Slanje učenika događa se u već dobrano odmakloj etapi evanđelja. Isus je stišavanjem oluje (8,22-25) pokazao dao jasan nagovještaj da je gospodar prirode – Bog! Potvrđuje ga pobjedom nad legijom demona (8,26-39) da bi se napokon potpuno očitovao uskrisivši Jairovu kćerku (8,40-56).
U tom svjetlu treba gledati prethodno naglašavani sukob božanskog koje iz Njega izvire i okoštale religioznosti vjerske vrhuške. U njemu i poslanje učenika dobiva jasnu boju. Nije stvar da oni samo budu siromašni: sada im – privremeno – govori da ne nose torbu, ali kasnije u 22,35-36 će im ipak reći: „tko ima kesu neka je uzme; isto tako i torbu“.
Radi se o tome da trebaju biti produžetak Isusa koji daje: i riječ i zdrav duh i – na koncu – svoje tijelo, svoj život! Umjesto da im prvo bude uzimanje torbe i mnogo čega u torbe, trebaju davati evanđelje, zdravlje duše i tijela, graditi novi svijet.
Umjesto da se prebrojavamo i važemo – tko što i koliko ima? – pitanje je: da li dajemo? Imamo li što dati ovom svijetu? Dati puno toga pa i duha nenavezanosti na štap i torbu, od čega boluje i svijet a i mnogi u Crkvi!
Davati tako da s Gospodinom tvorimo novi svijet…