„…nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov.“ (Rim 8,9)

O Duhu Svetom se može govoriti na različite načine. Može se naširoko, onako sve po redu… Mogu se navesti Njegova silna djela od kojih zastaje dah. To bi razumjeli i koristi bi od toga imali oni koji su već napravili ozbiljne korake u primanju Duha Svetoga, u otvaranju svoga života Njegovu djelovanju. I to sam činio prethodnih godina.

No, kako vrijeme prolazi i kako gledam ljude oko sebe, ipak mi se čini da je poradi sklonosti na zaboravljanje bitni stvari potrebno ponekad reći ono što je najvažnije i to na najkraći način.

U tu svrhu služi i ilustracija uz ovaj tekst. Mislim da je sasvim pogođena uz temu. Ima i drugih, sličnih…i one će doći na red.

Da, puno više ljudi za sebe smatra da vjeruje u Boga negoli ima onih koji su ga spremni slušati, koji su spremni Njega uzeti za vođu i mjerilo stvari. Naravno, čim Ga netko nije spreman slušati, odmah se postavlja pitanje: a kako vjeruje u Njega? Kakva je to vjera? Nešto kao članska iskaznica u stranci – ono: jel da, Bože, ja sam tvoj, štitit ćeš me kad bude trebalo?

Slušanje, tu smo stali.

Isus u evanđelju u najužu vezu stavlja slušanje Božje riječi i njezino vršenje („čuvanje“) s Duhom Svetim. Onome tko sluša i čuva Njegovu riječ, doći će Otac i Sin. To znači da će doći Duh Sveti jer zajedništvo Oca i Sina jest Duh Sveti. Kad njih dvojica stignu u neku dušu, stigao je i Duh Sveti.

To će se događati kod onoga tko ljubi Isusa. Jer Isus nije ono što vidimo na svetim sličicama, kipovima, filmovima ili u našoj mašti. Za nas važi: Isus jest Njegova riječ.

Nakon što je izvršio žrtvu spasenja za nas, ostavio nam je sebe u svojoj riječi. To je ono što je živio, to je Put, Istina i Život za nas. Ne postoji neki drugi, bolji ili lakši.

Kad šalje Duha Svetoga, obećava da će nam On tumačiti Njegovu riječ, dozivati nam je u pamet, uvoditi u njezinu istinu…

Dakle, Duh Sveti i slušanje Božje riječi, traženje puta kroz život u svjetlu te riječi – to su dvije strane iste medalje. To dvoje ne može se razdvojiti jedno od drugoga.

Ako se pitamo što će biti s Duhom Svetim u nama, u našoj Crkvi, može li se ponoviti čudo Duhova, treba pogledati ovu sumornu sliku koju sam stavio uz tekst. U njoj je odgovor.

Koliko Isusovu riječ slušam i čuvam, toliko i tako Ga ljubim. Toliko i takvog prostora sam pripremio Duhu Svetom.

Sjećam se: kao župnik sam se čudio ljudima koji dođu na sv. Misu na Duhove…i poslije ih nema…kao što ih nije bilo ni prije. Što su mislili postići dolaskom toga dana? Zar je moguće da jako vole Duha Svetoga a Isusovu riječ koju čitamo svake nedjelje i o njoj razmišljamo ne vole i ne treba im? A te riječi su zapravo izrečene u snazi Duha kojega je Isus primio na krštenju.

Da ta riječ postane život nekom vjerniku, to je djelo Duha Svetoga. Zato je i Crkva djelo Duha Svetoga koji nas po oživljava kad u sakramentima izgovaramo Isusovu riječ i snagom Duha ona daje novu stvarnost koju sakrament označava.

Zato, dragi prijatelji, dok idemo prema svetkovini Duhova ne možemo ne pitati se kako stojimo sa slušanjem Božje riječi?

Ako tu nismo sigurni, ako si moramo priznati da slušamo neke druge riječi radi i spremnije negoli Isusove, to nam govori kako Ga ljubimo.

Da, na koncu primanje Duha Svetoga i odnos prema Njemu ne ovisi o tome hoće li nas On pohoditi ili ne. Jer Bog Ga ne daje na mjeru kada ima kome dati. Nego pitanje je ima li kome dati? Ima li takve ljubavi za Isusa da ću prema Njemu ići, za Njim tragati kroz Njegove riječi…spreman da mi one budu glavno mjerilo svega.

Ima li te ljubavi?

Ako je ima, bit će i Duha Svetoga.

Ako takvoj ljubavi ne stavljam ograničenja, doći će i Duh Sveti iznad svake mjere.