Uskrsli Isus objasnio je svojim učenicima da se mora vratiti Ocu. Mi smo se na to navikli i kažemo da te događaje slavimo kao Isusovo uzašašće na nebo – Ocu. Međutim, prvim učenicima ništa nije bilo jasno.

Izraelci su učeni da će Bog poslati Pomazanika, Mesiju tj. Krista. Kad bude došao, preobrazit će našu stvarnost jer će uvesti kraljevstvo Božje. Ništa više neće biti isto nego će sve ići po Božjem.

Sada Isus kaže da se vraća Ocu. U toj situaciji apostoli mogu reći samo jednu stvari, ovu koju nam bilježi prvo čitanje: dobro, Isuse, uzlaziš k Ocu – ali što je s Kraljevstvom?

Gospodinov odgovor možemo shvatiti na više načina. Možemo, kao što je uobičajeno u crkvenom naučavanju, reći: apostoli trebaju poći po svem svijetu, propovijedati Evanđelje i tako ga pripremiti za dolazak Kraljevstva. To koncept Luke evanđelista: prije nastupa Kraljevstva treba se ispuniti „vrijeme pogana“ – trebaju svi narodi svijeta primiti Evanđelje; tek potom može nastupiti svšetak povijesti i nastupiti Kraljevstvo.

No, razgovor apostola s Isusom možemo shvatiti puno osobnije. Isus njima – a isto tako i nama danas – kaže: umjesto da se pitate o Kraljevstvu, gledajte svjedočiti za mene. Jer ne može u Kraljevstvo ući onaj tko ne bude svjedočio… “Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela“ (Lk 9,26).

Dakle, preduvjet svakoj mogućnosti ulaska u Kraljevstvo jest svjedočenje za Isusa. Svatko od nas na svom mjestu i u svojoj mjeri.

Svjedočiti može samo onaj tko se Njime ispuni, u kome On živi…iz koga progovara i djeluje. Ako sam pun sebe a ne Njega, nema ništa od svjedočenja, ali ni od Kraljevstva. Jer tada u meni ne kraljuje Bog nego ja, ili netko (neki) drugi.

Isus u evanđeoskom odlomku šalje učenike svim narodima svijeta propovijedati, krstiti ih i učiniti učenicima.

Prve dvije stvari se događaju, neprestano. No, treća je problematična. A ona je prva stepenica prema svjedočenju. Učiti znači upoznati Isusa, usvajati Njegove riječi, svoj život mijenjati da bude u skladu s njima. Učiti znači trajno se u tome preispitivati i usavršavati. Osjećamo, ako je ovo trajan proces, pa to je onda zapravo vjera koja ne spava nego je živa, koja se stalno nadograđuje i usavršava. Kada ona dosegne zrelost i svoju puninu, može početi svjedočenje. Bog koji je zakraljevao u nekom srcu, sada može iz njega progovoriti i drugima. Ali ako čovjek ne dozvoljava da Bog u njemu kraljuje, što će iz njega izić prema drugim? Ništa drugo nego njegova vlastita mudrost. Nema druge mogućnosti.

Tu mnogi padaju. Ne žele početi biti učenici, a poradi toga nikada neće stići do svjedočenja.

Ovo je jako tužno s obzirom na otajstvo Gospodnjeg uzašašća: tu Isus, koji je kao druga božanska osoba postao čovjekom, uzlazi u nebo. Uzlazeći u nebo, On nas unosi u nebo, ne ide onamo bez nas. I nebo – Otac i Duh Sveti – žele dobrodošlicu Sinu. Primajući u zagrljaj Njega, oni primaju i sve nas, grle nas zajedno s Njim.

Koliko je tužno i koliko odudara kad krštene osobe ne žele postati Isusovi učenici. Ne žele Ga primiti u sebe. Ne žele u sebe primiti Nebo koje nas tako rado prima!

Da ironija bude još veća, oni će kad im nešto treba upraviti molitvu prema nebu. Mislit će da čine nešto Bogu jako ugodno jer vjeruju da može učiniti ono što Ga mole. A ne vide da su samo obični prosjaci, trgovci koji misle trgovati s Bogom: ja tebi molitve a Ti meni uslišanje! Ali primati Boga u sebe kao učenik, ispunjati se Njime, to ne dopuštaju.

A Bog, koji jest Ljubav, nas prima u svoje Nebo. Isus nam ondje pripravlja stanove. Jer On je takav da ne može ne učiniti sve da budemo Njegovi. Stoga je i Isusovo uzašašće također za naše spasenje. Kad bismo bili dovoljno sebični i pri tom pravo mudri, znali bismo iskoristiti tu priliku.

Zato imamo sve razloge jedni drugima čestitati i Uzašašće – Nebo nas prima kao svoje! Isus dobiva ono što je oduvijek bilo Njegovo – mjesto zdesna Ocu – a mi dobivamo ono što nikad nije bilo naše a sad nam se daruje kao na dlanu.

Ovako primljene u zajedništvo s Bogom – ako smo ga prihvatili i kanimo odgovoriti svim srcem, može nas pohoditi Duh Sveti! On je zajedništvo Oca i Sina u koje sada i mi smijemo ući.