blažene Djevice Marije je slavlje našega zajedničkog hoda prema životu. Mi jesmo žalobno čovječanstvo, ali u hodu; čovječanstvo ranjeno, palo ali ipak u hodu; čovječanstvo koje dobro poznaje izdaju, ali koje se ne predaje, koje istom snagom ljubi nebo i zemlju.

(prijev. I. Č.)

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.