Nakon uništenja Sodome i Gomore (Post 19), u Post 21 čitamo kako Bog ispunja obećanje Abrahamu – Sara je rodila sin Izaka – dijete smiješka. Konačno može odahnuti! Međutim, u životu se odahnuti može samo na kratko. Njegova žena Saraja ne može više trpjeti u istoj kući Jišmaela, prvog Abrahamovog sina kojeg je začeo sa svojom sluškinjom Hagarom – a na nagovor svoje zakonite žene Sare. Onda je muža nagovarala da rodi dijete makar s drugom, a sad joj to dijete smeta – da ne bi postalo nasljednik i dijelilo imanje sa sinom kojeg ona, zakonita žena, rodila Abrahamu!

UBSZ #07 15112010 – Abrahamova vrhunska kusnja (Post 22), patrijarsi Izak i Jakov – audio, mp3

7. Abrahamova vrhunska kušnja i vjernost (Post 22), patrijarsi Izak i Jakov – pdf

Abrahamu se to nije svidjelo, ali poslušan Božjem glasu otpravlja sluškinju i njihova sina u pustinju. Znao je da će se Bog već za njih pobrinuti, upoznao je da čovjeku s njim ne može ništa nedostajati. I sad, kad se čini da je pred Abrahamom i Sarom samo happy end jer su sve probleme riješili, sada počinje nešto novo i nezamislivo. Kako čitamo SZ vidimo da je pun tih nezamislivih novina koje zbunjuju čovjeka, a koje su uobičajen način Božjeg postupanja.

Post 22,1-18: Bog traži da mu Abraham žrtvuje svog jedinca Izaka (22,1)! Na nijednom drugom mjestu u ciklusu o patrijarsima Izraela Bog nije tako dobro sakriven kao u ovoj. Odlučio je Abrahama staviti na probu, iskušati njegovu vjernost i skrio se. Čak nema ni njegova osobnog imena Jahve, ostalo je samo općenito elohim, božanstvo. Abraham kao da je ostao sam, njegovog Boga nema blizu njega. To je odlika duboke i ozbiljne kušnje kakve i mi prolazimo u svom životu.

Nezamislivo! Tek je dobio sina! I sad da ga žrtvuje Bogu, tj. usmrti na žrtveniku?! Kolika bol za oca? Što da sada učini? Abraham zna da je Bog pravedan i da čak ima pravo tražiti ovu žrtvu! To je radikalno SZ-no poimanje Božje pravednosti koju je lijepo izrazio Job u svojoj patnji – Gospodin dao, Gospodin oduzeo – blagoslovljeno ime Gospodnje! I Job je u duhovnom životu imao problema sa ženom: Bog udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. Tada mu njegova žena reče: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Job joj odgovori: “Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” U svemu tome Job nije sagriješio… (Job 2,7-10)

Tako i Abraham znade da je Izaka dobio od Boga – znade da na njega nema prava. Jasno mu je da je Izak Božji, Bog mu dade život i da samo on ima pravo na njega. Zbog pravednosti ne može ga Bogu uskratiti!

Mala je Abrahamu utjeha bila to što je u kanaanskoj zemlji postojao običaj žrtvovanja djece – pri podizanju kuće običavali su u njezine temelje ugraditi jedno dijete! Koliko god to bilo strašno za čuti, još je strašnije Abrahamu bilo znati da on treba svog jedinca žrtvovati.

Ali, to još nije sve! Spremajući se da Bogu vrati Božje, Abraham ostaje bez ičega! Ako Bog traži nazad Izaka, što onda ostaje od Saveza kojeg je Bog sklopio? Ne ostaje ništa! Ništa od potomstva kojeg je Bog obećao da će biti kao pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu! Sve onda propada! No, Bog ima pravo povući sva obećanja koja je dao Abrahamu! Abraham shvaća da mu Bog ta obećanja nije morao dati! I još uvijek mu, on Abraham, ostaje dužan – dobio je od Boga život! Bog mu ništa nije morao dati i sve što je dao može uzeti! Čime ga je Abraham mogao zadužiti? Što je njegov ulog u cijeloj ovoj priči?

