Mt 15,21-28

₂₁Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske. ₂₂I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” ₂₃Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: “Udovolji joj jer viče za nama.” ₂₄On odgovori: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” ₂₅Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!” ₂₆On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” ₂₇A ona će: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” ₂₈Tada joj Isus reče: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa.

Ovaj odlomak Evanđelja bi se, možda, na prvi pogled mogao jednostavno svesti na sržnu temu: Bog voli i strance; ili: Bog ne gleda na razlike među ljudima kao ljudi; ili: žena je vjerom prekoračila neke granice i otvorila si vrata Božjem milosrđu. Tako mnogi i čine tumačeći ovo Evanđelje, međutim tada ostaju otvorena neka pitanja: zašto Isus ne odgovara odmah čim je čuo ženin vapaj? Što je čekao ne uzvrativši joj ni riječi? Čak i kad Ga apostoli mole, On ne želi – poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova! Ponovo Ga žena moli, a On opet neće. Zašto se, ako voli strance, odmah ne smiluje? Gleda li ili ne gleda na razlike? Vidimo, jednostavno tumačenje je u najmanju ruku problematično…

Ovdje bi se trebalo sjetiti Abrahama kako odvraća Boga da ne uništi Sodomu (usp. Post 18,16-33). Nakon što mu je Bog otkrio namjeru da je uništi, Abraham pet puta intervenira: Gospodine, ako je u gradu 50 pravednika..? pa onda, ako je ovoliko, onoliko…sve do 10! Što je to? Vašar i cjenjkanje s Bogom? Nije. Je li Abraham učio Boga pravdi? Nije. Bog dopušta da se Abraham vježba u pameti i pravednosti pred Bogom. I napreduje u Božjoj školi. Bog je ponizan i spreman je prikazati se kao da Ga čovjek podučava pravdi i istini kako bi čovjek napredovao!

I ovo Evanđelje je dobrim dijelom usredotočeno na one koji uče, tj. na Isusove učenike. Kada su čuli da žena viče i zapomaže a Isus šuti, oni pristupaju – udovolji joj jer viče! Govore li to zato što su milosrdni ili im para uši? Vidjet će se uskoro. Puno puta čovjek sebi umišlja kako je milosrdan, posjeduje ovu ili onu kvalitetu i čak kreće Boga poučavati o tim stvarima. Tako i oni. Međutim, kad je Isus odvratio poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, zašutješe.

Žena još viče, a oni sada šute. Ona treba smilovanja, traži milosrđe a oni šute jer ne smiju preko Učiteljeve riječi. Dok je Isus šutio, „igrali“ su se milosrđa, a kada je povukao crtu, šute. Gdje im je sad milosrđe, dobrota? Tako se brzo sve potrošilo? Nakon što se Isus obratio ženi i rekao ne priliči se uzeti kruh djeci i baciti ga psićima, od učenika više ni traga ni glasa. Nestaše. Kako je tanko njihovo milosrđe, kako kratka njihova pomoć!

Kada je Isus zvao Petra k sebi po vodi, nije uspio stići radi svoje malovjernosti (Mt 14,22-33). Kako će sada učenici ići protiv Isusove riječi? Može li se to? Vidimo, ovdje će Isus udijeliti veliku lekciju o tome što je vjera a što malovjernost.

Žena ide dalje sama. Sama pred Božjom šutnjom. Ne predaje se. Vjeruje i bori se. I uspijeva. O, ženo, velika je vjera tvoja! Isus je zadivljen nad njezinom vjerom. I daje joj spasenje, uslišava ju. Ovdje je kritičan moment za čitatelje. Može pričiniti kako je Isus prihvaća i pridružuje narodu spašenika. Ne, nikamo je On ne privlači. Ona ostaje gdje je i bila. I nije izgubljena. Zašto? Pa svi su ljudi Božji (usp. Ps 24,1). Svi su njegov narod. Kod Njega granica ide drugačije – granica je vjera, milosrđe – granica je srce. Prošle nedjelje je učenicima rekao da su malovjerni.

