(Predavanje na Školi ekumenizma u Novom Sadu, 19. veljače 2011.g.)

Uvod u problem

Sumirajući bilancu Pavlovog prvog misijskog putovanja, Luka sa zadovoljstvom ističe kako su se poganima otvorila vrata vjere (Dj 14,27). Ne osvrće se na teškoće pa ni na mučeništvo koje je Pavao gotovo podnio – kao da sve to nije važno u usporedbi s vratima vjere koja su se otvorila poganima! U centru Lukinog Evanđelja, kada se radi o ulasku sinova Izraela u Kraljevstvo, nalazimo izraz: uska vrata! Isus kaže: borite se da uđete na uska vrata (Lk 13,24). Dakle, uskim vratima pred kojima je Izrael odgovaraju vrata vjere kroz koja su u život pozvani pogani, barem su tako mislili Pavao i Barnaba nakon što su osnovali cijeli niz crkvenih zajednica u kojima većinu čine vjernici pridošli iz poganstva – oni su se „samo“ krstili i bez opsluživanja Zakona postali članovi Crkve!
Pavao i Barnaba nakon povratka s prvoga misijskog putovanja podulje vremena nastavljaju svoje djelo u Crkvi u Antiohiji. Sve teče mirno. Crkva je radosna zbog otvaranja pogana Isusovoj istini (vjerojatno se radi o 49.g.).
Uto neki siđoše iz Judeje i unesoše zbrku među braću: ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti (Dj 15,1). I nasta prepirka i raspra nemalena, zapravo, istinita i duboka kriza, koja će još dugo potresati prve crkvene zajednice, kako se vidi iz izvještaja u Poslanici Galaćanima (2,1-10).

Bit problema

1) Petar je u Cezareji imao iskustvo sa obraćenjem poganina Kornelija i njegove obitelji, no smatralo se kako se radi o izuzetnom slučaju – Kornelije i njegovi bili su mala grupica obraćenih pogana koja je ostala marginalna u odnosu na 99,9%-ni udio judeokršćana. Međutim, nakon prvih obraćenja pogana u Antiohiji (11,20-21) a pogotovo nakon Pavlovog i Barnabinog misijskog putovanja Malom Azijom, situacija je radikalno izmijenjena: sada su Izraelovi sinovi tj. judeokršćani manjina u novonastalim crkvenim zajednicama. Pogani po milosti ulaze u baštinu Izraela, ne obdržavaju Zakon i odjednom su ravnopravni s judeokršćanima koji su odmalena primili religiozno obrazovanje i duhovnu formaciju! Videći da su u manjini i da većina crkvenih zajednica Zakon više ne obdržava, judeokršćani zaključuju kako se Crkva stubokom izmijenila. Je li to ista Crkva, možemo li biti svi zajedno pod istim krovom pod ovim uvjetima?
2) Iako nisu ni židovi smatrali kako samo vršenje Zakona automatski donosi opravdanje nego ono opet ovisi o Bogu, ipak su držali da je presudna pripadnost Izraelu: Izrael je, smatrali su, primio objavu Božju; on je narod Saveza i samo ulaskom u Izrael dobiva se pristup spasenju koje je objavio Bog. A Izraelu se pristupa vršenjem Zakona.
Stoga su neki koji su sišli iz Judeje tj. iz Jeruzalema u Antiohiji (15,1) tvrdili kako vrata vjere kroz koja, prema antiohijskoj crkvi, ulaze pogani treba zatvoriti: u Crkvu mogu ući pogani samo ako prihvate Zakon jer bez njega nema opravdanja, trebaju prihvatiti obrezanje i sve propise o čistim i nečistim jelima, o opsluživanju subote, običaje starih, zabrane dodira s poganima itd. Zašto takav stav? U Jeruzalemu su živjeli još mnogi svjedoci Isusova života. Znali su kako se Spasitelj rodio pod Zakonom. Vidjeli su ga kako obdržava Zakon makar u produhovljenom obliku. Slušali su ga kako govori kako nije došao da ukine Zakon, nego da ga ispuni. Za mnoge od ovih Isusovih učenika i svjedoka Njegova života koji su židovi, propisi o jelima i suboti, rastavi od poganske nečistoće simbolizirane i osigurane obredom obrezanja itd., pripadali su nepropadljivoj baštini otaca. Za njih je kršćanstvo bilo najviši produhovljeni oblik njihovih starih običaja i najljepši cvijet židovstva. Osobita poteškoća bila je u tome što Isus, kada je proglasio svoj univerzalni misijski nalog, nije označio uvjete pod kojima su apostoli trebali primati pogane u Crkvu. Bliže okolnosti, pod kojima su nalog Spasiteljev trebali izvršiti, bile su posve nepoznate. Nije bilo jasno je li Božja pouka prilikom Petrova viđenja u Jopi (usp. Dj 10,1 – 11,18) imala općenitu vrijednost ili se odnosila samo na ovaj posve određeni iznimni slučaj. U Jeruzalemu bili su skloniji misliti na iznimku.

