Kako promašiti Gospodina?

Vrlo lako!

O tome nam govore životi mnogih ljudi pa i životi svetaca. I kod svetih ljudi postojali su trenuci u kojima su shvatili da su išli krivim putem, oni blagoslovljeni trenuci kad svjetlo Božje pokazuje pravi put i kad su njime pošli. Ne samo pri temeljnom obraćenju!

Jedna takva zgoda je pred nama. Da nam kaže nešto o Ivanu Krstitelju, ali i o nama, našim traženjima i (ne)nalaženjima.

Ivan šalje Isusu svoje učenike s pitanjem: „jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Nije siguran je li Isus onaj koga je najavljivao i za koga je svjedočio! Ivan, sad već u tamnici iz koje neće izići, broji svoje zadnje dane i ne zna je li njegova životna misija bila uspješna ili nije? To je životna drama.

Tko otvori teološku literaturu vidjet će da se govori o tome kako Ivan nije prepoznao Isusa jer je imao drugačiju sliku o Pomazaniku, Mesiji koji ima doći. Ivan je naviještao suca koji će uništiti grešnike, „spaliti pljevu ognjem neugasivim“ (Mt 3,12), a Isus dolazi i poziva na obraćenje, nudi oproštenje – nije nastupio kao neumoljivi sudac.

Je li moguće da je najveći „između rođenih od žene“ (11,11) promašio?

Ovdje dolazimo do dragocjenog momenta za vjeru svakoga od nas, dragi prijatelji. Udubimo se u Ivanov problem i prepoznat ćemo sebe i svoja lutanja, ali i izlaz iz njih. Sveti pisci evanđelja, Matej i Luka, nisu nam ovu Ivanovu dubiozu prenijeli zato jer žele umanjiti njegov lik – to na koncu nitko ne bi ni mogao – nego zato da nas pouče nečemu važnom.

Iz evanđeoskog teksta jasno se vidi da je Ivan u velikoj nesigurnosti: ako je točno prorokovao, onda se Isus ne uklapa u njegovo proroštvo, a ako je ipak Isus pravi Mesija, što onda treba misliti o svom prorokovanju? Ivan je došao do točke ili – ili. I ne vidi odgovora za svoja pitanja. Zato šalje učenike Isusu.

Ondje gdje ni najveći među ljudima ne vidi dalje od ili – ili, Bog kaže: i – i!

Naime, Ivanovo prorokovanje nipošto nije bilo pogrešno, naprotiv! Isus – iako to Ivan još ne vidi – ipak ispunja sve što je o njemu najavio pa i najavu suda!

Sin Božji svojim dolaskom pružio je čovjeku i njegovoj povijesti svu ljubav Očevu u snazi Duha Svetoga. I mnogi su je prihvatili. A što s onima koji nisu prihvatili? Već tu počinje sud! Naime, Stari vijek bio je obilježen okrutnošću i hladnoćom. Nije postojao govor drutšvenoj pravednosti, ljudskim pravima itd. a kamoli njihovo bilo kakvo ostvarivanje. Pojava kršćanstva donijela je veliku novost na tom planu. Dakle, Isusova pojava i svih darova Božjih koje donosi bila velika prilika – blagodat za one koji su ih prihvatili a velika šteta i gubitak za one koji nisu. To je sud na trajnoj razini i zahvaća svakog od nas ako se zatvorimo Evanđelju.

No, taj gubitak nije statična stvarnost. On je nešto negativno što razara i uvećava zlo. Ako ste čitali tekst o Ivanu od prije nekoliko dana (Ivanove riječi u evanđeoskom i širem povijesno-spasenjskom kontekstu), ondje ste mogli uočiti što se dogodilo. U par riječi: ne prihvaćajući kraljevstvo Božje kako ga donosi Isus, Izraelci će se za nj htjeti izboriti oružjem, što će završiti velikim ratom i nacionalnom katastrofom 70. godine. Bit će razoreni Jeruzalem i hram, mnogi će izginuti, Rimljani će pogoršati svoju vladavinu na štetu Izraelaca.

