(Predavanje na biskupijskom Susretu obitelji u Petrovaradinu, 5.6. 2010.)

Kako do zdrave obitelji? Kako komunicirati da bude zdrava? Ili, još bolje, kako se postaviti da bismo zdravo komunicirali u obitelji?

Obitelj je gotovo nerazmrsiva mreža odnosa: muž-žena, roditelji-djeca, muž i žena – djedovi i bake, unuci – djedovi, pa onda još pojedinačni, pa unakrsni odnosi, pa onda međusobni utjecaj pojedinih odnosa… veoma složen sistem…

Iako ih ima koji problem ozdravljenja obitelji uspoređuju s onom dilemom: što je starije – koka ili jaje? tj. treba li krenuti od djece ili od roditelja? Smatram da ipak postoji točka na kojoj se jasno vidi gdje, kada i tko je na redu da može nešto poduzeti. Naime, nisu djeca oni koji oforme obitelj pa onda u nju primaju svoje roditelje, uče ih životu pa i životu u obitelji, zar ne?! Naprotiv, roditelji su oni koji prave ambijent, oni su prvi domaćini i prvi lik svijeta kojeg će ugledati njihovo dijete. Oni su kroz nekoliko godina djetetov jedini svijet koji ono ima. Dakle, iako je obitelj gotovo nepregledna mreža suodnosa, jasno je tko je prvi na potezu, tko ima i priliku i dužnost davati ton u kući.

Ako ovome dodamo zahtjev da iz obitelji treba izići ne samo zdrav i odnjegovan ljudski organizam nego puno više – skladna i zrela ljudska osoba, onda je jasno kolika je zadaća svake, a napose kršćanske obitelji. Velika i prevelika. Ako smo ustvrdili kako je to prije svega zadaća roditelja, onda se s pravom pitamo: a što tu mogu roditelji?

Jasno je kako sa svim ovim problemima roditelji ne mogu izići na kraj, oni ih ne mogu sve riješiti. Ni dnevnu komunikaciju a kamoli komuniciranje s djetetom koje će dovesti do njegovog sazrijevanja u skladnu osobu.

No, ovdje je ključni moment. Naime, postoje dvije vrste roditeljske nemoći. Jedna će uroditi neuspjehom (roditelji su sve probali, ali nisu uspjeli), a druga će uroditi uspjehom.

Zašto roditelji, iako su nemoćni, ipak mogu uspjeti, odgovor nam daje primjer svete Obitelji.

Marija je, govoreći o Josipu, Isusu rekla tvoj otac. Ne, ja sam sada u kući Oca mojega – moj je Otac na nebesima! Marija i Josip ne razumješe riječi koju im reče. A zašto ne razumiju? Zato jer su se u njihovim ušima bolno sudarili ono Marijino otac tvoj-Josip i Isusovo kuća Oca moga-na nebesima! Taj sudar se prenio u njihovo srce. I oni to ne mogu u prvi čas shvatiti. Pojavljuje se tjeskoba jer pred njima izranja spoznaja: naše dijete zapravo nije naše! Može li se živjeti s tim – imati i nemati? Kako će smisao života roditelja – njihova djeca – biti nešto što imaju i nemaju? Kako živjeti za ono što nemaš i nije tvoje?

Tako, poput, svake druge, i sveta Obitelj ulazi u krizu i patnje koje ona nosi. Kriza je, dakle, neizbježan kruh svagdašnji na stolu svake obitelji. Sve drugo su iluzije.

No, u ponašanju sv. Obitelji vidimo i koji je put prema uspjehu, kako čovjek može i ono što ne može.

Ključne riječi rješenja su njegova majka ovo brižno čuvaše u svom srcu, prebirala je po tim riječima želeći ući u njihovu istinu. I ušla je. Upravo ovdje je naišla na onu zlatnu nit koja će se jednom razmotati u životu njezinog sina i onda će obasjati i objasniti sve njegove pojedinosti. Za sada je bilo dovoljno da je počne slijediti i živjeti u skladu s njom, koliko god ona bila teška jer tražila je od roditelja – imati i nemati!