———-

Na drugoj strani, Pavao smatra kako pravednost i spasenje nisu plod vršenja djela Zakona, već plod i posljedica vjere u Krista, izviru iz vjere (vrata vjere!). To je novi dar samog Boga svemu čovječanstvu, vječni znak Novog saveza koji je Bog sklopio sa svim ljudima, izvor nove duhovnosti i etike. Obrezanje je samo sredstvo, znak koji mora nešto drugo označiti. Već i proroci napadaju obrezanje samo naizvan i traže obrezanje srca (Jer 9,25-26). Ta i Abraham je primio znak obrezanja kao pečat pravednosti (Gal 4,11) po vjeri – to znači prije obrezanja – i tako postao otac svih neobrezanih vjernika (Rim 4).
Pristati na židovski zahtjev obrezanja prilikom primanja u Crkvu, značilo bi nijekati univerzalnost Kristovog otkupljenja i pretvoriti sveopću Crkvu u uskogrudnu Sinagogu. Primiti Židove i prave prozelite kao kršćane u Crkvu, a poluprozelite kao polukršćane, značilo bi stvoriti u Crkvi izvanjski i nutarnji krug, značilo bi stvoriti nove prozelite i prenijeti stari granični zid iz Sinagoge u Crkvu. Kršćanstvo bi se pretvorilo u vjeru neke rase koja bi bila vezana na židovsku krv. S druge strane, opet, primiti pogane, a izbjegavati s njima zajednicu stola, značilo bi stvoriti kršćanske parije: mogu li biti dvije euharistije, dvije Crkve, dvije razine kršćanstva? Prijetio je raskol Crkve! Težina problema tražila je odluku na najvišoj razini.

Rješenje problema na apostolskom saboru (Dj 15)

Zbog ozbiljnosti situacije, sazvan je prvi apostolski sabor kojeg nam donosi Sveto pismo. Nećemo u detalje, nego ćemo istaći ono najbitnije. Petar u svom govoru ističe (15,7-11) kako je Bog i poganima, nakon što im je srca očistio vjerom, odlučio podariti spasenje! On iznosi isti soteriološki argument kao i Pavao: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni (15,11). Jakov u svom govoru, koji će uslijediti odmah nakon Petrovog (15,13-21), predlaže norme kojih se pogani trebaju držati ako žele pristupiti Crkvi: uzdržavanje od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi (15,20). To su zapravo propisi koji proizlaze iz saveza s Noom a njih su židovi nametali strancima koji su među njima živjeli (usp. Lev 17-18). Iz Jakovljeva govora proizlazi kako pogani imaju svoj vlastiti status – sinovi su Noini i baštinici Saveza s Noom i stoga imaju vlastito mjesto u povijesti spasenja i povijesti saveza.

Pogled na našu današnju situaciju

Ne umišljajući kako sam stručnjak za ekumenska pitanja, istaknut ću par misli koje nameće ovaj tekst.

1. Različitost koja je zadobila legitimitet u apostolskoj Crkvi

Gore istaknut problem, nastao uslijed različitosti teoloških pozicija, zahtijevao je da židovska komponenta odustane od obvezatnosti Zakona. Znamo, apostoli su i nakon Pedesetnice nastavili svakodnevno ići u Hram (usp. Dj 2,46). Može li se pobožnog Židova nagovoriti neka odustane od Zakona i je li to uopće bilo potrebno? Judeokršćani neće odustati, ali su dopustili poganima da ne moraju podvrći Zakonu kako bi postali članovima Crkve. Toliko su cijenili milost koju daje Kristova žrtva i u koju se ulazi krštenjem po vjeri. Ona je za njih imala toliku snagu da je „abolirala“ odredbu Zakona prema kojoj Židov ne smije jesti sa neobrezanicima. Ona je bila onaj element jedinstva koji je u Crkvi sada povezivao dvije do tada nepovezive stvarnosti: obrezanike i neobrezanike!
Kapacitet opravdanja koju ima Kristova krv jest toliki da je u apostolskoj Crkvi mogao združiti do tada nezdruživo. Stoga nameće i nama pitanje – ako sve kršćanske Crkve priznaju snagu Gospodinove žrtve, što onda može predstavljati dovoljno veliku prepreku koja bi mogla nepomirljivo razdvajati kršćanske crkve?

