Itekako se Bog javljao ogrnut ognjem, pratili ga zemljotresi, oluje… Pismo obiluje zastrašujućim događajima koji su očitovali kako je Njegov prst na djelu. Mudri Sirah kaže kako je i sȃm Ilija s neba 3 puta sveo oganj Božji (Sir 48).

Ipak, Iliji ne dolazi tako. Zašto? Iliji je dosta ognja, potresa, vihora… Klonuo je iscrpljen borbama koje je vodio. I Gospodin ga je okrijepio nek’ se uspne ovamo na goru, na sigurno jer dolje ga progone.

Neće mu reći: ako si umoran, onda ti nije ispravna duhovnost. Nisi vjeran službenik Božji! Bog to neće reći! Zna da je Ilija sve svoje snage dao za njega. I dolazi mu kao tihi lahor…dašak svježine! Kako je nježan Bog! S koliko obzira prilazi svom sluzi! Kao najveći liječnik, nebeski terapeut! Neće mu doći s onim što bi moglo opteretiti Ilijine izmučene živce.

Dolazi najnježnije…šapće u lahoru…izgovara najtananije riječi! Ono što njegovo iznureno biće najviše treba – upravo to mu daje. S koliko pažnje i nježnosti!

Božja riječ mu šapće o budućnosti jer ona ima dati puninu prošlim i sadašnjim zbivanjima. Božji šapat otkriva novo lice Boga i čovjeka, daje snagu za sutra, upravlja korake ka novom zajedništvu Božjeg naroda. Otvara ono što je zatvoreno, probija zatvoreni krug i širi nova obzorja.

Ilija je Njemu dao sve. I njegov Bog, Gospodin Izraelov, daju mu ono najbolje što se može dati! Nakon što uskoro završi svoje poslanje, uzet će ga na nebo. Starozavjetno uznesenje! Neće dati da Njegov pravednik truleži ugleda (Ps 16).

Kako je obziran i pažljiv naš Bog! Najfinija lirika Staroga zavjeta…

Ilija, prije nego se uspeo na brdo Horeb, na čudesan je način dobio kruh koji ga je krijepio za susret s Gospodinom. I Isusovi učenici su u prethodnoj zgodi evanđelja po Mateju na čudesan način su nahranjeni kruhom. Trebali su znati kako i njima slijedi susret s Gospodinom…

Trebali su, da im je On bio na prvom mjestu kao Iliji! Zaboravljaju na čudesno umnožen kruh, na Njegovu riječ, na Iliju…

Sami na vodi koja je za biblijskog čovjeka slika za sile kaosa! Samo Bog je gospodar voda. On je jedini koji može hoditi morskom pučinom. I nakon tolikog hoda s Njim u stanju su ne prepoznati Ga, misliti da je – utvara! No, On ih bodri: ne bojte se! Ne bojte se okolnosti izvan vas – pogledajte radije u oluje koje huče u vama…

Koliko god su dramatične okolnosti u kojima se učenici nalaze, za Isusa je najdramatičnije što su skloni zaboraviti na čudo umnoženja kruhova, pomisliti kako je zauvijek i potpuno otišao od njih. Zaboraviti da je već jednom utišao oluju…

A sve može biti drugačije. Odmah se može početi otvarati jedan novi svijet. Na Isusovu riječ se može krenuti i preko valova; Njegova riječ može osvijetliti put kroz neprijateljsko kovitlanje sila kaosa.

Koga? Onoga koji se u nju pouzdaje. Onoga koji je svoje oči upro u Učitelja i ide prema Njemu. Koji u sebi nema drugih misli. Petar je zapeo jer je njegova sumnja zapravo oklijevanje, kolebanje, uskraćivanje povjerenja Božjoj moći.

Petar je pred vratima kroz koja je Ilija davno ušao: prihvatiti, bez obzira na sve što oči vide i uši čuju, Božju riječ. Kao jedinu stvarnost. Gospodin poziva: nije važno što ne razumiješ kako se zbiva, važno je da možeš hoditi!

I dogodit će se da On, koji se u početku doimao utvarom, postaje sve stvarniji. Dok ne postane prava i jedina stvarnost. A na koncu će se pokazati da su tmine i more i vjetrovi, bez obzira koliko opasni, zapravo bili utvara. Da su snažniji samo od učenikova straha i dezorijentiranosti.

Ali ne i od ruke Božje. Jer nju usred kaosa Gospodin pruža učeniku, grli njegovu malovjernost i daje život. Kako u malim, osobnim olujama – poput Ilijine, tako i na velikim vjetrometinama povijesti. Njegova ljubav sve zove i upravlja sebi. U Njega gledajte i razveselite se!

Da, izmoreni i opterećeni mogu doći k Isusu i on će ih odmoriti…ako su spremni na Petrov korak unatoč oluji, ako su spremni na Ilijin hod…sve uložiti da bi se sve dobilo drugačije, novo… Tu nastaje mir, nastaje novi svijet. Tek tu počinje živjeti Crkva. Bez toga preostaje samo životarenje.