Shvaćajući da Bog ima pravo ne samo tražiti Izaka, nego da može povući sva svoja obećanja pa i oduzeti život njemu, Abrahamu, on postupa u skladu s onim što shvaća da je pravedno! Uzima svoga sina i kreće na planinu Moriju da ga žrtvuje, zapravo vrati Bogu! Evo, to je praotac vjere! To su principi duhovnosti – doći do istine o sebi i svom položaju pred Bogom i svijetom, spoznati što su sve darovi Božji i onda mu to priznati, reći mu hvala, biti spreman te darove dijeliti s njim ili mu ih čak vratiti ako zatraži!

Jasno, Bog na ovako pošten stav svog prijatelja Abrahama ne ostaje ravnodušan! Krivo bi bilo reći da će sada nagraditi Abrahama za njegovu vjernost! Možda je bolje reći da će mu dati ono što mu je i prije planirao dati, ali je prije toga Abraham Bogu trebao dati samo jedno – potvrdu da je dostojan partner u tom Savezu. Partner, saveznik koji će priznati istinu, koji neće prisvajati ono što nije njegovo i stoga će biti u stanju i dalje hoditi putem istine.

Da Abraham nije takav saveznik i da to nije bio spreman potvrditi, kakav bi to Savez bio? Bog uvijek može davati i davat će, ali ako čovjek to pravo ne vidi i pravo ne cijeni, onda živi u zabludi i savez postaje besplodan, neefikasan. Ova nam zgoda jasno govori da Bog želi svjesnog, iskrenog i pravednog saveznika, partnera – a svi smo njegovi saveznici po krvi Novoga saveza koju je Spasitelj prolio za sve! Abraham, praotac naše vjere, lijep je primjer kako čovjek treba sa svoje strane stvoriti preduvjete da bi na obje noge stajao kao saveznik, partner Božji! Ovdje lijepo vidimo što je abeceda pobožnosti – tek kad čovjek ima ovo što i Abraham, onda može razvijati pobožnosti, ovu ili onu duhovnost! Bez ove Abrahamove lekcije ne može se dalje – to bi bilo kao da želimo čitati a ne znamo ni pola slova. Isus traži da volimo više njega nego oca, majku…

Gledajući povijesno, Izraelski je narod već od Abrahama naučio da se Bogu ne mile ljudske žrtve i da ih ne traži. Stoga će u kasnijem zakonodavstvu Bog u ime Saveza tražiti otkup prvorođenaca – čin kojim se priznaje da su oni dar Božji i njih se otkupljuje potvrđujući tako Savez s Bogom. Proroci će grmjeti protiv onih koji su ipak odlučili, po uzoru na pogane, žrtvovati svoje dijete, nazivajući to gnusobom i idolopoklonstvom.

U Post 23 čitamo kako je Sara umrla i kako je Abraham kupio poljanu na kojoj će je sahraniti, a na kojoj će i on biti sahranjen (Post 25). Ovo je prva stečena nekretnina u zemlji koju je Bog obećao Abrahamu. Danas na tom mjestu stoji džamija, koja je nastala prepravljanjem drevne kršćanske crkve. Današnji stručnjaci za pitanje osvojenja Obećane zemlje od Izraelaca nakon njihovog izlaska iz Egipta smatraju da je ovo model po kojem su i Abrahamovi potomci zaposjedali svoju buduću baštinu – ne toliko mačem koliko miroljubivim nastanjivanjem.

Ciklus o Izaku

Na početku Post 25 vidimo Abrahama koji je, ostarjevši, pozvao svoga najstarijeg slugu kako bi ga obavezao da iz njegovog rodnog kraja nađe ženu Izaku. Ovi detalji sugeriraju Abrahamovu visoku starost i nemoć tj. blizinu smrti. Sluga treba obaviti ono što je inače pripadalo u čast i vlast ocu. Eliezer kreće na put na kojem nema nikakvih čudesnih Božjih zahvata. Sve izgleda tako obično, no osjeća se kako biblijski pisac želi poručiti čitatelju da je Gospodin stalno prisutan i blagoslivlja njegov poduhvat. „Sam put sa svim svojim nevažnostima i divotama objavljuje pratioca“ (D. Arenhoevel).