2. Želja za očuvanjem jedinstva apostolske Crkve

Vidjeli smo, apostolski prvaci nisu htjeli Crkvu podijeliti na dvije odvojene zajednice, jednu za kršćane pridošle iz židovstva, drugu za one iz poganstva. Nisu htjeli niti jednu Crkvu u kojoj bi postojala unutarnja podjela na dvije klase kršćana. Znali su – jedan je kruh, jedna čaša jer je jedan Krist Isus te stoga oni koji blaguju euharistiju ne mogu postajati dva nego samo jedno tijelo (usp. 1 Kor 10,16-17). Uvesti podjelu znači kidati tijelo Kristovo, nanovo ga pribijati na križ. Tko to smije činiti u ime čistoće vjere? Iz primjera apostolske Crkve vidimo kako onaj tko ozbiljno shvaća Kristovu žrtvu i snagu euharistije (Pavao u 1 Kor 11,29 govori o prepoznavanju Kristovog Tijela) ni ne pomišlja na drugačiju nego na jedinstvenu Crkvu, jedinstvenu i iznutra i izvana.

3. Što možemo činiti danas?

Kao mladom svećeniku koji je htio učiniti korak naprijed, visoki crkveni službenik iz jedne druge Crkve odgovorio mi je u smislu ne možemo biti papskiji od pape, prvo neka se oni dogovore, a onda ćemo mi!
Ne slažem se s njim! Što mogu „oni gore“? Mogu i ne mogu. Koliko god i Sveto pismo i poglavari pojedinih Crkava isticali kako je Crkva zajedništvo, hoće li to povećati stupanj zajedništva unutar pojedine od njihovih Crkava? Pa upravo se s tim bore svećenici, sveštenici, pastori itd. svaki u svojoj zajednici – to je posao koji rade cijeli život i najčešće ne vide većih pomaka. Rezultati su mršavi unatoč onome što govori Sveto pismo i što govori poglavar njegove crkvene zajednice. Bi li rezultati bili veći ako bi „oni gore“ rekli – a sad se brzo zbližavajte, idite na zajedničke liturgijske sastanke – postanite zaista Tijelo Kristovo! Kako ćemo imati zajedništvo između Crkava ako je ono deficitarna roba unutar svake pojedine Crkve? Nije li upravo ono limitirajući faktor?
Što onda možemo, što imamo? Imamo mnogo, jako mnogo – imamo Kristovu opravdavajuću žrtvu, kao što su je imale i strane u apostolskoj Crkvi, kako smo vidjeli. Već sada imamo ono što je bilo dovoljno za održanje jedinstva u apostolsko vrijeme. Ali, danas smo podijeljeni, reći će netko! Ako pojedina crkvena zajednica ozbiljno živi Euharistiju, ako dobro razabire jedinstvenost tj. poziv na jedinstvo Kristovog Tijela (usp. 1 Kor 11,29), onda će osjećati unutarnju imperativnost koju Euharistija nameće kao zahtjev za jedinstvom svih koji u njoj sudjeluju, kao što su to osjećali u apostolskoj Crkvi. Tako je pitanje stava prema drugoj Crkvi zapravo pitanje odnosa pojedine Crkve prema vlastitoj Euharistiji. To dvoje se ne može razdvojiti pa reći: Kristovo Tijelo da, jer ja sam jako duhovan, ali ono drugo je pitanje crkvene politike.
Koliko god da nas sadašnja podjela među Crkvama dijeli, isto je tako činjenica kako nas opravdanje u Kristu veže. Ako prema njemu imamo stav kakav je imala apostolska Crkva, onda ćemo moći ići prema tome da se i kod nas dogodi čudo – neka „obrezani Euharistiju blaguje s neobrezanim“!
To jest dug put, put koji ide preko podizanja svijesti članova svake od crkvenih zajednica – ako svaka u sebi može živjeti jedinstvo Kristova Tijela, moći će i s drugima. Što je jača pojedina crkvena zajednica u smislu da je vjernija svom dubokom identitetu koji raste iz Kristove žrtve, tim će biti više ekumenski otvorena – kao što je bila i apostolska Crkva. Jer će više prepoznavati jedinstvo Kristovog Tijela (usp. 1 Kor 11,29).
To je put u kojem je presudan element podizanje novih generacija iz kojih će sutra niknuti „oni gore“ s novom svješću i koji će predvoditi proces jedinstva. A kako bi imali koga predvoditi – potrebno je sijati, izgrađivati svaku Crkvu pojedinačno. To je put dugotrajne i strpljive sjetve. Vidimo, svi možemo i moramo puno učiniti! Čak i mi, obični ljudi.
Drugog puta nema – Crkva ne može postojati i rasti na drugačiji način.