Dakle, Ivan nije pogrešno prorokovao. Naprotiv, njegove su se riječi obistinile i to na dvije razine: na trajnoj razini, koja važi za sva vremena, i na njihovoj lokalnoj, izraelskoj u 1. stoljeću. Međutim, on to nije primijetio. Očekivao je doslovno ispunjenje proroštva – sad i ovdje. A to se nije dogodilo.

Njegov nas primjer poučava o važnosti gledanja, o spremnosti da tražimo Božju prisutnost i tragove Njegova djelovanja i ondje gdje to do sada nismo očekivali. Inače ćemo lako dospjeti u situaciju poput Ivanove: on dvoji o svom proroštvu a Bog ga potvđuje i ostvaruje na čak dvije razine! Bog je vjeran. Vjeran je jer je istinit u svojim obećanjima. Ali nam nigdje ne jamči da će ih ispuniti u skladu s našim iščekivanjima, koja tako često priželjkuju doslovno i spektakularno ostvarenje. I tako Ivan, umjesto da se raduje i Bogu zahvaljuje, strepi nad svojim životnim djelom. Iz ovoga lako uočavamo dubinu i daleksežnost psalmistove molitve: pokaži mi, Gospodine, putove svoje…

Sin Božji je, vidimo, blag prema svom preteči. S koliko obzira mu upućuje radosnu vijest: „slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje“. U Isusovu djelovanju ispunjaju se i ideali jubilejske godine i proročka mesijanska obećanja. Kad ih čuje, Ivan treba zaključiti: da, s Isusom je nastupilo kraljevstvo Božje! Umjesto da njegov dolazak mjeri prema svojim očekvanjima – pogotovo ako su opterećena zahtjevom doslovnosti – treba ga tražiti u sigurnim znakovima Božje nazočnosti i djelovanja u stvarnosti oko nas.

Ako želimo vidjeti gdje je Kraljevstvo, imamo siguran kriterij, po uzoru na Isusove riječi upućene Ivanu. Kraljevstvo je ondje gdje vlada Bog i Njegove vrijednosti a ne neki pojedinci, interesne skupine ili zločinci raznih vrsta. Božje kraljevstvo se obistinjuje ondje gdje navještaj Njegova spasenja ne ostaje na riječima nego se ostvaruje djelima. Stoga ondje gdje smo dali prostora Bogu neće biti drugih gospodara, ondje neće biti siromaha kojemu s riječju Radosne vijesti nije došla i ruka bratske blizine i pomoći. Bog je i u meni ako sam Mu spreman dopustiti da me vodi tako da i onima koji do sada nisu, od sada mogu dopustiti da mi postanu brat, sestra. Da, ondje gdje se mijenjaju odnosi po uzoru na Isusovu riječ, ondje Bog počinje kraljevati, tu je stiglo Njegovo kraljevstvo.

Takvu radosnu vijest trebao je prihvatiti Ivan, a na to smo pozvani i mi. Advent, adventsko iščekivanje kao putovanje od svojih dvojbenih predodžbi prema Bogu koji je već tu, pored nas. Bog koji djeluje a mi to ne zamjećujemo.

Bog je to koji već jest u meni i čeka moje zeleno svjetlo! Umjesto da se pitam: gdje je i kad će doći, trebam znati: već mi je došao po svojoj riječi i čeka moj pristanak da me mijenja. A to će biti kad krenem za Njegovom riječju, kad mi se srce njoj do kraja otvori Bog dolazi i mijenja ga, krijepi da započne nove korake prema Njemu, prema braći i sestrama.

Nakon svega rečenoga, ostaje da je Ivan od Boga obdaren s toliko toga da ne uspijeva sve prepoznati…on sumnja a još nije ni pregledao sve darove koje je primio. Umjesto dubioze, traženje putova Gospodnjih i zahvaljivanje.

Ako se odvažimo krenuti koracima na koje nas poziva Ivanov primjer, naš advent može postati sasvim drugačiji od prethodnih. Božje došašće i nama se može ispostaviti kao neočekivano bliska i dostupna stvarnost.

„Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!“ – hrabri nas sv. Jakov u svojoj poslanici. S razlogom.