Iz Evanđelja po Mateju:

“U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.” (Mt 4,1-11)

———-

Tek što ga je Otac s neba proglasio ljubljenim sinom, Isus je već u pustinji u sotonskim kušnjama.

Prije negoli može reći da se približilo kraljevstvo nebesko, prije mora pobijediti sotonsku vlast. Mora napraviti prostora za kraljevstvo Božje. Jer sva su kraljevstva svijeta već pod Sotonom.

Da su samo ove dvije stvari napisane u nedjeljnom evanđelju, imali bismo što čitati i o čemu misliti!

Zašto nam je tako kako jest? Zašto je ovaj prelijepi svijet često tužno mjesto na kojem se liju i krv i suze?

Sotona, dok Isusu pokazuje sva kraljevstva svijeta, objasnio je: sve ću ti to dati… Dakle, svime on upravlja!

Da bi došlo do promjene, ne izvanjske nego duboke, odnosno da bi nastupilo kraljevstvo nebesko treba odbaciti Sotoninu moć. Treba mu reći NE i odbaciti njegova rješenja.

Tako je bilo u Isusovu, tako je i u našem životu.

Koliko prostora oslobodimo od Sotone, toliko kraljevstva Božjeg nam može doći.

Zar nije Bog i Njegovo kraljevstvo jače od Sotone? Jest, ali… Neće k nama na silu. Moramo se odlučiti za Njega. Moramo pokazati i dokazati svoju odluku. Inače smo na Sotoninim tračnicama, vozimo u smjeru kojeg nam je on odredio.

Mnogi toga nisu svjesni.

Zato je moguće biti vrhunski u ovom ili onom, ali stvari ipak ne idu dobro i nema Božjeg blagoslova.

Moguće je čak biti i religiozan, izgledati pobožniji i duhovniji od svih drugih, a da to bude samo fasada vjere koja se zapravo ne živi s Bogom nego za svoj račun, Sotoni u korist.

Zato je obračun sa Sotonom prvo što nas Isus uči kod evanđelista Mateja, Marka i Luke. Ako ovu lekciju ne svladamo, na ovoj raskrsnici ne izaberemo ispravan smjer, sve će ostati poluprazno i bez punine: i naša religija a i cio život.

Religija ako ne vodi Bogu, isprazna je i beskorisna.

Život nije tu da uživamo, iako mnogi to očekuju. Zašto ne? Jer i u najuspjelijim životnim pričama previše je boli i razočarenja. Ako mjerimo prema užitku, svaki život bi u tom pogledu bio promašen jer bi samo djelomično imao smisla.

Gladan si, Isuse, napravi si kruha od ovog kamenja! Zvuči logično, dobrodošlo. Ali iz Isusovog odgovora, vidimo u čemu je problem: ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta! Kruh i riječ Božja idu zajedno jer za puninu života trebaju nam i kruh i riječ. Sotona bi to dvoje razdvojio. Zato navaljuje: brini se za svoj kruh, vidi gladan si – što čekaš? Učini nešto za sebe! Mnogi će ga poslušati. Koliko je danas pobožnih kršćana koji se ne hrane Božjom riječju? Ne idu za njezinim svjetlom. Ali oni se puno mole! Mole se kako? Da Bog vrši njihovu volju umjesto da oni idu za Njegovom riječju! Je li to kršćanska vjera?

No, Isus ovdje nije samo u osobnom poduhvatu. On ide putovima svojih predaka. Ide ispraviti njihov grijeh u pustinji kad nisu prihvatili da ih Bog vodi, s malo kruha i s puno ljubavi. I s planom da ih odvede u zemlju obilja, njima obećanu zemlju! Tu gdje su oni pali, Isus ispravlja njihov pad, njihov grijeh.

Na trećoj razini, kruh može biti i veliki problem. Dostojevski u romanu „Veliki Inkvizitor“ na usta inkvizitora tumači Isusu zašto je pogriješio: nije kamenje pretvorio u kruh. A trebao je – neka narod jede! Jer tako bi zadobio njihovu poslušnost! Jer, u realnom životu, čovjek će sve dati za kruh, sve pa i najveće ideale. Ali Isus im nije dao kruh nego je smatrao da je važnija sloboda. Zato što zna da je sloboda preduvjet ljubavi; ljubavi nema ako narod ide za njim zbog straha od gladi odnosno zbog požude za kruhom. Inkivizitor, dakle, zna da čovjekom vlada požuda za kruhom, tolika da postaje neka vrsta duhovne droge: izaziva ovisnost. Čovjek može zbog ovog straha izgledati jako pobožan, a zapravo je ovisnik. Zato Isus svojim činom poručuje: ako ne možeš sve, pa i kruh, ostaviti po strani poradi riječi Božje, ne možeš u kraljevstvo Božje! Tvoje molitve i pobožnosti u tom slučaju nisu ništa drugo nego trgovanje s Bogom: evo ti molitve, daj mi kruha!