Nakon što je Izak oženio Rebeku, Abraham će umrijeti „star i pun godina“. Duboka starost govori da se naužio života, a potomstvo je znak Božjeg blagoslova i način na koji umirući nastavlja živjeti ili, bolje reći, trajati na ovom svijetu. U ono vrijeme nije postojao pojam „života poslije smrti“ tako da su potomci predstavljali jedini način na koji netko produžava svoje postojanje.

U odnosu na Abrahama i Jakova, Izak je relativno oskudno opisan. Vidimo ga gdje za vrijeme gladi sluša Božji glas da ne silazi u Egipat (koji zbog moćne rijeke Nila nije uskudijevao vodom pa stoga ni hranom) i stoga i njemu Bog ponavlja obećanja dana njegovu ocu Abrahamu. I u sušnom periodu njegova sjetva uspijeva i donosi obilnu žetvu. Dakako, to izaziva ljubomoru i neprijateljstvo. No, on se ne upušta u sukobe – nastavlja mirotvornu politiku svog oca Abrahama. Predaje Božjem vodstvu po nepreglednim prostranstvima koji je izraz slobode i njezine širine. Arapski pozdrav marhaba (široki prostor) izraz je divljenja nomada nad njihovom slobodom.

Tako Izak dospijeva u Beer Šebu. Veoma je važno u propovijestima o patrijarsima da se i gdje kojemu od njih ukazao Bog. Po ukazanju on postaje rodozačetnik Izraela, a mjesto kasnije biva označeno kao hodočasničko odredište.

Ciklus o Jakovu

Izaku se rađaju blizanci, Ezav i Jakov. Sveto pismo nam, već drugi puta nakon Kajina i Abela, prikazuje problematičan odnos između braće, između dvojice koji su rođeni od istih roditelja i žive pod istim krovom. Između dvojice koji su pozvani od Boga i od njega blagoslovljeni. Riječ Božja ne zatvara oči pred tom stvarnošću koja je prisutna od samog postanka svijeta. Kroz Stari zavjet pa i u Crkvi. Dakle, pitanje nije da li je moguća konkurencija među Božjim ljudima nego kako ona treba biti življena? Kako prihvaćati izabranika Božjeg koji mi je zapravo konkurent?

Dok se danas mali kršćani natječu u vjeronauku (vjeronaučne olimpijade, prestiž u razredu), odrasli su konkurenti u politici, ekonomiji, energetici… Ezav i Jakov su se natjecali za – blagoslov Božji! U ono vrijeme dobiti blagoslov značilo je – imat ću uspjeha u životu! U današnje vrijeme ljudi ne trče za blagoslovom nego samo za uspjehom, no može se primijetiti da neki jednostavno uspijevaju a drugi ne. Kao da postoji nešto misteriozno u tom uspjehu što se ne može ispričati i prenijeti drugome, unatoč svim kursevima i priručnicima pod nazivom „kako biti uspješan?“.

Ciklus o patrijarsima počinje s obećanjem blagoslova Abrahamu (12,1-3), završava s blagoslovom svih Jakovljevih sinova (49) a u sredini je, evo, borba za blagoslov! Razlog borbe ove dvojice braće jest uvjerenje da otac blagoslov može prenijeti samo jednom sinu i taj postaje baštinik imanja. U pravilu to je prvorođenac. Smatra se da je pravo prvorodstva najstarije nepisano pravo-privilegij u povijesti čovječanstva. Tako imanje ostaje nepodijeljeno i omogućava umnažanje kapitala i razvoj.

Post 25,19-34, tekst u kojem se govori o rođenju blizanaca i njihovu odrastanju, daje naznake borbe za blagoslov i Jakovljevu pobjedu. Prije negoli Jakov kasnije blagoslov „otme“ prijevarom, već ovdje vidimo da je Ezav pogazio svoje prvorodstvo. Za ono što je imao a nije znao cijeniti (za razliku od abrahamovske vjernosti i nastojanja), njegov mlađi brat će se itekako zauzimati dok ne izbori!