Učenici su se i u današenjem Evanđelju pokazali nedoraslim, nisu položili ispit. Nisu u disciplini „milosrđe i dobrota“ uspjeli prijeći granicu svoje grupe i klana. Misle da je Bog onakav kakvog su si oni skrojili. A On je veći od svih granica koje mi možemo zamisliti. Svi su Njegovi, na sve On gleda i pazi. Oni bi ga najradije ograničili na mjeru svoje ograničenosti.

I mi smo okruženi najrazličitijim granicama. Mnoge smo naslijedili, mnoge još dodatno betoniramo i tako uvijek iznova potpisujemo, potvrđujemo svoju ograničenost. Ovo nas Evanđelje poziva na širenje granica u glavama, jer svi smo Božji. Tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu, kliknuo je Isus Izraelac nad vjerom poganina rimskog satnika (Mt 8,5-13). Radovao se što je pripadnik drugog naroda uspio naći svjetlo i dobrotu Božju.

I današnje Evanđelje trebamo tumačiti naopačke: nije da Bog voli i prihvaća i strance nego kod Njega nema stranaca – svi su Njegovi. Kod njega postoje samo izgubljeni, bili od doma Izraelova ili od kojeg drugog ognjišta.

U današnjem Evanđelju izgubljeni su – Isusovi učenici. Oni ne primjećuju kako Isus gleda, oni ne vide vjeru u ženi i boje se za nju zauzeti. Oni su stranci jer Isus i žena se razumiju, a učenici ne uspijevaju proniknuti ni nju ni Njega. Između Isusa i žene nastaje veza, struji vjera i milosrđe, bljesnulo je spasenje, a oni ništa ne shvaćaju.

U konačnici, bilanca i razlika između ove žene, „strankinje“, i učenika jest u tome kako zamišljaju Boga. Koliko se milosrđa, dobrote i širine usuđuju pridati Mu. Ona je pokazala kako je za nju On bezgranično dobar. I takvim joj se očitovao. A učenici? Prošle nedjelje Petar je uspio čak i po vodi napraviti nekoliko koraka naprijed, ali ga je ipak Isus nazvao malovjernim. Kakav naziv su učenici zaslužili sada, nakon što su očitovali ovako uskogrudnu sliku Boga? Da, vjera i dobrota itekako su povezani. Tek vjera dopušta širenje, rast dobrote u čovjekovu duhu. Bitna je za oblikovanje nutarnjeg identiteta. Ako nekoga ispunjava ovaka vjera, ispunjava ga i dobrota. I on sve više postaje dijete Božje. Sve više mu sličan. I kad se takva vjera, bremenita dobrotom, počne prelijevati u život…na sve one i na sve što je Njegovo…

* * *

U svijetu oko nas ima toliko onih koji vapiju Isusu, toliko toga što želi njegovo svjetlo. A mi stojimo i ne krećemo, ne poduzimamo ništa. Zašto? Jer su u našim glavama granice – ti koji žele humanost, bratstvo, jednakost – tko zna oko čega ne vape i ne trude se! – oni nisu naši. Što mi imamo s njima? Ne pripadaju nam! Koliko puta je Crkva potom gledala kako su ti daleki uspjeli unijeti Božje svjetlo u ovaj svijet, Bog je blagoslovio njihove napore – oni su ipak „njegovi“ – a mi ostali po strani? Nije čudo što je Papa Ivan Pavao II u ime cijele Crkve kazao mea culpa! Bilo bi čudo da svetac to ne kaže!

Ovaj sveti tekst napisan je nama za pouku kako bismo bili mudri kada naiđemo na granice, dok svrstavamo i dijelimo ljude, dok sudimo i osuđujemo… Kako ne bismo i mi na koncu od onih koji su Bogu blizu postali stranci u domu svoga Oca. Kako ne bismo, dok drugi proživljavaju i u sebi gaje ono što je bitno, povlačili neke granice koje u Božjim očima ne postoje i tako zapravo ocrtali svoju izgubljenost, omeđili mjesto na kojem se nalazi njegov zalutali sin.