U drugoj kušnji Sotona Isusu predlaže neka uzme stvar u svoje ruke. Ti si Pomazanik, Krist! Maločas si na krštenju dobio mandat za svoju misiju. Bog te treba! Što ne bi skočio s hrama, ta pisano je da će anđeli paziti da se gdje nogom ne spotakneš o kamen! Pokaži svoju veličinu! Ti si Božji miljenik – ta On tebi neće ništa odbiti! Uživaj u svom položaju!

Isus ne ide za tim da pokaže tko je tko. Uprisutnit će kraljevstvo Božje, ali neka sve ide onako kako Otac želi. Pogrešno bi bilo uređivati Božje kraljevstvo po svome, umjesto dopustiti da Bog kraljuje. Isus neće promijeniti stav ni kada mu budu vikali: siđi s križa! Jača od svega jest Njegova ljubav i predanje Ocu. Njegovu veličinu i slavu obznanit će Otac kada i kako bude htio. Kraljevstvo Božje je u slobodnom darivanju do kraja i u prihvaćanju dara dugoga. Tako je između Oca i Sina i Duha Svetoga, tako teba biti i među ljudima.

U trećoj kušnji Sotona objedinjuje ono što je bilo u pitanju u prve dvije: štovanje Boga i politiku. Jer obećava vlast nad svim kraljevstvima svijeta, ako se Isus bude njemu klanjao. Naravno, moderni čitatelj će ovu sličicu brzopleto protumačiti kao mit – ma ne postoji gora s koje se vide sva kraljevstva svijeta!

Međutim, sv. Augustin lijepo kaže: Isus svojim odbijanjem takve veze klanjanja i politike k sebi priziva narod koji se neće ravnati po mjerilima i pravednosti kraljevstava ovoga svijeta nego po pravednosti koju mu daje Sin Božji. Ali, nažalost, povijest je pokazala da su kršćani znali napustiti njegov put da bi u ruke uzeli upravo ono što Sotona nudi: sve učiniti radi moći, bogatstva…

Sve ovo događa se dok Isus treba uprisutniti kraljevstvo Božje. Da je poslušao Sotonu, ne bi se približlo Kraljevstvo. Odbio je sotonske zamke, otklonio njegovo kraljevanje da bi u njemu i oko njega započelo Božje kraljevanje.

Sve ovo događa se sada meni i tebi, nama! Ako se pitamo gdje je kraljevstvo nebesko, odgovor je isti kao i za Isusa u pustinji: ono je tu, ono će biti tvoje i ti u njemu ako iziđeš iz mjerila ovoga svijeta – koji je pod Sotonom – i kreneš za Bogom.

Da, pogrešno je pitati: kada će doći Kraljevstvo? Ono stalno dolazi. Prije 2000 godina je Isus rekao da je ono kao kvasac koji prožima cijelu našu stvanost, „dok sve ne uskisne“. Ono je i sada tu. Jesam li ja tu? Jesam li tu na način na koji mu otvaram svoj život?

Kada se radi o Božjim stvarima, nije bitno vrijeme – ne računa se „kada“ nego „što“. Gleda se što je u mom srcu, tko je njegov kralj? Po komu ili čemu se ono ravna? Tko je moja mjera: svijet ili Bog? Ako se odlučim za Boga i sve u meni i oko mene uskladim s Njim, Kraljevstvo je odmah tu. Jer ono se još u Isusu približilo našem svijetu, samo ga trebam pustiti u svoj život.

Zato ovo evanđelje nije samo priča o onom što je nekad bilo. Ono priča o mome „danas“, o mome „sada“.

Ovdje imamo još nešto: Sotona nastoji uvjeriti Isusa da je u nestašici: nemaš kruha – napravi ga, nemaš ugleda – pokaži se, skoči da te anđeli nose; nemaš moći – dat ću ti svu vlast…

Isus ne želi nasjesti na osjećaj nestašice koji mu sugerira Sotona. Nije istina da nemam ovo ili ono, ne želim biti rob straha od nestašice ovog ili onog… Ne samo da nema nestašice nego, naprotiv, „približilo se kraljevstvo nebesko“! Tek sad će eksplodirati čuda: bit će kruha napretek, Isus će činiti djela kakva nije nitko prije, imat će svu vlast na nebu i na zemlji.

Zato otvoriti se kraljevstvu Božjemu znači otkloniti napast straha, tjeskobe pred umišljenom nestašicom, siromaštvom itd. Zašto? Jer Bog kraljuje; dat će kruh naš svagdašnji. I mi ćemo mu zahvaljivati. Jednostavno je, zar ne?

Ali oni koji su daleko od duha Kraljevstva, iako imaju svega, nemaju za što zahvaliti Bogu. Zašto? Je nerealno gledaju na stvari. Jer ih je netko uvjerio da trebaju paničiti, trebaju rukama i nogama grebati za kruh, za ugled, za moć…nikad dosta ovoga, nikad dosta onoga… Život kao pomama bez kraja. A Kraljevstvo i njima želi doći. Doći će svima nama kad učinimo ono što je Isus učinio sa sotonskim kušnjama u današnjem evanđelju.