Post 27: Jakov, prerušen u krzno, imitira Ezavove runjave ruke i pridobiva već obnevidjelog oca da mu udijeli blagoslov! I uspijeva! No, zbog toga mora bježati pred bratom Ezavom jer ga je odlučio ubiti (28)! Odlazi majčinom bratu Labanu u Abrahamovu postojbinu Haran. I tako se odvaja od onoga što je trebao zahvaljujući očevom blagoslovu dobiti – brzo je osjetio da se prijevarom ne postiže puno. Umjesto blagoslovljenika postaje bjegunac.

Osim što se u ovim tekstovima naziru prastari načini govora o tome kako su ratari tj. sedentarni način života i rada potisnuli nomadski-lovački, oni govore da su i Izraelovi preci sudjelovali u tima procesima i da pri tom nisu bili etički na višoj razini od drugih naroda. Božji izabranici nisu uvijek uzorni i dobri (Mojsije, veliki vođa i David, veliki kralj, također će imati itekakvih mrlja)!

Tako je na početku priče o Jakovu. No, kako događaji teku dalje, Bog vodi i polako odgaja Jakova dok u njemu ne počnu sazrijevati etičke kvalitete.

Tek kod njegovog ujaka Labana počinje se očitovati Božji blagoslov na Jakovu. No, kad mu je trebao biti isplaćen 7-godišnji rad i dana djevojka da se oženi, biva prevaren – prevarant je prevaren! Za voljenu ostaje raditi još 7 godina! Kao bjegunac je došao k Labanu i kao bjegunac će i otići od njega! Ali kome – nakon 14 godina ide u susret svom bratu Ezavu! Ide mu na račun… U noći uoči neizvjesnog susreta – jer ne zna kako će se Ezav ponijeti prema njemu – Jakov se bori s Bogom! I pobjeđuje! Da to nije pobjeda kakvom se može pobijediti čovjeka, postaje jasno iz činjenice što ga Bog blagoslivlje i mijenja mu ime u Izrael. Dakle, Bog zadržava u svakom trenutku vlast nad događajima. Ali, Izrael je pobijedio.

U čemu je pobijedio? Kad susretne svog brata Ezava, priznaje se njegovim podanikom, prostire se pred njim. U tom odnosu ostat će trajno. No, Božji blagoslov ostaje nad Jakovom i njegovim potomstvom i oni predstavljaju korijen budućeg Izraela.

Kad sve sumiramo imamo slijedeće: Božji blagoslov doista je ostao na Jakovu jer će se u njegovu potomstvu ostvarivati Božja obećanja. Ezav nije dobio blagoslov kao prvorođenac, no on se prvorodstva ionako odrekao. Ali je na kraju postao očev nasljednik, što predstavlja materijalni sadržaj očevog blagoslova kojeg se daje prvorođencu i u tim smislu zaista će imati primat nad mlađim bratom. Što Jakov ima? Na njemu je ostao Božji blagoslov, no kasnije je on sam bio prevaren, služio 2 x 7 godina da bi na koncu postao podređen svom bratu. U borbi s Bogom i ljudima naučio je da se prijevara ne isplati, trpio tuđe prijevare i, nakon borbe s Bogom, dozrio dotle da pristane biti podređen svom bratu Ezavu! Upravo ono protiv čega se na početku borio, jer je Ezavu spremno oduzeo prvorodstvo i sve što ono sobom nosi. Njegovo novo ime Izrael označava tu borbu s Bogom i ljudima u kojoj Jakov okajava svoje grijehe i ispravlja svoje negdašnje ambicije, postaje sluga bratu u vjeri da je nositelj Božjeg blagoslova i obećanja koja će se u njegovu potomstvu ostvariti.

Pokazalo se u njegovom životu da mu Božji blagoslov nije plijen koji će ga izdići iznad drugih, nego će ga – nakon što je posegnuo za njim – taj blagoslov voditi putem sazrijevanja jer će – on željan prvenstva nad bratom – sada biti u stanju trpjeti Labanove prijevare i na koncu pristati biti sluga svom bratu Ezavu! Time se približava onoj abrahamovskoj liniji vjernosti Bogu.

Tako Bog, dok planira put kojim će njegova obećanja ići ispunjenju, usput modelira one koji ih nose, podvrgava ih svojoj pedagogiji i uspijeva i krivim linijama ravno pisati!