Dakle, prvi uvjet je shvatiti kako djeca u obitelji nisu naša nego da su budući ljudi koji imaju svoj vlastiti životni put kojeg trebaju ostvariti, trebaju postati svoje osobe, pripadaju sebi, svojim snovima i ljubavima, svijetu kojega će izgrađivati… U krajnjoj liniji djeca su Božja, kao što ni naš život nije naš nego je zapravo Božji – njegov je dar i u glavnim linijama se odvija po njegovoj volji i traje ne dok mi hoćemo nego dok on hoće.

Drugu presudnu lekciju vidimo iz Isusovog ponašanja. Iako ga roditelji nisu odmah razumjeli, on im se vraća i ostaje s njima. Poslušan je onima koji ga ne razumiju! Iako je svjestan svoje autonomije, on je i dalje s njima, odlučuje se biti u sredini koja ga ne shvaća, u njoj voditi dijalog, trpjeti njezine nesporazume i ograničenosti… Time pokazuje da je to jedini put na kojem čovjek može rasti i sazrijevati. Njegova obitelj je sveta iako nesavršena. On je prihvaća i voli.

U njoj raste u mudrosti, dobi i milosti. Dakle, može se rasti i sazrijevati iako smo u nesavršenoj sredini, iako smo neshvaćeni i podložni drugima u njihovoj ograničenosti.

Zašto je to tako? Tu smo na pragu Božjih tajni… Razlog tome jest u tome što je svatko od naših bližnjih puno više od svojih problema, puno više od onoga što on ili ona shvaća ili ne shvaća. Moj otac, majka, brat i sestra nije samo zbroj njihovih ili njezinih ograničenosti. On je puno više. U njemu i njoj je ono nešto neobjašnjivo, neizrecivo što ne mogu umanjiti svi njegovi/njezini defekti i ograničenosti. I kada se susreću dvije osobe koje su svjesne toga neizrecivog svjetla Božjeg koje je u njima i prepoznaju ga jedna u drugoj, onda svi drugi problemi padaju u drugi plan. Onda čovjek ne samo da ih može nositi, nego može usprkos njima i rasti i razvijati se u skladnu osobu. I neće jedan drugome biti ni vuk a ni pakao. Naprotiv, bit će osvježenje jer svjetlo Božje koje dolazi iz druge osobe ima drugačiju boju nego moje, ono me obogaćuje i osvježava.

Kada dvije osobe jedna u drugoj počnu tražiti ono Božje, doživjet će da je Božje svjetlo veće od mana drugog čovjeka. Onda postaje moguće prihvaćati jedan drugog, dopustiti neka se razvija onako kako ga Bog poziva u život i kako se on želi odazvati – to je stvar intimnog dijaloga svake osobe s Bogom.

To je ono što bi djeca trebala učiti od svojih roditelja. Ako ih tome roditelji budu poučavali od malih nogu, onda će obitelj ispuniti svoj zadatak. Jer ne samo da će život u toj kući postati moguć, nego će mladi ljudi koji odrastaju u takvoj sredini moći postati zreli roditelji, supružnici, suradnici na radnom mjestu itd.

Dakle, Bog je u svojoj mudrosti tako stvari uredio da se prema punini života može ići jedino pošteno i to tražeći Njegovo svjetlo u sebi i u drugom. I ako  čovjek odluči krenuti tim putem, onda se svi elementi obiteljskog života polako popravljaju i idu prema optimumu. I, obrnuto, ako se to zanemari, onda taman da je standard na najvišoj razini, obitelj će i dalje grcati u nerazumijevanju, nepoštovanju jedni drugih, nemirima pa čak i neprijateljstvima. Bez obzira koliko bogata, kuća tada postaje pakao u kojem je život nemoguć.

Jedno je imati kao čovjek a drugo je živjeti kao čovjek tj. kao obitelj. Ako ono prvo znači imati kuću, veliku prostranu, onda ovo drugo znači da u njoj postoji toplina zbog koje ta kuća postaje dom.

Ljudi bježe iz velikih i iz malih kuća. Iz doma se nikad ne bježi. Ako se iz njega i mora otići, uvijek mu se vraća. Pa i kad zgrade jednom više nema, kada roditelji odu s ovog svijeta, ostat će dom u duši njegovog djeteta – ostaje ono BITI ČOVJEK koje je naučio i naučila od svojih roditelja, braće i sestara. A BITI ČOVJEK po Božju, to nije stvar samo zemaljskog doma – tu počinje predvorje nebeskog doma!