U početku bijaše Riječ.

I Riječ bijaše kog Boga.

I Riječ bijaše Bog. (Iv 1,1)

Što je bilo prije svega? Iz čega je sve nastalo, i pramaterija i crna materija i crne rupe i..?

Ovo evanđelje nam rasteže i razum i maštu do krajnjih granica. Stavlja nas pred SVE. Pred vječnost u kojoj nema ni prije ni poslije, ni gore ni dolje, ni lako ni teško… U kojoj je samo Jedno. Ili Jedan iz kojega je sve. I za kojega je sve.

Dovodi nas pred Izvor iz kojega je sve što jest, što je bilo i što će biti. Jer nitko i ništa ne nastaje samo od sebe.

Od Njega dobivamo naš BITI. Puno toga smo dobili.

A Ivan evanđelist, nakon što je zadržavajući dah, govorio o Vječnom u vječnosti, kao da ne može dočekati da nam što prije kaže ono što ga fascinira: Vječni je Svjetlo. I tame u njemu nema nikakve. On prosvjetljuje svakog čovjeka.

Svjetlo svijetli u tami. I tama ga ne može obuhvatiti, ugušiti.

Tim svojim nesavladivim pohađa i prosvjetljuje svakog čovjeka. Svaki, baš svaki, nosi u sebi to svjetlo svoga Izvora. I svetac i grešnik, i milosrdni Samarijanac i krvolok, i milijarder i beskućnik.

Svjetlo vječnog Logosa nitko i ništa ne može ugušiti. Ni oni koji ga progone u sebi i u drugima – pred njim su nemoćni jer ga nisu uzeli kao svoje blago nego kao neprijatelja. Jer okreću svoj život protiv svjetla, ali uzalud – ta život je svjetlo (Iv 1,4). Ne može sam protiv sebe jer nema ga bez svjetla.

Dobra, tanana ali fina zraka svjetla, baština je svakog života. I velike i male, i divlje i pitome životinje prepoznaju dobrotu. I kad je prime, po njoj prepoznaju i prijatelja. I nastaje mir, sklad. Svjetlo svijetli u tami.

I čovjek sebe otkriva u dobroti, toj zraci svjetla. Po njoj sebe podiže i prepoznaje kao čovjeka. Po njoj prepoznaje prijatelja.

Svjetlo s dobrotom, nježnošću, sućuti, plemenitosti i tolikim drugim svojim zrakama nadvladava tamu. I tamu mržnje i tamu sjećanja. Kad dovoljno jako zasine.

Izvor svjetla i svake dobrote, svakog dobrog dara, nije više izdržao. Nije dosta što je djeliće svojih zraka stavio u nas. Želi više. Želi dati sve! „Božić je pripovijest o Bogu koji je sišao na zemlju kao poljubac“ (B. Calati). On je dodir, trajni zagrljaj Njegove nježnosti.

Nije nastupio kao sveznajući, svemoćni ni savršeni. Došao je kao maleni, krhki i nježni dječačić – beba izručena ljudskoj dobroti. Da u nama probudi ono najbolje. Svjetlo dobrote što ga je u nas položio.

Kad bukne to svjetlo, zapretano opnama zabluda i nečistoća ljudskosti, prepoznajemo svoj Izvor, svoju Puninu. I želimo zagrljaj u svomu istinskom Domu.

Božić počinje priču, otvara tajnu onoga koji je Prisutan u svemu i svima, a ipak ostaje nepoznat. Čitati je znači prepoznati dar Njegove milosti i istine. Znači početi se preporađati u snazi Njegova svjetla.

Prihvatiti dijete u betlehemskoj stajici znači postati dijete – biti rođen od Boga (1,12).

Ako ispratim božićne blagdane a nisam otkrio novo svjetlo – u Njemu, u sebi – nisam slavio Božić. Bavio sam se sobom a nisam prihvatio Njega.

Dragi prijatelji, nek nam je svima sretan taj Božji poljubac zemlji. Nek nam je sretan plamen Njegova svjetla i srca koji u nama doziva ono najdublje i najbolje što jesmo, što imamo. Nek’ nas ono preplavljuje i preporađa.