Učenici hode s Isusom, iz Galileje prevaljuju put prema Jeruzalemu. Ali prevaljuju i nutarnji put.

Čuli su – a i mi s njima – da sve što imamo nije naše i da preko toga, propadljivog i „nepoštenog bogatstva“, možemo steći naše, vječno. Nije dovoljno što je siromašak Lazar životario od mrvica s bogataševa stola. Bogataš ga je trebao vidjeti, pružiti priliku da ide prema životu dostojnom čovjeka. I bogataš ih duguje siromašku – zbog Boga!

Isus ide i dalje! Prijeti onima koji sablazne malene, koji su počeli rasti u vjeri. Ako je to stvar koja ljuti Boga, kako Ga obradovati? Tako da pratim malene, da im se nađem pri ruci. I za nju sam odgovoran! Iza toga kaže: ako se sedam puta na dan tvoj brat ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu.”

Jako visoko podigao je prag kojeg treba prijeći da bi se bilo njegov učenik! Možda današnji neće, ali prvi Isusovi slušatelji kad su ovo čuli, rekli su: Gospodine, uvećaj nam vjeru! Kako bez vjere živjeti ovo o čemu mi govoriš?

A Isus? Ne, nije rekao da će im uvećati vjeru! Naprotiv, umjesto povećanja vjere i daru velike vjere, govori najmanjoj vjeri – o zrnu vjere! Da, to je naš Isus!

Mi mislimo da je vjera dar kojeg primamo izvana, mislimo da netko prima više a netko manje, mislimo da bi smo trebali imati veći dar vjere (a to je pogrešno jer time optužujemo Boga da nam je dao mali dar vjere). On ne misli tako. Vjera nije dar kojeg se prima izvana. Moja vjera nije ono što ja primam, nego ono što dajem! Moja vjera je moj odgovor na ono što mi Bog pruža – na život i sve u njemu.

Hoću li čupati dudove i premještati gore, ne ovisi o veličini dara vjere nego o mom odgovoru na Božju dobrotu. Ako se moj brat (ne samo rođeni) i sedam puta ogriješi i potom kaže da se mijenja, nastoji ići drugačije i žali za onim što je učinio – trebam mu pružiti povjerenje, dati priliku! Jer Bog je tako cijelog mog života daje meni! Daje mi nezaslužene prilike jer vjeruje u moju budućnost. Jer želi da ona živi. To je dobrota, dar koji ne liječi prošlost nego oslobađa moju budućnost (E. M. Ronchi).

Ako Bog tako daje meni, cijeloga života, koji je moj odgovor? Bogataš je primao, ali nije dijelio s Lazarom. Zar ne da mogu pružiti dobrotu, povjerenje i novu priliku drugome? Da, moj odgovor je moguć! Vjera je moguća!

Iz najmanjeg zrnca vjere, ali koja se živi do kraja, ljudi su promijenili narušene odnose u obitelji, otišli u misije do kraja svijeta propovijedati Evanđelje, ulazili u plamene i potrese, ratove da bi dizali unesrećene. To je vjera kao odgovor na dobrotu koju primam…i koju mogu pružati drugomu.

„I kad učinite sve što ste bili dužni učiniti, recite: sluge smo beskorisne.“ Rad i služenje nikad nisu bezvrijedni i beskorisni. Naprotiv, služenje pred Bogom uvijek vrijedi više negoli plodovi, jer oni ponekad ne prate uloženi trud.

Kad kaže da smo sluge beskorisne, Isus želi reći: nemojte biti sluge koji traže svoju korist. Koji sebi hoće podići cijenu zbog toga što su služili. Koji zamišljaju da postoji nešto veće od služenja.

Primati dobrotu i na nju uzvraćati – to naizgled nije nešto po čemu će se čovjek proslaviti, steći veliko ime pod nebom. Tako je to kada se gleda ljudskim očima, logikom posudbe i vraćanje duga – činimo što smo bili dužni učiniti. U našem svijetu temeljenom na logici profita i dobitka, dug treba vratiti s kamatima i opet čovjek ostaje dužnik koji je učinio što je bio dužan učiniti.

Kod Boga nije tako. Ako je služenje moj odgovor na Božji dar, ono je djelo moje vjere s kojim i ja rastem u Božjim očima. Jer i Njegov Sin došao je da služi, služenjem je ušao u proslavu. Tu moje služenje postaje ruka uzvraćena Božjoj pruženoj ruci. Čudo je Božje da vraćanje duga Njemu – za razliku od vraćanja duga u svijetu – vodi u proslavu!

Dajući sve što u kući imam, odgovarajući na Božje darove svime što jesam i mogu, pokazujem da u meni rastu vjera, nada i ljubav. Otac me vidi kao sina u Sinu. Poradi Sina i samo u Njemu, moje služenje ostavlja tragove kroz čitavu vječnost. Samo u Njemu i po Njemu ono preko muke i križa vodi u proslavu. S Njime i po Njemu ono mijenja, spašava svijet, u meni i oko mene.

Umjesto da žali nad svojom navodno malo vjerom zbog koje mu se molitve ne uslišuju, Isus poziva učenika neka čezne za vjerom koja sebe daje do kraja u odgovoru na Božje darove koje već ima,. To značilo ući u čudo zrna vjere. Zrno koje čini čuda. Najveće čudo i nije iščupati stablo, premjestiti goru – time se nisu bavili ni Isus ni sveci… Najveće čudo je od tuđinca postati sin, od stranca – baštinik. Tada su počupana sva stabla i premještene sve gore. Čudo zrna vjere i to može!